BIBLIO TEKA

   Škola likovnih umjetnosti u Splitu dobitnica je županijskog priznanja za uspješnih 100 godina djelovanja!

Cestitke svima: profesorima (bivšim i sadašnjim), ucenicima (bivšim i sadašnjim) koji su svoj rad, talent i ljubav ugradili u našu školu

Split: Izložba u Palaci Milesi od 5.-17. lipnja  

objavljeno u Vijencu, lipanj, 2007. 

 

Sto godina obrazovanja u podrucju obrta, umjetnosti i dizajna u Splitu

 

            Brojna su sacuvana umjetnicka i kulturna  dobra u Dalmaciji i ona svjedoce o tisucljetnoj umjetnickoj i zanatskoj tradiciji. Ne znamo bismo li vecinu tih radova pripisali umjetnicima ili zanatlijama: oni istodobno u sebi sadrže stanoviti umjetnicki zanos, likovnu kreativnost i obrtnicku zrelost. 

            I dok se koncem 18. st.u Europi pocinje razvijati industrija, a tradicionalna proizvodnja  gubila bitku u konkurenciji s industrijskom, u Dalmaciji još uvijek nije postojala trajnija i sustavnija izobrazba obrtnika, Tijekom XVII. i XVIII. st., zbog veceg uvoza upotrebnih i umjetnickih predmeta iz Venecije, i tijekom XIX. st. iz Beca i Trsta, izobrazba je gotovo potpuno opala..

            No kada je u Becu 1863. utemeljen  Muzej za umjetnost i obrt, a koju godinu kasnije i brojne visoke škole, u njima su se obrazovali i mladi ljudi iz Dalmacije, koji su, povratkom u domovinu, sa sobom donosili svježe, europske ideje.

            Međutim, tek je 1867. pri splitskoj C.(esarsko). k.(raljevskoj) Velikoj realci otvorena škola s programima za obrazovanje obrtnika. Bio je to veliki i znacajni korak za, stoljecima politicki i gospodarski, marginaliziran grad  koji je krajem 19. st. imao svega 20 - tak tisuca stanovnika. Dolaskom narodnjaka na vlast (1882.), otpocele su dalekosežnije aktivnosti i zalaganja dalmatinskih zastupnika u beckom Parlamentu za otvaranjem redovne škole koja bi se naslanjala na bogatu tradiciju i mediteransko obilježje.

             Cjelokupna intelektualna i duhovna klima generirala je otvarenjem  “Graditeljsko – zanatlijske i umjetnicke škole” 1907.  Nova škola nudila je brojne tecajeve: javna dvorana modeliranja, strucna škola za usavršavanje šegrtica krojackog obrta, cipkarski tecaj, tecaj za daktilografiju, graditeljski i umjetnicki tecajevi, tecajevi za brodograditelje, drvodjelje, tokare, kipare i drvorezbare… Škola nije nimalo zaostajala za onom u Zagrebu koju je vodio Isidor Kršnjavi, a za svoju popularnost među splitskim građanstvom i ogromni utjecaj koji je imala na obrazovanje u podrucju umjetnickog obrta, škola može zahvaliti svom prvom direktoru inž. Kamilu Toncicu, nekadašnjem beckom studentu. Toncic je ostavio svekoliki trag u Splitu: utemeljio je Etnografski muzej i Galeriju umjetnina, te projektirao nekoliko javnih (Sumporne toplice i Kazalište lutaka) i privatnih zgrada (primjerice kuce Savo).

            Kamilo Toncic prihvatio je europske uzore (poznavao je rad Otta Wagnera i njegovih ucenika iz Wagner-Schule) i primijenjivao ih u Dalmaciji. Isticao je  potrebu strukovnog risanja kao pretpostavku projektiranja, te industrijske i serijske proizvodnje. Na temeljima i izvorima bogate graditeljske umjetnicke i kulturne dalmatinske tradicije (priobalja i zaleđa), on je utemeljio i vodio  vrlo modernu školu, koncepcijski suvremenu i  strucno vođenu. Isticuci Wagnerovo pravilo: “Umjetnost postoji zbog ljudi, a ne ljudi zbog umjetnosti “, on je povezao obrazovanje i kvalitetni umjetnicki obrt, folklor i tradiciju. U svojoj knjizi „Splitska škola za dizajn“ Ivana Šverko zapisala je da je moguce pretpostaviti da je sam naziv škole bio posljedica stava, a ne slucajna igra rijeci. Tek u tom slucaju moguce je pravilno vrednovati cinjenicu da je Split tih godina bio „bljesak u mraku“ (Hauser) na podrucju obrazovanja (za umjetnost i dizajn). Stoga ova škola ima znacajan status u hrvatskoj kulturnoj i obrazovonoj povijesti jer je ostvarila „civilizacijski (znaci) visok domet i dosluh sa svojim vremenom“. 

            Zahvaljujuci vrsnim predavacima (književnik Dinko Šimunovic, glazbenik Josip Hatze, te umjetnici Emanuel Vidovic, Petar Senjanovic, Vjekoslav Parac…) i brojnim majstorima – obrtnicima, škola je postala najpopularnija i najuglednija u regiji. U njoj su svoja prve likovne poduke dobili mnogi umjetnici i kulturni djelatnici (Ivan Mirkovic, Juraj Plancic, Cata Gattin Dujšin Ribar, Ante Kaštelancic, Josip Botteri, Andrija Krstulovic …).  Svekolike pohvale na godišnjim izložbama uceničkih radova u mnogi hrvatskim gradovima, a pogotovo na onima međunarodnima: Bec (1910.), Pariz (1925.), pa i New York (1997.) došle su kao logicna posljedica uspješnog  djelovanja.

             Škola je, s kracim prekidima, djelovala citavo stoljeca sve dok se nisu, iza Drugog svjetskog rata, iz nje nisu pocele izdvajati i samostalno se razvijati „nove“ škole. Neke od njih djeluju i danas: Tehnicka škola, Industrijska škola, Graditeljska, te Škola likovnih umjetnosti kao jedina cisto likovno – umjetnickog karaktera. No sve škole s ponosom isticu svoje slavne pocetke i pozivaju se na stoljetnu tradiciju.

            Ovu veliku obljetnicu Škola likovnih umjetnosti odlucila je obilježiti izložbom radova akad. umjetnika, sadašnjih i bivših (a nekih i preminulih) profesora. Mnogi su se radošcu odazvali pozivu,  a neke radove ustupila je Galerija umjetnina. Tako se u Palaci Milesi, od 5. – 17. lipnja, mogu  razgledati radovi Emanuela Vidovica, Marina Studina, Petra Jakelica, Ante Kaštelancica, Ivana Joke Kneževica,  Željka Radmilovica, Ivana Mirkovica, Vjekoslava Paraca, Ivana Krstulovića, Mirka Ostoje, Petra Ružica, Ivice i Milana Tolica, Dragutina Friedla  i drugih umjetnika. Mnogi od njih spadaju u najveca imena hrvatske likovnosti, a neki, nakon što su i sami završili ovu školu, a potom u njoj radili, danas ostvaruju zanimljivu profesorsku karijeru na splitskoj akademiji (Kuzma Kovacic, Gorki Žuvela, Jadranko Runjic, Mateo Perasovic. Nikola Džaja, Miroslav Klaric, Slobodan Tomic…). Na otvaranju su govorili prof. dr. Duško Keckemet, ravnatelj škole mr. Mladen Bilankov, mr Zvonko Maric i Jasenka Splivalo, profesorica povijesti umjetnosti u školi.

            „Apstrakciju ljepote uciniti stvarnom, na samom pocetku samo risanjem i modeliranjem, tijekom ovih stotinu godina djelovanja, uspjelo je mnogim generacijama ucenika i profesora…“, zapisane su u katalogu izložbe rijeci profesorice Jasenke Splivalo. Osnivanjem škole anticipirana je buducnost i time je uspješno premoštena tradicija umjetnickog obrta i zanata ka umjetnosti i dizajnu.

 

o suradnji Škole likovnih umjetnosti sa knjižnicom gimnazije Ivan Pavao II. iz Zadra pogledati na:

http://www.nkgzd.hr/suradnja_knjiznice.htm

posted 14. 05. 2007.

piše Damira Kalajžic, bivða ucenica, a sada studentica na Akademiji

Ne znam sto da napisem o skoli, uspomenama i tome slicno, ali znam da ce mi srednja zauvijek ostati duboko u srcu.
Toliko toga mi se desilo tokom srednje, dobrih i losih situacija, prijateljstava i razocarenja u
iste, zatim izdaja, osmjeha, zaljubljivanja, prvih poljubaca, putovanja, ozljeda "na radu"...
Odlazaka u skolu na stakama, brige od strane profesora i kolega za mene. :) ono sto ce mi najvise ostati u srcu jest taj odnos izmedju profesora i ucenika koji je neopisiv i jedinstven i totalno prijateljski.

Izdvojila bih profesoricu Zeljku Milosevic-Paro koju smatram svojim prijateljem jer mi
je pomogla kada mi je bilo potrebno i zahvaljujem joj se iz dna duse radi toga. Neponovljivi ste! :)

Prosle su evo dvi godine da sam maturirala i jos nekako nemam osjecaj da sam zavrsila srednju jer svako malo sam tu negdje, lutam kroz hodnike iako nisam ucenica i mislim da lagano dosadjujem svima, ali svejedno im je drago kada me vide! :)
Mogla bih pisati o srednjoj do sutra i ne bi bilo dosta, ali mislim da je i ovo dovoljno ...

 

posted 6.05. 2007.

Piše Ante Cepic, bivši ucenik a sada student

... Što bih o školi izdvojio?

