Pise Martin Klarić
Nakon što smo pet godina gledali jugounitaristički fikus, u sljedećih pet na kruh ćemo mazati Stipinu paštetu, proizvod Lijanovića, strateškog partnera bivšeg fikusa. Na samom kraju svoje kampanje priuštio nam je jugo žurnal u kojemu je pokušavao dokazati da je uvijek bio tamo gdje se stvarala hrvatska država, štoviše, da je probijao blokade i bio na prvim linijama obrane Hrvatske. Stariji se sjećaju da se u komunističkom kinu nije mogao pogledati film bez prethodnog ideološkog žurnala. Najnoviji jugo žurnal mesićizirao je povijesnu istinu o Republici Hrvatskoj.

Žurnal je međutim, dokazao da Stipe Mesić do neba žali što nije bio ni Tito, ni Tuđman, nego njihov mali sluga. Zato je potražio i pronašao novoga gazdu. Sluga bez vizije, potpuno nesposoban za državnički posao, čak i u okviru sadašnjih ustavno mikroskopskih ovlasti predsjednika, dobio je svoju bosanskohercegovačku paštetu. Sluga je u prvi plan iskočio zahvaljujući izdaji, zaštićenom svjedočenju u Haagu, više protiv Tuđmana, manje protiv Tita – no i njega će izdati ako mu gazde zapovjede, premda je u kampanji izjavio da mu je uzor otac – Titov egzekutor. Mesić je pronašao i vanjskog i unutarnjeg novog gazdu. Vanjski, istina, nema pravo glasovanja – ali ima bigbrotherovsku moć nad biračima, dok mu unutarnji ima i glasovao je za njega. Kako i ne bi kad pokorno služi.

To što je ponovo na tronu, nakon svega što je učinio protiv Republike Hrvatske, Hrvatske vojske, hrvatskih branitelja, prvog hrvatskog predsjednika, itd., može zahvaliti i jednome drugome slugi, svojemu osobnom slugi, koji na unutarnjem planu radi za istoga vrhovnog slugu. Mesićev je sluga perfidniji od njega. Taj sluga nije izdao Tuđmana za njegova života, kao što je to učinio Mesić. Nije ni bio u Tuđmanovoj postavi na takvoj funkciji gdje bi to mogao učiniti. Taj sluga izdao je Tuđmana čim je to mogao učiniti, odmah nakon što je "izabran" za šefa Tuđmanove stranke. Njegov je posao u predsjedničkim izborima 2005. bio osigurati poslugu za prolaz sluginog sluge - Mesića. Taj je posao odradio gotovo savršeno. Šef svih hrvatskih sluga, sigurno će to znati cijeniti.

Slugin sluga i sluginog sluge sluga, ne mogu provoditi nikakvu drukčiju politiku od sluganske. Posao je svakoga sluge da služi gazdi. Gazdin je posao zapovijedanje i redovita isplata sluganskih škuda. Vrhovni sluga ili šef svih sluga zadužen je za prenošenje informacija od gazde do svakog sluge i sluge sluginoga sluge i kreiranje taktike sluganstva. Najbolje provjerene i dokazane sluge su – beogradske. Barem kad je o hrvatskim slugama riječ. Kod izbora sluga, glede jugoslavenskog pedigrea – "nema alternative". Vanjske gazde nisu odustale od Jugoslavije. Tuđman je to skopčao i u ustav ugradio protujugosluganski feferon.

Mesić je u prvih pet godina položio, nakon jugoslavenskog državnog sluganskog ispita i onaj eurosluganski region ispit. Red je da ga položi i njegov sluga. Vrhovni sluga još nije dao dopuštenje za drugi korak slugina sluge. Zato se ovaj napreže u sluganstvu koliko god može žrtvujući sve i svakoga, a najviše državu koja ga hrani i plaća da je, kako je obećao – pokrene, a ne da služi slugama.

Vrhovni sluga je drug Ivica Račan. Njegov vjerni sluga je Stipe Mesić. Sluga sluge Mesića je Ivo Sanader. Upravo tim redom danas imaju raspoređenu vlast i moć. Odgovornost s druge strane ide obrnutim redom: od sluge sluginog sluge, preko sluginog sluge do vrhovnog sluge. Prvi (i jedini) će naje…. sluga sluginog sluge. Bez obzira na trenutne funkcije koje obnašaju, sva su trojica, samo batleri. Lašte gazdama cipele