...pa, prije svega, ravnopravnost (i to sa svima, u svakoj situaciji).
Zatim neobaveznost (barem prividna, koja je jednako dobra i hranjiva za duh kao i ona stvarna).
Miris gline, tempere, zvuk kamena, zvuk Aliete (iza koje i dalje cvrsto stojim...). Butinine naocle, Butinine šilterice i nama necujna glazba u njenim slušalicama dok koraca prema školi. Vrdoljak kao vilenjak iz crvene komore. Dodig crta Paju Patka na plici (u par elegantnih poteza). Zvucnii znak sa susjedne Akademije koja njeguje finu akustiku. Gaj kraj škole i nenadmašan miris trave koju nismo pušili, vec uzivali (da, to je prava rijec, uzivali smo je). Radeljak u bijeloj kuti koji me je naucio kako je keramika vjecno iznenadjenje (cekanje da se pec otvori: kakvu je odluku ovaj put vatra donijela?).
Znak sunca, zvuk igre, pocetak odrastanja, mržnja prema matematici (ljubav prema matematici), mržnja prema zlatnoj sredini (koju danas razumijem i poštujem); beskrajna pijanstva - u svakom smislu; crta, prst utisnut u glinu, glina utisnuta u kalup, Cistoca i bijele zavjese industrijskog dizajna, Piragic kao duh "stare škole", kao duh ravne crte; Falak kao puna caša vode iz Italije (osvježio nam je razmišljanja, ali ga još nismo priznali jer se nije nikad s nama opio... tek se oženio, i tako...). Škrobica - krhka, sitna pojava mocnog uma, prsta uprta u recenicu: potraži u svojoj savjesti). Butina kao prijatelj, kao nos za dobro; njen autoritativni glas zaslađen i omekšan plešucim pokretima i "Na Drini Cuprija" (vrh književnosti naše i njihove, još¡ se toga držim). Poruka Butini: i dalje mrzim Krležu. Procitajte "Usta puna zemlje Branka Šcepanovica. Zvuk zvona, znak kruga, znak trokuta, znak kvadrata.
Arsen: "Raspolažm sa još milijun nježnih i bezobraznih podataka naše mladosti (koja nas pred vlastitim ocima vara, krade i napušta)...
Ne daj se, mladosti moja..."

posted 3. 05. 2007.

 

Piše: Mirjana Vucic, nekada polaznica odjela graficki dizajner, generacija maturanata 2005. Danas studentica prava

 

Uspomene, slatke uspomene, cesto me obuzmu. A kako i nebi?

Svi moji "stari radovi", Artlist (u kojemu su bile i moje pricice, dnevnik koji je bio sasvim razumljiv samo meni i nekolicini meni najbližih osoba...), skice, cak i kistovi sada  su svojevrsne karte u svijet uspomena na moje srednjoškolsko doba, doba kad sam bila "svoj na svome", meðu ljudima slicnih interesa i hobija...

Oh, sjecam se prijemnog ispita kao da je bio jucer (a, istini na volju, i nije bio tako davno). Cekala sam pred vratima te šarene zgrade, onako "mlada, zelena", ne znajuci što se sve u njoj krije. Prošavši prijemni ispunila sam formulare, predala dokumente i službeno postala jedan od Vas (kažem to jer pretpostavljam da smo oboje vezani istom školom, na ovaj ili onaj nacin). I tako sam krocila u svijet u kojem ucenje i stjecanje novih vještina ne iskljucuje zabavu, u kojem odnos meðu profesorima i ucenicima nije strog i krut, vec ležeran, više prijateljski.

Ma, zašto da Vam govorim, to sigurno i sami znate.

Sve u svemu, te cetiri godine koje sam provela u "umjetnickoj" su ostavile veliki trag u mome srcu. Posebice zato što sam kao adolescent imala priliku odlaziti u školu neopterecena, bez osjecaja nelagode što moram još jedan dan provesti u školi. I na tome se zahvaljujem svim svojim profesorima. 

No, nepredvidiva sudbina me je odvela drugim smjerom te nisam nastavila školovanje u vodama umjetnosti i kreativnosti. Ali, moj umjetnicki duh i steceno znanje i dalje imaju velik utjecaj na moj život, a tako ce zasigurno i ostati. Takvo nešto nikad ne umire.

posted 3.05. 2007.

Piše: Sonja Gasperov, nekad naša ucenica, a sada akad. slikarica

Cetiri godine kreativnosti, steceno samopouzdanje, svakodnevno veselje.
Tisucu cetiristo šezdeset  dana u upoznavanju prijatelja koji ostaju prijatelji za cijeli zivot.
Prvi istrošeni kistovi, oslikani zidovi, prve osušene palete i potrošeni ugljeni.
Deseci objavljenh  pjesama, stripova, citata u školskom ARTlistu.
100 godina hvala za uvod u ovo sto sad jesam!

posted 24.04. 2007.

Tekst objavljen u Školskim novinama i u Školskom vjesniku (casopisu za pedagoška pitanja)

Prema ovom tekstu raðena je prezentacija za 19. proljetnu školu školskih knjižnicara, Šibenik, 2007.

 

piše Vanja Škrobica, prof.

 

           Stoljecima politicki marginaliziran i na rubu velikog carstva, Split je krajem 19. st. imao svega 20 - tak tisuca stanovnika. Dolaskom narodnjaka na vlast (1882.), ovaj grad bogate tradicije i mediteranskog obilježja, poceo je stasati u osebujno regionalno središte. Posebno obilježje gradu davali su mladi intelektualci i umjetnici koji su, vrativši se sa studija u inozemstvu, sa sobom donosili sveže i napredne ideje.

            Kulturni i umjetnicki život osobito je porastao otvaranjem Javne risarske dvorane za obrtnike, radnike i šegrte (1907.), pretece današnje Škole likovnih umjetnosti. Važna uloga pripala je inž. Kamilu Toncicu, koji je, na temeljima bogate graditeljske, umjetnicke i kulturne prošlosti izgradio, za ono vrijeme, vrlo modernu, koncepcijski suvremenu, strucno voðenu školu. Zahvaljujuci vrsnim predavacima (Emanuel Vidovic, Petar Senjanovic, Vjekoslav Parac, Josip Hatze, Dinko Šimunovic) i majstorima – obrtnicima, škola je postala najuglednija u regiji. U njoj su svoja prve likovne poduke dobili brojni hrvatski umjetnici i kulturni djelatnici (Ivan Mirkovic, Juraj Planèiæ, Cata Gattin Dujšin Ribar, Ante Kaštelancic, Andrija Krstulovic…).

            Kad se osvrnemo danas i sagledamo stoljetno djelovanje Škole likovnih umjetnosti, namece nam se prepoznatljiv, originalni odgojno – obrazovni stil rada u svim segmentima: od redovne i izborne nastave, pa do izvannastavnih aktivnosti. U školi se oduvijek poticalo ucenièko kreativno stvaralaštvo, primjenjivali se suvremeni oblici i tražile nove metode rada, koristili se razlièiti izvori znanja kako bi se postigli  što bolji odgojno – obrazovni rezultati. A rezultati su brojni: nagrade, pohvale, diplome, zahvalnice, priznanja na izložbama, natjecajima i susretima u zemlji i inozemstvu.

Izdvojima samo neke:

-        Velike izložbe uèenickih radova u Splitu, Dubrovniku i Zadru povodom 90 godina škole

-          Prva mjesta u crtanju na državnim natjecanjima – izložbama umjetnickih škola  

-          Osvajanje brojnih nagrada na meðunarodnom natjecanju u dizajnu keramike u  Modeni, Italija

-          1. mjesto na natjecanju za promidžbeni plakat „Ostani tu“ (u organizaciji Ministarstva prometa, pomorstva i veza radi poticanja razvoja naših otoka)

-          Državno natjecanje „Europa u školi“ troje (od deset) nagraðenih ucenici su iz ove škole

-          Brojna prva mjesta na državnim natjecanjima na „Danima odjece“

-          Nagrada Ministarstva prosvjete za likovno rješenje na temu „Stereotipi u mojoj sredini“ 2006.

-          Nekoliko nagrada na državnim natjecanjima s podruèja fotografije  

-          1. nagrada (likovni rad) na Županijskom natjecanju „Papi s ljubavlju“ i 3. nagrada za literarni rad na istom natjecanju (1998.)

-          Diplome, zahvalnice i priznanja Ministarstva prosvjete i športa dramskoj družini ARTIST i novinarsko družini ARTLIST na hrvatskim školskim susretima LIDRANO (od 1993. – 2006.) za televizijako, novinarsko, literarno i scensko stvaralaštvo; nastup s još desetak skupina na Festivalu amaterskog dramskog kazališta u Visu  (nakon stroge selekcije od preko 100 prijavljenih predstava)

-          Goranovo proljece (tri puta 1. nagrada u kategoriji mladih pjesnika i jedan put  3. mjesto)

-          Priznanja za literarni i scenski izricaj na Marulovim danima za mlade od (1995. - 1998.)

-         Pohvale i priznanja za originalan nastup na „Danima kruha“ (1998. u Sinju,  2001. u Omišu, 2002. u Kaštel Starom)

-         Priznanja i iskustva ostvarena u UNESCO-vom projektu «Mladi u zaštiti kulturne baštine»

Ucenici  ove škole uspješno nastavljaju školovanje na akademijama (likovnim, dramskim i glazbenim) i fakultetima (odgojno - pedagoških, filozofskih, pravnih, ekonomskih, dizajnerskih, arhitektonskih, graditeljskih i inih usmjerenja) u zemlji i inozemstvu šireci pozitivno ozracje svoje škole.

 

Škola likovnih umjetnosti uvijek je imala bogat školski kulturni život (galerije: Nije važno, Art dobre nade, udruga prijatelja baštine „Nama je stalo“, Parlament mladih…) ali je istovremeno intenzivno živjela i sa svojim gradom. Izdvojimo samo neke akcije i projekte na podrucju kulture, zabave, prevencije i zdravlja, te ekologije ne u kojima su, voðeni vrsnim profesorima, uspješno sudjelovali njeni ucenici

-         - Maskota za Splitski festival zabavne glazbe (2000.)

-         - Organizirani i osmišljeni nastup na Danima karnevala (od 2000. i nadalje)

-         - Oslikavanje murala u školama u Splitu (OŠ Plokite, Elektrotehnicka škola, Pomorska škola) i Kninu (Srednja škola); djecjim vrticima u Splitu i Solinu itd.

-         - Oslikavanje gradskih kontejnera povodom obilježavanja Dan planeta Zemlje

-         - Izrada scenografije za gradsku televiziju

-         - Izrada cover-a za Vodic kroz splitske knjižnice za Društvo knjižnicara

-         - Izrada prigodnih poštanskih markica i plakata povodom obilježavanja Svjetskog dana borbe protiv ovisnosti (suradnja sa centrom u Sv. Kaji)

-         Izrada plakata i kostima za predstave Gradskog kazališta mladih u Splitu

-         Suradnja s muzejima, galerijama, knjižnicama, kazalištima i školama u zemlji i inozemstvu

(„Miguel de Cervantes“ u Varšavi, Umjetnicka škola za  ples, glazbu i glumu u Norveškoj, Škola za keramiku u Modeni, Italija…)

Tijekom dugog stoljeca Škola likovnih umjetnosti dijelila je sudbinu hrvatskog školstva: mijenjala nazive, programe, lokacije, prolazila reforme. Mnogi su o njoj pisali, usporeðivali je i stavljali uz bok sliènim školama u Austriji, Ceškoj i Italiji, cesto su isticali njenu pionirsku ulogu u odgojno – obrazovnom, kulturno - umjetnickom i gospodarskom podrucju važnima za grad (i širu regiju). Zahvaljujuci cinjenici da je pocetkom 20. st. upravo ova škola u Splitu potakla razvoj umjetnickog obrta i zanata, Split je danas dio integriranog europskog kulturnog i umjetnickog svijeta.

posted 20.04. 2007.

piše Dijana Nazor, nekadašnja ucenica, a danas akad. slikarica, pjevacica... u Zagrebu 

 

Kad sam primila poruku da napišem par recenica o sjecanju na staru Umjetnicku školu prvo mi je došlo sjecanje  na uski, dugacki, nezamjenjivi razred autobus gdje smo uspješno prepisivali pa i u prvim klupama. Da sam na pravom mjestu baš u toj  u školi, osjecala sam ne samo radi zanimanja za umjetnost, vec i radi otvorenog dvorišta i atmosfere gdje smo se okupljali, fotografirali, pjevali, svađali i mirili …

Mada škola više nije na istom mjestu ona trajno živi u mom sjecanju. Njezini razredi, hodnici,  kolege, prijatelji i profesori, zvukovi i mirisi su slike u meni trajno pohranjene.

Sjecanja na sami prostor škole s vremenom ce ipak izblijediti  ali nikada nece  izblijediti razumijevanje, potpora i ljubav koju nam je kroz cetiri godine pružila naša razrednica Vanja Škrobica.

Zahvalna  sam joj na svemu tome jer nas je svih oplemenila i za cudo još uvijek nas na neki nacin povezuje i okuplja!

I dalje ucimo od nje, a stara škola oživljava u našim sjecanjima!

posted 17.04.2007.

piše bivsa ucenica Sladana Krstic, danas poduzetnica i modna dizajnerica u Rimu

... pisem vam iz lipoga Rima gdje zivim vec 14 godina, nakon sto sam maturirala u bivsoj umjetnickoj kao graficki dizajner teske 1992 kao zadnja generacija maturanata te skole. Ucenica sam najludjeg profesora Dodiga! Drago mi je da se nasa skola napokon skrasila u prostorima u kojima se i sad nalazi i da se otvorio jos jedan smijer, iako do nase stare umjetnicke nema usporedbe, jer kao i u svim velikim gradovima umjetnicke skole trebaju  biti u centru grada a ne u periferiji…

Drago mi je da se i otvorila i Umjetnicka akademija jer mi maturanti, te ne tako davne 1992.,  nismo imali kamo nakon mature... puno ja mladih talenata poput mene otislo trbuhom za kruhom u bili svit i tamo su ostali radeci kompletno neke druge poslove, jer od umjetnosti se ne zivi kad si na samim pocetcima i…

... tako te zivot odnese daleko od tvojih snova, daleko od onih trenutaka kad smo polozili prijamni ispit puni ponosa da cemo i mi jednog dana postat poznati umjetnici…

Drago mi je da sad mladi maturanti nisu prepusteni sami sebi i da mogu i dalje studirati u Splitu. Ne dajte se i razvijajte se i dalje jer nas grad treba ustanove kao sta je nasa skola .

 

17.04.2007.

Piše Davor, generacija maturanata 1992.; nekadašnji ucenik, a danas glazbenik u Belgiji

Najvise se sjecam velikih zelenih vrata koja su me tako prijatno docakivala svaki dan kad bih dosao do skole, bilo je necega veoma prijateljskog i zastitnickog u njima, mnogi kazu " Od koljevke pa do groba naljepse je djacko doba" a ja se osjecam povlastenim sto sam to mogao shvatiti jos dok sam isao u skolu. Mozda, ma ne mozda nego sigurno da sam bio naporan svojim profama, ali ne zato sto sam imao problema sa njima nego zato sto su oni pruzali takvo razumjevanje za mene i ostale, da smo se svi osjecali veoma slobodno i komforno, kao medju svojim prijateljima, sto na kraju oni i jesu. Da se mene piatalo otvorili bi mi kafic u skoli preko ljeta jer je lokacija bila na izvanrednom mijestu, sa svojim dvoristem i svojom starom smokvom ispod koje su se proveli toliki sati u radu i veselju.
Oni koji me bolje poznaju mozda ce se i iznenaditi na moje trenutne izjave, ali vjerujem da se osjecaju ili bar sjecaju slicno ka i ja (ha ha ha!).
Danas kad se okrenem i pogledam iza sebe izuzetno sam zahvalan zivotu sto mi je pruzio sansu da provedem takvih par godina i podjelim ih zajedno sa zadnjom generacijom koja je maturirala u staroj skoli, gdje smo podijelili iskustva i naucili toliko toga sto nam je i dan danas mjerilo po kojem mjerimo neke od ideala za zivot."
Eto to bi bilo to ukratko, naravno ima toga jos puno vise, ali ovo su najjace impresije koje su ostale u meni.

posted 15.04. 2007.

Ilvana Hamalukic, bivša ucenica. Sada zivi u Sarajevu

...Slucajno sam naisla na mrežnu stranicu škole i knjižnice kada mi je, kao i vecini starih ucenika Skole, naletio val nostalgije... Davno zaboravljena imena, prisjecanje na skolske dane, Artlist (za koji sam nekad pisala), izlozbe, radovi... sve to budi neke lijepe uspomene.

Nisam se nikada imala priliku zahvaliti svim dragim ljudima koji su mi pozelii dobrodoslicu dolaskom u Split ratne '94. te godine i koji su se trudili da se tu osjecam kao kod kuce. 

posted 15.04.2007.

Lovorka Radun, bivša ucenica, upravo pred diplomom na Academiji lijepih umjetnosti u Veneciji 

Super su mi je drago da se ljudi trude da se nesto pomakne u ovom nasem malenom svitu. Ja sam tu u Veneziji izolirana od svega, al najlipsa sjecanja su mi ona iz srednje skole i na profesore zbog kojih sad volim grafiku, umjetnost i zbog kojih sam sad di jesam!!!

 

posted 29.04. 2007.

Mirna Luketin, nekad ucenica, a danas prof. i diplomirana knjiznicarka u srednjoj školi

 

Završni razred donio je nove izazove u naše živote, razdvajali smo se u grupice, šetali ili se pronalazili na razlicitim krajevima rive, plesali ili pili kavu na razlicitim mjestima, imali vec manje - više ozbiljne ljubavne veze, tajne ili javne, van razreda, a jednu i u samom razredu (za znatiželjne – nakon par godina bit ce i happy end!).

Krajem 4. razreda vec smo bili izgraðene osobe ili smo zamišljali da to jesmo, vlastito «ja» smo sve glasnije i sve spremnije izražavali.

Na satu hrvatskog jezika smo slušali snimku neke standardne radio - emisije.

- Bezveze.

Cula me je Desa. I naravno, odmah sam dobila zadatak

- Kad ti ne valja, napravit ceš bolje.

Nas šestero ili sedmero stvaralo je danima radio - emisiju o Juri Kaštelanu, sastajali se po kucama, kod Šebe nam je njena mama ispržila pravi friški cips pa smo samo jeli i pili i ništa od posla, stvarali smo i prepravljali, ništa mi nije bilo dovoljno dobro, moralo je biti još bolje. Uvalili smo se doma i momku iz novinara, Igoru, jer je imao sve ureðaje za tonsko snimanje. Odnekud sam nabavila LP sa zvukovima iz prirode. U našoj emisiji je šumilo more i cvrcali su cvrcci, na samom pocetku Julija je onim mekanim glasom i zatomljenim otockim naglaskom procitala izabranu Kaštelanovu pjesmu i to je bilo to, cista poezija!

Stvarali smo iz želje, volje, ljubavi da stvaramo. Nije uvijek bilo ni lako ni jednostavno. Ali nismo kukali roditeljima i trcali nastavniku, kako cemo, šta cemo.

Na samom kraju našeg školovanja još smo se jedanput do suza ismijali, na podjeli maturalnih svjedodžbi. Vanda se pojavila s dnevnikom pod rukom, ista Jenny, doduše s nešto svjetlijom kosom, necije je i cvike natukla na nos i na satu informacija branila nestašno dijete (u Goranovoj izvedbi) od nasilne majke (Iridej)… Takva je bila naša Jenny. Uz nas i kad su svi bili protiv nas. Toliko željena maturalna svjedodžba, veselje za nas i naše roditelje, a opet, kako to obicno bude, mrva tuge zbog odlaska iz srednje škole.

Potom je došlo ljeto uxenja za prijemne na faksu. Tada nisu postojale pripreme za faks, nije se hodalo ni po instrukcijama kao danas, vec si sjeo i ucio. Susretali smo se po Naucnoj knjižnici (danas Sveucilišna u Zagrebaèkoj ulici), tražili literaturu, koristili je u velikoj citaonici na prvom katu. Gledajuci snažna drveca Ðardina sanjarili smo o drvecu Zrinjevca i zlatnoj zagrebackoj jeseni. Moj tadašnji darling, a sadašnji zakoniti, stvorio bi se niotkuda, izveo me iz citaonice «da se malo odmorim», šetao užeglim Splitom «ko to more platit», u nakani da mi predoci što gubim odlaskom u Zagreb «di me sunce nece vidit». Dio razreda odlucio je otici u na studij u Beograd, neki su izabrali Zadar, a neki æe ostati u Splitu, razredna, predškolska, pravo, nitko na ekonomiju, a moja Suzi na brodogradnju?!!

S položenim prijemnim došao je zaista kraj jednog razdoblja života.

A Goran i ja po prvi put svatko na svoju stranu. On je vec odavno živio za kazalište, imao svoje drušvo, glumio u Dramskom studiju, nadao se položenom prijemnom na Akademiji. No te godine je upisao književnosti u Zadru, a moj cilj je bio Zagreb.

Nastavljam sama, utješena sjecanjima na godine kroz koje smo odrastali, bezbrojne cakule, traceve, šale i poneko prolazno neraspoloženje, sve drage, ciste spone zajednickih doživljaja, školskih briga, dijeljenja marende, razmjene bilježnica, posudbe jeans-jakete (a baš mi je dobro stajala), vracanja kuci pod jednim kišobranom i neizostavno

-         A šta bi da te sada momak vidi?

Gorane, zašto mi uvik moraš tirat suzu na oko, u ono vrime suze od smija, a danas sama sjeta u sjecanjima na bezbrižnost, prijateljstvo, jednu mladost?

Praznina, teška tišina u mojim mislima. Ne mislim ništa, ne dišem, stajem, što cu sad, što sad napisati?

Jednom davno, Josipa je zapjevala:

«Jedna mladost, jedan svijet nade

Raste tiho u srcu tvom.

………………

Jedna mladost, jedan san srece,

Al' do nje još dalek, dug put…»

Jesam li sretna, zbog tebe, zbog sebe, zbog svega kroz što smo prošli, što smo postali, što jesmo? Jesmo li sretni danas?

Goran je ostvario svoj san vezan za glumu, režiju, kazalište; uz silan trud, rad i dokazivanje.

A ja? Nisam postala radio režiser. Nisam to ni željela .

Upisala sam te jeseni, prehladne i presnježne, jezike u Zagrebu, unajmila sobicu kod gazdarice i zauvijek otišla iz Splita.

Dragi ljudi postali su dio prošlosti, lijepih uspomena, veze s njima blijede, slabe; život donosi nove susrete, iskustva, obveze i zadatke i neprestanu trku da negdje ne zaostaneš.

…………………..

Trinaest godina poslije vratila sam se u mjesto u splitskoj okolici sa svojom hrpicom dokumena, potvrda, certifikata, i mojim najvažnijim diplomama, mojim malim Purgerima i naravno mojim Dalmatincem koji je u meðuvremenu došao živjeti sa mnom moj (naš) zagrebaèki život, da bi sad svoju obitelj izveo iz zagrebaèke magle u svoj zavicaj.

Ponovo prolazim starom gradskom jezgrom i sve mi se cini drugaèije, nestvarno. Peškarija je ista, u svojoj živosti, vonjevima, atmosferi, ali Marmontova, Ðardin, tako hladni, tako besmisleni, odbojni, ulice su pune najmanjih ducancica, sve po osam na sve strane, Prokurative još oljuštenije, napuštene. Nestalo je one rive, nitko se više navecer rivom ne šece, a sad su je i razrovali… a gdje su mladi, gdje se susrecu, pozdravljaju, upoznavaju? Nema onog grada iz mojih sjecanja, a i školu su premjestili negdje drugdje.

Deset godina nakon povratka, moji mali Purgeri vec su odavno prestali kajkati i postali pravi Dalmoši (s brižno skrivanim podatkom o mjestu roðenja) i ulaze u one godine u kojima smo se Goran i ja i naši prijatelji beskonacno smijali, svemu cemu se moglo smijati.

Ali ja u njihovim prijateljima ne prepoznajem lica, osobine, vedrinu mojih srednjoškolskih prijatelja, njihova druženja i izlasci su skroz neka druga prica, muzika koju volim njima je dosadna, knjiga su preopširne i nezanimljive, moja razmišljanja predpotopna.

Valjda tako mora biti.

A ja i dalje ostajem pri svome, i baš dobro da smo bili skromni, neoptereceni materijalnim, znali smo se radovati malim stvarima. Neka nismo imali TV u svojoj sobi, a cesto ni gramofon ili kazetofon, neka nisu postojali Internet, mobitel, nije bilo chata ni sms-a, vec smo pricali i gledali se u oci, pricali ocima, citali iz ociju, prepoznavali jedni druge po srdacnosti osmijeha.

Volim onu Josipinu «O jednoj mladosti».

Volim i staru Umjetnicku jer je moju mladost i puno drugih mladosti ispratila u ostvarenje nada, u ostvarenje snova.

 

U sjecanje na generaciju maturanata «kultura»1982./83. i naše cijenjene profesore u onoj staroj zgradi Umjetnicke i sve lijepo što nas je povezivalo

ožujak, 2007.

 

 

posted 29.04. 2007.

 

Zlatna generacija? Možda. Uživali smo u veselju i bezbrižnosti naših godina. Jedan od najveselijih, a time i najomiljenijih u razredu je bio Goran. Mogao je sve, biti Mujo, Haso, baba Mande ili Ikaca, imitirati bilo kojeg nastavnika, otpjevati bilo kojeg pjevaca, izreci bilo što, izmisliti tog trena nešto na nekom stranom jeziku, odglumiti, improvizirati. Zracio je silnom pozitivnom energijom, okupljao ljude oko sebe, znao je prici svakom, našaliti se, vjecno se smijao ili druge zabavljao.

Povremeni problemi nisu izgledali nerješivi. Nije bilo toliko depresije, a da ne govorimo o ovisnostima. I u školi je pritisak bio daleko manji. Ne sjecam se da je postojala testomanija. Odgovaralo se vecinu predmeta usmeno, a pisali smo referate, zadane vježbe, izraðivali slike za likovni, ništa nije bilo prenaporno.

Ipak, neka su sjecanja na zlatne dane gurnuta pod tepih, pa hajdemo ga malo odgrnuti.

Dan kad se picalo.

U prekrasno poslijepodne suncanog ranoproljetnog dana ona opet kreativnija ekipa je odlucila da bi baš taj dan mogli provesti bez nastave. Nije bilo nekog posebnog razloga, osim onog «mi maturanti, proljece je, svega mi je dosta...». Nismo ni ušli u školsku zgradu. Svi smo nešto bucili i galamili, i kao nošeni nekakvom bujicom upali u kino «Marjan». Pojma nemam što smo gledali, sigurno nešto bezveze i glupo. Osjecala sam se kao ona ovca iz Tadijanoviceve pjesme, samo što u mom slucaju kraj nije bio toliko brutalan. Iz nepostojeceg razloga biti prisiljena, mimo svojih uvjerenja, ovo divno proljetno popodne biti u zagušljivoj kino – dvorani, na nekom filmu koji me ne zanima...Totalna ovca.

Dan poslije.

Prijekoran i tužan ton naših nastavnika, povrijeðen izraz onih uvijek dragih ociju nezaboravne prof. Katice (na žalost je pred par godina sklopila svoje oci zauvijek). Svima su nam rasle magarece uši, pogled u pod, crvenilo na licu. Nije to zaslužila! Nitko od njih koji su jucer ulazili u prazan razred! Prekršili smo pravila igre, iznevjerili povjerenje. Napravili smo glupost od koje nitko nema koristi. Nije sazvan roditeljski sastanak, niti smo dobili neispricane sate. Naši nastavnici su znali da se sramimo i da nam je to dovoljna kazna za ovaj put. A iduceg nije ni bilo.

posted 23.03. 2007.

8. PUT PUTUJEM

 

Tu jesen našeg upisa u 3. razred onaj donji, kreativniji dio autobusa predložio je «Idemo u Beograd!». Ne sjecam se što je bio povod, vjerojatno neka izložba. Sve je bilo riješeno u par dana – naš spisak su odnijeli u Ferijalni savez, svi smo se uclanili, na popust kupili karte za nocni vlak II. razreda, rezervirali hostel i krenuli. Doma je trebalo reci da idemo sami, bez nastavnika. Ni dan danas ne znam kako su me pustili.

Izlet u Zagreb smo organizirali na isti nacin u ožujku 4. razreda. I opet otputovali bez pratnje.

U Zagrebu smo pogledali izložbu na Jezuitskom trgu, ušli u obližnji Muzej grada Zagreba, prošetali Gornjim gradom, svratili u Katedralu, pronašli Krležin grob na Mirogoju, spustili se na Cmrok i Tuškanac, navecer bili na plesu u SKUC-u u Savskoj. Tamo sam doživjela najljepšu  plesnu vecer u mom životu. (Nikad poslije, tijekom mojih trinaest zagrebackih godina, nisam otišla na ples u SKUC jer cemu kvariti sjecanje na onu presretnu vecer).

Bili su to krasna putovanja, svojevrsni ispit zrelosti, bez ijednog ružnog prizora ili dogaðaja.

Izmeðu ova dva putovanja bilo je i ono maturalno, u Porec i Kopar, tjedan lijepih rujanskih dana babljeg ljeta, mirnog druženja i laganih zafrkancija, kupanja na plaži uz borovu šumu, mirisa lavande i ruzmarina pred paviljonima, ples iza vecere, na terasi. Dio noci se spavalo, ujutro nas nije trebalo cupati iz kreveta, pica ni pijanih nije bilo, ni neslanih šala, ni utlacenih...

Jesmo li bili naivniji od današnjih generacija?

Ne vjerujem. Samo smo bili odgovorniji i ljepše živjeli svoju mladost.

Puno puta sam poslije putovala vlakom na relaciji Split – Zagreb ili obrnuto. Svaki put kad bih pogled usmjerila na rešetke za odlaganje prtljage sjetila bih se ljudine Željana kako zavaljen na naše jakete spava na tim «gradelama» u onom nocnom vlaku za Beograd, a mi se beskonacno truckamo na neizmjerno tvrdim zelenim sicevima i zavidimo mu na smještaju.

Mnogo poslije sam cula da su Neven, Profa i Željka bili do Amerike, Tonka obašla svijet u jedrilici i na motorkotaèu, dosta nas putovalo Hrvatskom i Europom, no sve mi se cini da su pocetci našeg hodanja po bijelom svijetu bili upravo u II. razredu onog neudobnog i derutnog nocnog vlaka.

posted 23.03. 2007.

7. PLETILJE I ŠVELJE

 

Djevojke iz mog razreda su redom bile vrlo jednostavne cure. Moda, markice, Trst, šminka nisu nam bile najvažnije stvari na svijetu, a pojam dobrog izgleda uvijek je ukljucivao džemper, rucni rad mame ili bake. Naši razgovori o modi sveli bi se na pitanja gdje ima kupiti dobre vune, koji broj igala koristiti, di su najjeftiniji materijali za šivanje, šta ima u novoj Burdi. Uskoro su one najvještije Anita, Željka, Nata pocele nositi rucno ispletene džempere, a potom se i nas pet – šest primilo posla. Nosile su se žive boje i pleli džemperi na široke pruge. Nakon dva mjeseca nabadanja na igle broj 4,5 i moj prvi svjetloplavi džemper-tunika, obicnog glatkog boda je bio gotov. Mama je izradila ogromni ružicasti cvijet s prednje strane, a ja sam isplela još i štucne na pruge u tim bojama, nosile su se preko hlaca (reba ili samtanih), od gležnja do koljena. Same smo plele i kape za zimske dane. Još negdje imam onu boje marelice koju mi je Nata isplela za rođendan.

Ljeti - obicne T-shirt jednobojne majice i bermude do ispod koljena, a na nogama ravne špagerice ili neka vrsta baletanki u bojama. Školske torbe su bile uglavnom platnene, na ramenu, o dugackom remenu, no dosta nas ih je uz maminu pomoc sašilo od starih rebatinki kojima bi odrezali nogavice.

Nismo hodali po buticima, nije ih doduše ni bilo kao danas, no cak smo i za maturalni ples imali home made rješenja. Snalazile smo se posuđujući od prijateljica i rodica, mame bi nešto smislile, nešto bi se moralo i kupiti, a Irka, Nata, Žana i bilo ih je još…same su uzele šivaci stroj i izradile svoje haljine (Nata i Žana ce i profesionalno ostati vezane uz kreiranje odjece). Maturalni ples je bio u Domu brodogradilišta Split, pored zgrade naše Muzicke škole. Nismo se opterecivali ambijentom radnicke menze, nismo se tužili na hladnu pašticadu i ne osobite njoke, nije nam nedostajao glamur koji danas prati maturalne plesove. U to vrijeme nije bio obicaj ici kozmeticarki, vizažistici, manikirki, pedikirki, pa cak ni frizerki pred ples.A opet, u svom šarenilu naše odjece (spoj maskembala i plesa sa zvijezdama), sjajile smo od ljepote mladosti i vedrine jer smo mogli biti zajedno, u pjesmi, u plesu, u druženju, u jutarnjem kolu ispred HNK.

posted 23.03.2007.

6. ...SVA MOJA RADOSTI...

Još u prvim danima našeg završnog školovanja, u ono vrijeme kad su splitski srednjoškolci išcekivali završetak zadnjeg sata zbog odlaska na rivu i obaveznog ðiravanja gori-doli, a mi našli kutak za sebe na Matejuški, shvatili smo da ce nas pjesma povezati više nego ijedan zajednièki interes, hobi, izlazak, doživljaj.

Naši koncerti pod vedrim nebom divne splitske noci potrajali su do prvog hladnijeg naleta vjetra. Zatihnuli smo samo privremeno – pjesmu smo prenijeli u školske prostore.

Pjevalo se uvijek, stalno, rado, a najèešæe i najglasnije za vrijeme malih odmora. Znalo se kome najbolje leži koja pjesma i trebalo je samo reci

- Ajde Željka «Evo banke, cigane moj»,…i veæ bi i Željka pocela, a mi zadovoljno uskakali punim plucima u prvi refren…

Na starim, drvenim stolicama, naslonjeni na zidove, oslonjeni jedni o druge, hrabri jedni uz druge, profesor kasni, a mi pjevamo. Od tako bliskih i dragih dalmatinskih Jute san se i Tri sulara, Tijardovicevih nadahnutih O kuco mala, Da mi je s tobon proci Mare; Fijakera i ostalih starogradskih Zvonka Bogdana....preko Olivera, Dubrovackih trubadura, Ð. Balaševica, Idola, ....do Parnog valjka i Azrinog Balkane moj. S engleskim je vec bilo malo teže, ali je Goran znao skoro sve od Simona i Garfunkela, pa smo s njim ili za njim ponavljali Mrs Robinson, El condor pasa, The boxer... a i Beatlesi su bili cesti. Voljeli smo Doorse, Pink Floyd, Queenovce, ali dalje od ponekog poznatijeg fragmenta nismo se usudili pokušati.

Povremeno bi otkrili da netko odlicno izvodi neku posebnu pjesmu koju vecina ne zna, onda bi ga izmolili da to otpjeva, svi bi slušali i šutjeli. Naravno da bi potom zapljeskali i na prvom iducem satu tražili od profesora da posluša kako naša Mila (uvijek tako tiha i samozatajna) krasno pjeva. A Mila bi opet pjevala, pogleda uprtog u klupu i snažnog glasa koji je ispunjavao prostor. Pljesak. Profesori su rado sudjelovali u našim otkricima i ništa im nije bilo cudno, jer u Umjetnickoj uvijek ima neobicne djece i neobicnih razreda (vjerojatno više nego u ostalim školama).

U to vrijeme na TV su glavni zabavljaci bili cupave lutke i njihovi gosti u The Muppet Show, silno smo ih voljeli i rado bi prvom prilikom prepricavali i ponavljali njihove baze.Tamo smo culi izvedbu jedne stare americke pjesme koja je uskoro postala naš zaštitni znak. Svi smo kreketali:

You are my sunshine, my only sunshine,

You make me happy when skies are gray,

You'll never know dear how much I love you,

Please don't take my sunshine awaaayyy

ali ne baš u jedan glas. Bilo je i falših tonova, cuo bi se pokoje prošaptano «ajme!», ali se nitko nije usudio reci entuzijasti da se malo primiri, ton niže ili pauzira. Imali smo strpljenja i bili tolerantni prema onima razlicitim od nas. I puštali smo ih da guštaju jer smo znali da jednako vole pjevati kao i mi «nadareni», a to što nisu jednako uspješni, ma zar je to važno. Glavno je da je srce puno i raste u pjesmi.

posted 3. 03. 2007.

 

5. KULTURNA UZDIZANJA

 

Za naše strucno, kulturološko obrazovanje brinula se naša razrednica.

Kulturna politika, Metode istraživanja, Suvremena kultura i umjetnost, Elementarna difuzija kulture, Kultura sredstava javnog informiranja...ništa nije bilo prenaporno ili prezamorno.

Doduše, u gradivu kojeg smo ucili osjeao se socijalistički naboj onog vremena, no to se uklapalo u opcu sliku odgoja i obrazovanja ucenika, to je bila naša stvarnost oko koje se nitko nije posebno uznemiravao.

Kod razrednice smo imali i satove likovnog kad smo izrađivali plakate, konstruirali slova, ucili o bojama, primarnim, sekundarnim, komplementarnim, pokušavali izvesti u temperi tonalitet, pa spektar boja, krali ideje jedni od drugih, tražili pomoc jedni od drugih, pokušavali podvaliti tuđu sliku pod svoju kad se ocjenjivalo, no razrednica bi to lako riješila svojim potpisom na slike.

Tijekom školske godine i za vrijeme ljetnih praznika imali smo praksu nekoj kulturno -umjetničkoj organizaciji, ustanovi ili društvu. Po svom izboru otišla sam u Kazalište lutaka «Pionir» u Toncicevoj, bilo je zanimljivo zaviriti «s onu stranu kulisa», a i radovali su me nedjeljni odlasci na lutkarske predstave (naravno – za mene je ulaz bio besplatan). Dva ljetna tjedna bila sam na Radio-Splitu, pisali smo vijesti za dnevnik što je bilo naporno i zanimljivo iskustvo. Postojala je mogucnost da se na radiju honorarno i ostane (koju su Goran i neki iz razreda novinara iskoristili kroz naredne tjedne) no kod mene nije bilo neke želje da se s time dalje bavim.

Naše obrazovanje za animatore kulturnih aktivnosti ukljucivao je i prisustvovanje kulturnim događajima u gradu i taj mi se dio nastavnog plana i programa najviše sviđao.

Pamtim zajednicke odlaske u kinoteku na projekcije starih, crno – bijelih filmova u onu malu dvoranu «Zlatna vrata» s drvenim, škripavim sjedalima, a i ton tih filmova znao je u suglasju pucketati. Filmova je bilo svakakvih, od monotonih do snažnih i zanimljivih, nikad nismo znali što nas ceka kad bi projekcija pocela, a strogi cuvar nije dozvoljavao brbljanje, negodovanje, komešanje ili slicno neprimjereno ponašanje.

Stoga smo se više radovali predstavama u HNK jer je svaka bila doživljaj.

U kazalištu smo bili smješteni na najgornjem nivou, u užasnoj vrucini pregrijanog prostora pod plafonom, a vecina nas je imala toliko loša mjesta da se dio pozornice nije ni mogao vidjeti. Zato bismo predstavu odgledali stojeci uz ogradu balkona, bradom naslonjeni na ruke.Bilo je neudobno, ali bilo je fascinantno. Samo uređenje kazališta, crveni baršun sjedala, nizovi lođa, lagano se prostor puni dotjeranim posjetiteljima, rupa u pozornici za orkestar i dirigenta, glave i instrumenti sviraca, cuje se poneki odsvirani ton, užurbanost pred pocetak, odjednom mrak, iz mraka izranja osvjetljena scena i mnoštvo lica, sve je puno išcekivanja, šarenila, emocija. Ponekad nam se predstava i nije svidjela, no ni onda nitko nije odlazio nakon prvog cina, izdržali smo i više od dva sata teturanja, kricanja i trabunjanja Kamova, nikako mu docekati kraj.

Na izložbe smo odlazili s osjecajem da se tu zbiva nešto vrlo važno, aktualno, posebno.

Brzo smo shvatili da na otvorenja idu ljudi da vide jedni druge, odnosno da vide ili da budu viđeni, te više cakulaju u grupicama nego što razgledavaju slike, a nama zagrađuju pristup ili pogled na njih. Nazivali smo ih buržujima, snobovima, malograđanima, prezirali njihovo javno i ocito nepoštivanje umjetničkog djela, bez obzira što mi mislili o tom djelu.

Bili smo ponosni što nismo kao oni, što smo drugaciji.

posted 3.02. 2007.

 

4. PONEŠTO O NJIMA I NAMA

 

Pojma nemam je li se sama tako predstavila, jesmo li culi da ju je netko od njenih kolega tako nazvao ili je došlo samo po sebi – svi smo je zvali samo Jenny, a oslovljavali «razrednice» i nikako drugačije. Tek smo iz indeksa doznali da joj je pravo ime Jannet.

Jesmo li mogli naici na mirniju, blažu, nježniju osobu? Teško. Predobra i preblagonaklona prema našim nemirima.

A bilo ih je. I povremenog kašnjenja, šminkanja pred razredom, u razredu, šminkanja susjede u klupi, došaptavanja, dodavanja keksima, partija na briškulu u zadnjim klupama. Vec na izmaku snaga rekla bi «Ma ajmo, ljudi moji…». Nikad ustajanja na lijevu nogu, mrzovoljnog dana, povišenog tona kod naše Jenny.

Prijazna lica naših nastavnika i dalje su zracila prijateljstvom, kao i onih prvih dana. Nisu nas opterecivali svojim boljkama, ni za južina ni u kišama ni u gadnim burama koje su znale zviždati niz Ciril Metodovu, vitlati smece i lupati škurama kamenih kuca; nisu spominjali svoju malu ili vecu djecicu, odsutne ili prisutne muževe, stare ili nemocne roditelje, svoje žute minute. A sigurno ih je bilo. Samo što su nas poštedjeli tih prica.

A mi? U svim mogucim raspoloženjima, pitomi i krotki u svježa, još sanjiva proljetna jutra, a umorni, nervozni, razdražljivi u vecernjim satima nastave. No najcešce smo bili živahni, jedva bismo cekali neciju bazu ili biser (ovisno o tome je li se radilo o lucidnosti ili gluposti) da se možemo bacati po klupama i previjati od smijeha. Od djecje razigranosti do intelektualnih uspona kad smo se borili za svoje stavove dokazivajući da vec puno toga znamo ili nam brojne godine školovanja daju za pravo da se i naša rijec cuje. Bili smo glasni na filozofiji kod prof. Katice ili sociologiji kod prof. Anci gdje smo imali priliku biti sugovornici, reci što hocemo, komentirati, razmišljati.

Istina, ponekad smo bili prilicno naporni, ali nikad bezobrazni, nasrtljivi, divlji. Znali smo gdje su granice pa i onda kad nam se cinilo da smo zakinuti za mogucnost opravdanja, izjašnjenja, pravedniju ocjenu, osobni stav. Znalo se tko je nastavnik, a tko ucenik. Nikome nije palo na pamet vrijeđati na bilo koji nacin.

Cini mi se da smo shvacali da nismo u ravnopravnom položaju, da su oni ipak stariji, ljudi s diplomom i ostvarenim životima, dok mi naša tek trebamo ostvariti, i da nam žele dobro. A pogreške su moguce. Ispravci također.

Jesmo li ucili, bili odgovorni, bili vrijedni?

Kako tko, svatko na svoj nacin. S vecinom predmeta, a ni s njihovim predavacima nije bilo poteškoca, nije postojao pritisak kakvog danas ucenici osjecaju. Geografija je bila sažeta i zanimljiva, prof. Mariani jasna i jednostavna u svojim zahtjevima što od nas traži. Predavanja iz raznih kultura (scenska, filmska, suvremena likovna, glazbena) pisali smo u bilježnice u obliku diktata i to je trebalo nauciti, uz nadopunu iz naših referata ili nekih dodatnih materijala. Odgovaralo se uvijek na ista pitanja, nije bilo neugodnih podmetanja klipova, znali smo što se ispituje i to mogli pripremiti. Nekima je takav ritam znao biti spor. Da ne gubi na vremenu, Tonka je svaki dan imala na klupi neku knjigu iz španjolskog (bez muke, u sto lekcija, ili nešto slicno). Kad bi bilo ispitivanje Tonka bi obicno uzimala knjigu iz španjolskog i bavila se svojim poslom. Ne znam jesu li profesori to primjetili (autobus nam je pružao maksimalnu zaštitu u privatnim aktivnostima) no kako je bila mirna i pažljiva nitko je nikad nije opomenuo da ostavi španjolski za doma.

Najteže je bilo s engleskim i matematikom gdje bi na naplatu došao neredoviti rad i površnosti iz prethodnog školovanja. Prof. Vesna je shvaćala da ima posla s dragom, ali nedovoljno ustrajnom i temeljitom djecom, nastojala pojednostavniti lekcije koliko je god mogla, olakšati nam da svi dođemo do pristojnih ocjena. Matematiku kod prof. Antičević smo imali u u trecem razredu, bilo je to vrlo elementarno gradivo, opet zahvaljujući trudu prof. i to smo savladali bez popravnih ispita i vecih trauma, a ja sam bila valjda jedina osoba kojoj je matematika nedostajala naredne godine, no o tome nisam nikom pricala da ne ispadnem još veci štreber.

Štreber. Kako ružna rijec, neprikladna, pogrešna. Ima li smisla ikome objašnjavati da je školsko gradivo bilo nešto što se naprosto treba nauciti i odgovarati – takva su pravila igre, moj posao, moja obaveza, i skroz je sporedno da mi ponekad nije bilo svejedno i da sam povremeno oplakivala samu sebe «a jadna ja» i svoj težak život zamišljajuci kako bi se poslijepodne moglo i ljepše, ugodnije provesti, umjesto u domacim radovima.

Do moje klupe se cesto hodocastilo pred pocetak sata

-         Daj da ti vidim domaci.

Ma nema problema, evo ti engleski, matematika, ali ne traži mi hrvatski.

Interpretacije pjesama, odgovori na pitanja iz štiva, sastavci, lektire bili su samo moji i tako osobni da mi je uvijek bilo nelagodno kad bih to trebala podijeliti s drugima, a posebno kad bi prof Desa hvaleci najbolje radove citala ulomke iz mojih zadaca. Desa je znala osjetiti neku stvaralacku žicu u onom što sam drljala u plavim zadacnicama. Poticala nas je na pisanje. Voljeli smo pisati, nekolicina i danas piše i objavljuje. Poticala nas je i da citamo. S lektirama je bila nešto drugacija prica nego danas. Lektire su ukljucivale još širi raspon djela i autora, do knjiga se teško dolazilo (ako imaš srece možda i nešto nađeš na odjelu «Bol») Lektire nisu imale tako dobre i primjerene predgovore, nisu postojali vodici kroz lektiru, da ne spominjem Internet. Dvije lektire nisam nikad procitala, u proljeće 4. razreda, kad zapušu neki drugi vjetrovi, odustala sam od «Lelejske gore»- na cirilici, i Selimovicevog romana «Derviš i smrt». Ali zato jesam, zbilja jesam profesorice Deso procitala sve, baš sve Krležine drame i onaj referat na tu temu je bio zbilja moj, a ne samo iz kritika (i njih sam naravno procitala). Hrvatski je bio i ostao moja velika ljubav i teška dilema kad se trebalo opredijeliti kamo na studij.

 

posted 20. 02. 2007.

 

Price Mirne Luketin, bivše ucenice umjetnicke škole, a danas profesorice i knjižnicarke u srednjoj školi

3. OTVARAM TEŠKA DRVENA VRATA

 

Onaj jedinstven, poseban doživljaj školske zgrade ostao je prisutan kroz sve dane mog školovanja u njoj.

Teška drvena ulazna vrata i korak u kameni hodnik.

Pogled ulijevo u malo cetvrtasto dvorište iz kojeg se ulazi u prostorije kipara. U dvorištu stara smokva, pokoja potrgana stolica, kameni blokovi. Kipari bi tražili sebi prostor za rad, unutra ili za lijepih dana vani, culo bi se tup-tup o odabrani kamen i osjecala nevidljiva bijela prašina u zraku. Znali bismo sici do kipara, za vrijeme odmora, pogledati diskretno njihov rad, nismo ništa komentirali, samo smo gledali.

Susretali smo i likovnjake, ponekad bi nam dali da zavirimo u njihove mape. Postojali su i muzicari, no njih smo rijetko viđali zbog posebnosti njihove nastave. Najviše smo se družili s novinarima, smještenim u susjednoj ucionici. Možda je «novinar i graficki urednik» bio hit program u Umjetnickoj , ali mi «kultura» nismo osjetili da je to nekakvo prestižnije zanimanje, da su novinari na bilo koji nacin privilegirani. Nije među nama bilo nekakvog rivalstva, nadmudrivanja, natjecanja. Znali smo došetati za vrijeme malih odmora do njihovog razreda, velike, lijepe ucionice – one u kojoj smo vec bili na upisu – cuti novosti, posuditi neciji udžbenik jer je vlastiti ostao zaboravljen doma, pitati kako je bilo na kontrolnom... Novinari su bili naši prijatelji, uvažavali smo ih, njihove price, njihove vježbe, njihovu vezanost za prof. Ingu. A u srcu bili zadovoljni s našim odabirom, našom dragom razrednicom Jenny i našim autobusom. Nizašto ne bismo mijenjali ucionicu s njima! Jer njihova je ucionica velika i obicna poput svih ucionica svijeta, a naša je posebna, pravo uvrnuta i umjetnicka. Možda je to nekoc bio hodnik pa su ga pregradili da se dobije još jedna ucionica? Znali smo da je ova zgrada jednom davno bila crkveno vlasništvo, pa su je nacionalizirali i pretvorili u školu. Dio zgrade i dalje je ostao casnim sestrama, gledajuci s prozora na katu ponekad bi spazili roditelje koji dovode djecicu na cuvanje. Nikad se nije cula djecja vika i cika tipicna za vrtic; ili je izolacija bila tako dobra ili su djeca boravila u nekoj podaljoj prostoriji.

Od školskih prostorija osim ova dva razreda pamtim jako malo. Ne sjecam se gdje je bio WC, a valjda je morao postojati. Nemam pojma ni gdje je bila zbornica, tajništvo, knjižnica (ne vjerujem da smo je uopce imali), ne pamtim ravnatelja (ravnateljicu?), pedagoga, cistacice, podvornika (podvornice?). Nismo se imali na što žaliti, a niti je itko bio ikad poslan kod pedagoške službe. Nikad se ništa nije razbilo, nije bilo krša i loma slucajnog ili namjernog pa nikad nije ni trebala hitna intervencija spremacica. Zato valjda te osobe i ne pamtim. Ali sjecam se da je netko postojao u maloj portirnici, par stepenica povrh vrata u samu zgradu i da sam tu osobu zamolila da mi izvuce matricu na šapirograf.

Postoji li više igdje ijedan šapirograf? Zavladalo je carstvo fotokopirki i printera. A u ono vrijeme trebalo je na pisaci stroj (posudiš portablicu ili odeš mami/tati na posao) nakucati svoj referat. Buduci da nismo imali udžbenike za dobar dio predmeta, pisali smo referate i iz njih ucili. Referat, napisan na matrici, trebalo je umnožiti na šapirograf tako da svi u razredu dobiju svoj primjerak. Papir s otisnutim referatima je bio grub, nekako hrapav i škur, slova na njemu nejednako crna , tocke na «i» ogromne, a sami referati svakavi. Iz «povijesti civilizacija» pamtim jedan vrlo lijep i zanimljiv, onaj Željkin o indijskoj civilizaciji kad je govorila o kastama.(A tad se još nije moglo naslutiti da ce Željka jednog dana upisati i na koncu diplomirati povijest.).

Naša nastava se odvijala i u drugim zgradama, a ne samo u ovoj u Ciril Metodovoj. U Muzickoj školi blizu Stomatološke poliklinke smo imali glazbeni odgoj. Vecina nas nije znala svirati nijedan  glazbeni instrument, pa smo time još više sami sebi davali na važnosti kad bi doma rekli

      - Danas smo na nastavi u Muzickoj.

Ucili smo o suvremenoj glazbi 20. st. kod prof. Nataše.

Malo smo slušali nju, malo Gershwina, Ravella i ostale. Cista carolija, prelijepo.

Za daktilografiju je trebalo potegnuti sve do Spinuta i tadašnje tamošnje Ekonomsko-birotehnicke škole. Subotom ujutro tri sata vježbi. Lupali smo po velikim, poluispravnim,  starim crno-sivim pisacim strojevima, glava lijevo prati tekst, prsti obje ruke desno, asdfjklc, pazi na pocetni položaj!

Jedino je Nives bila poštena, svi smo ostali krali. Potajno smo pogledavali u tastaturu. Zamisli, zezneš nešto i dobiješ lošu ocjenu iz vježbe! Ne isplati se, ocjene su važne!

Profesorica Marija iz njihove škole po sto puta bi nas korila

      - Ne gledaj! Slijepo! Slijepo!

Netko ju je jednom i poslušao, otipkao cijelu vježbu, radio je na slijepo, ali dobio je i slijepi papir, ništa se nije vidjelo, ni slovo, nije bilo tinte na traci. I sad ti budi pošten.

Bez obzira što smo ufino krali, daktilografiju smo savladali razvijajuci vlastitu «poluslijepu» metodu i sigurno je najkorisnija vještina koju nosim iz Umjetnicke. Drage razredne kolege, a posebno mislim na  buduce novinare i pisce, sigurno bi se složili sa mnom.

I nastava tjelesnog se održavala daleko od maticne zgrade jer tamo zaista nije postojao nikakav ni približno zadovoljavajuci prostor za tjelovježbu. Nalazili smo se na trim stazi na Marjanu ili pomocnim terenima stadiona na Poljudu ili u dvoranama  SC «Gripe». Na Marjanu i nije bilo toliko loše, trcali smo zašticeni hladom, zabušavali koliko smo mogli, potezali rucku pumpe ocekujući vodu, hladnu, spasonosnu, uvijek nam je falilo daha, snage, a slezena otkazivala. Marjan je bio pjesma prema asfaltu pomocnog igrališta na Poljudu. Jednog vruceg jutra tamo se Iridej lijepo srušila nakon nebrojano otrcanih krugova, vjerojatno od iscrpljenosti. Dana ju je otkopcala i raskopcala, vratila u život, osovila na noge i kad je vidjela da se nece opet srušiti poslala Ivanu i mene da je odvedemo u Školsku polikliniku na Skalice. I doviknula

- Svakako mi javite šta je!

Tamo je Iridej izmjerilo tlak i pozvali joj roditelje da je voze doma. A ja se uputila natrag na Poljud, krepana od prvobitnog trcanja (zbilja, zašto treba toliko trcati, cili se treseš i bubaš nogama bezveze), umorna od hodanja do Školske i sad natrag. Grlo mi je gorilo od žeđi i sve mi se maglilo. Ali sam se vratila. A što sam drugo mogla? Obecali smo javiti kako je Irka. Onda je trebalo od Poljuda onom ogromnom nikad joj kraja Ulicom Splitskog odreda doci do Mažuraniceve, rucati, pa u školu. A sve po dalmatinskom zvizdanu.

U dvorani, u zimskim mjesecima,  je bilo lakše. Zelene strunjace neke male dvorane (za judo?) ili ona velika, rukometna; sunce nas nije pržilo, malo smo se razgibavali, malo vrtili, tombula naprijed, nazad, vaga, malo ritmicke gimnastike, vlastita plesna tocka…

Nosile smo crne sinteticke trikoe, majice kratkih rukava, modre pamucne trenerke, crne papucice.

Nisu postojali topici, tajice, bicke, tute svih mogucih vrsta materijala, dezena i boja.

Sjedili bi uz Danu ili po podu, gledali vježbe za ocjenu, iskreno pljeskali Tonki (balet u ranoj dobi cini cuda!), pomagale jedna drugoj, solidarno suosjecali kad nekome ne ide pa ne ide… Nismo se zalijevali vodom iz plasticnih boca. Na kraju sata žudno smo srkale vodu  sa špina iz sanitarnih prostorija.U svlacionici smo umorno zadovoljne brbljale sve u šesnaest, o svim mogucim temama, višku kila, aknama, problemima s momcima, šta cemo prvo naštrebat kad se vratimo doma, šta je za domaci rad.

Jesmo li imali više kondicije od današnjih mladih?

Možda. Puno se više šetalo, manje sjedilo. Ne sjecam se da je ikog roditelj vozio u školu ili docekivao iza nastave. Samo je manji dio obitelji posjedovao automobil, promet nije bio gust, parkirati se po gradu moglo, no zato su autobusi bili pretrpani. Mi iz bližih cetvrti vracali smo se najcešce pješice, ja do vrha Mažuraniceve, a Irka na Blatine, iako je tamo vozila «šestica».

Jesmo li bili zdraviji?

Ne znam. I nama je znalo biti upaljeno grlo i teška  glava, a silno smo se bojali zubara…Cigarete su bile u modi, ona mlaka i nedovoljna upozorenja o njihovoj štetnosti nije nitko primjecivao.

Hranili smo se domacom hranom. McDonald's, fast food, pizzerije itd. bili su daleka buducnost. Pred veliki odmor smo vec umirali od gladi. Nosili smo sendvic za marendu ili bi žurili u onaj ducancic nasuprot ulaza u studentsku menzu i kupovali pola talijana i parizer. Odmor je uvijek prekratko trajao da se sve to i pojede, pa bi autobus znao zamirisati po unešenim sendvicima.

Bilo je uobicajeno cuti «Daj griz!», bilo je skroz uobicajeno cvrsto držeci sendvic s obje ruke dati taj griz te nastaviti tamaniti marendu, nakon onog griza poprilicno okljaštrenu.

………………………

Uh, kud su me misli dovele.

A taman sam otvorila ona teška školska vrata.

Pogledala u dvorište u izlijepljena crtežima staklena procelja kiparskih radionica i nastavila par koraka do unutarnjih vrata – ulaza u samu zgradu.

Sad se penjem, prolazim pored portirnice i odlazim do kata gdje je autobus.

Usko, derutno, polumracno stepenište, izlizane stepenice, ne sjecam se je li vode na kat poviše, postoji li taj kat? Vjerojatno da, sve te stare zgrade naprosto moraju imati šufit.

Osjecam poseban miris, vonj  starog prostora. Ponekad dohvatim slabiji ili jaci vonj lule i znam da je nedavno u blizini bio ili prošao prof. Žuvela.

Ovi debeli zidovi pružaju hlad i odmor, a vani žega...dok zimi – zimi uvijek cutim zaštitu i onu blagu toplinu koja se zadržava i postoji samo u starim zgradama debelih zidova, dok vani dere bura.

Uskoro postaneš svjestan da baš tako mora biti i da ništa drugo, nikakav raskoš hodnika i pitara cvijeca u njemu, sebi ovdje ne mogu predociti. I zavoliš ovu školu, ovu zgradu jer je mala i skucena, ali puna gostoprimstva i bogatstva  - jer ima ono nešto, jer ima dušu.

poswted 20.02. 2007.

Price sjecanja na staru školu pise Mirna Luketin, bivša ucenica a danas profesorica i knjižnicarka u srednjoj školi 

 

2. RANI DANI

 

Upisali smo usmjerenje «organizator u djelatnosti kulture».

Jesmo li znali što to znaci, što cemo uciti, što s tim poslije?

Pa i ne baš. Ali zvucalo je zgodno, nekako uzvišeno, ni trunke fizike, kemije i slicnih nemaštovitih sadržaja; naprotiv, puno kulture, umjetnosti, filma, slika, muzike, kazališta...

uvjeravali smo sebe i naše roditelje u svu opravdanost našeg odabira.

Roditelji onog vremena bili su jednako brižni kao i današnji roditelji, s izuzetkom što nisu vršili pritisak na djecu koji se danas vrši da upišu ovu ili onu gimnaziju, odnosno neko prestižno zanimanje. Cini mi se da se nisu previše miješali u naše odluke, a sami su nedovoljno znali cemu služe ove dvije završne godine. Za njih su bile samo nužno vrijeme do maturalne svjedodžbe odnosno upisa na fakultet.

Goran i ja smo ih odlucili provesti daleko od napora nekih zahtjevnijih programa, (nismo htjeli da nam netko uvali grcki i latinski), željeli smo okruženje, izloženost, dodir onog što nam svijet cini ljepšim, što nas usrecuje. Voljeli smo knjige -  koliko god to zvucalo neobicno današnjim generacijama, živjeli za dobar film u kinu «Central», znali napamet Šerbedžijin LP s «Ne daj se Ines», zurili u plakate HNK, izloge ili izloženo u foto-klubu u Marmontovoj...

Prvi dan nastave. Kako uopce predociti ono uzbuðenje, išcekivanje hoce li tko poznati iz bivših škola biti s nama u razredu, kakvi su novi nastavnici, kako cemo se snaci u novoj školi?

Odmah su nas smjestili u ucionicu zvanu «autobus», razred dugacak i uzak s dva reda blijedosmeðih klupa. Onako kako smo sjeli tog dana svi smo ostali sjediti i naredne dvije godine, Goran i ja zadovoljni s našom  trecom  klupom u redu do prozora.

Tih prvih dana stalno su nas slali u šetnju, «dok se raspored ne ustali» te bi napomenuli da se vratimo na taj i taj sat.

Tada bismo otišli u obližnju, prepunu robom i kozmetikom Primu-Grad, prebirali po sanducima s artiklima i bili dio sveopce gužve i galame. Upijali smo zvukove gradske jezgre,  šetali Pjacom, Vocnim trgom, rivom pa Marmontovom natrag. Neki bi zastali u Kirigina ili Bobisa na kolace, drugi sjeli u kafic Semafor (zvanom Seme) na kavu i jedan duvan (ma bilo ih je i više). A kad bi navecer završio zadnji sat ili bi nas opet pustili ranije, vecina nas odšetala bi na rivu, sjela na kamenu obalu Matejuške s nogama koje su se klatile nad tamnom površinom mora, u friškoj kasnoljetnoj veceri i pjevali. Bili su to ležerni dani prvih druženja, upoznavanja i vedrih nagovještaja da nas cekaju dvije dobre godine.

Odlasci na Matejušku potrajali su vrlo kratko, školski raspored se ustalio, došle su hladnije veceri jeseni, ali pjesma je ostala i nas obilježila.

U tim ranim danima znatiželjno smo docekivali naše profesore u našem autobusu, ispitivacki ih promatrali kako se oprezno provlace kroz onaj jedini uski prolaz izmeðu dva reda klupa, kroce na podignuto postolje pred plocom, sjedaju za katedru. Svi su redom izgledali tako bezopasno, svakodnevno, uobicajeno. I svi su redom imali prijazna lica. Prozivali bi nas i zastali kod Fani i Suzane. One su i prva dva razreda bile u Umjetnickoj pa su ih neki profesori poznavali odprije. Profesori bi ih veselo pozdravili, a mi ostali u tom trenutku  postajali manji od makova zrna, tako beznacajni, nebitni, nule.

Uskoro se i to promijenilo. Upamtili su profesori i naša imena i prezimena, nismo više bili anoniomni, a dobili smo i indeks koji o tome svjedoci. Indeks s našim imenom i slikom – plava knjižica nalik studentskom indeksu gdje cemo napisati nazive predmeta, profesor ce dati ocjenu na kraju svakog polugodišta i svoj potpis. Jako smo bili važni sebi samima s tim indeksima, odjedanput kao da nas je indeks ucinio starijima, zrelijima, pametnijima, nosili smo ga sobom i kad je i kad nije trebalo. Svakako je morao viriti iz stražnjeg džepa!

posted 15. 02. 2007.

Mirna Luketin, prof. i knjižnicarka piše svoja sjecanja na školu... 

 

1. OVAKO JE POCELO

 

Bilo je to u ranim 80tim prošlog stoljeca.

Jednog lijepog i obecavajuæeg ljetnog jutra Goran je rekao doci po mene. Ovaj put nije stao, urlao i mahao pod prozorom nego se popeo na moj cetvrti kat. Pojavio se s hrpom dokumenata, potvrda i diploma pod rukom. Ali i ja sam pripremila svoju mocnu gomilicu!

I uputimo se mi na upis u 3. razred.

Kad smo zajedno prošli dosadašnje školovanje, granicare u dvorištu, izlete i ljetovanja, red je da još dvije godine ostanemo skupa.

Bilo je to vrijeme Šuvarovih reformi kad se nakon osnovne trebalo odraditi dvije godine opcih osnova, a potom se usmjeriti u željenoj školi i odabranom programu za završne dvije godine.

-         Di cemo?

-         Ajmo do Umjetnicke.

Nije bilo puno razmišljanja, dogovaranja, preispitivanja odluke. Sigurni u sebe, u svojih samo 16 godina i u ideju da nova škola ceka samo na nas.

Sjurili smo se niz Mažuranicevu, a putem susretali i pozdravljali poznate, koji su,  kao i mi,  s manje-više istim poletom krenuli na upise:

- Di ceš?.....-   A ti?...

Cuvši odgovor, kimamo glavom u znak odobravanja ili podrške i ne pitamo ništa više, u laganoj žurbi, da što prije doðemo kamo smo naumili, u jedan novi svijet i novi pocetak.

Evo nas u Ciril Metodovoj, prolazimo bijelu zgradu Ženskog ðackog doma i vec smo pred vratima škole. Otvorena, cekaju na nas!

Ulazimo iz ugodnog hlada ulice u nešto manje ugodan hlad stare zgrade, puni išcekivanja i zbrckanih osjecaja, penjemo se uskim, jadnim stubištem u potrazi za ucionicom gdje nas ceka Komisija za upis.

Nekako je sve tijesno, fali sunca, fali zraka, gdje su one širine naše stare osnovne («Bratstvo-jedinstvo», današnja «Bol»), a te stare zgrade Brodograðevne (današnja I. i II. jezicna).

Evo nas pred Komisijom, šutljivi i zbunjeni predajemo gospoði ozbiljna lica i ispružene ruke naše svjedodžbe pune petica i -zlu ne trebalo- sve diplomice s raznih literarnih, novinarskih, recitatorskih susreta, smotri, natjecanja; naš ponos i naše blago, koje ce nam donijeti dodatne bodove.

Ali gospoða ozbiljna lica uopce nije impresionirana

-         Šta æe mi ovo?

ledeno kaže i ne želi naše diplome! Vraca naše hrpice, a meðu njima strši naša najljepša i sigurno najveca diploma s Tribine mladih na kojoj je slika nježne ružicaste breskvine grancice. Gospoða se premišlja i naocale joj podrhtavaju pa donosi odluku, ipak ce uzeti potvrdu Hrvatskog radija 1. program da smo godinama bili tjedni suradnici u djecjem obrazovnom programu. Gospoða ništa ne pita i ništa ne prica, crcka neke podatke na upisnom papiru i otpravlja nas kuci.

I to je to? I to bi bilo sve?

I dalje smo zbrckani, cudno se osjecamo, nemir, neizvjesnost, suzdržani osmjeh...što nam je?

Ne licimo na sebe.

Vrlo skoro gospoða s upisa pojavila se na Marjanskoj stazi i rekla da ce nam biti iz tjelesnog. Vrlo skoro prof. Dana je pokazala da ima osjecaja i razumijevanja na naše nesigurnosti i strahove (svih vrsta). Znala bi popricati s nama. Kao žena sa ženama. Bodriti, poticati, pohvaliti. Pa su strogi okviri onih naocala s upisa poprimili mekše obrise.

Uostalom, kad bolje razmislim, tko bi pametan i prihvatio ogromnu kartonsku diplomu (iz 6. razr. osn. šk.) A3 formata,  taman i cijelo stablo breskve bilo oslikano na njoj?

I tako smo Goran, buduci kazališni pedagog i režiser i ja, buduci pisac ovih redaka, postali ponosni ucenici Centra za odgoj i obrazovanje u umjetnosti i kulturi.

Bože moj, cijeli svijet je bio naš.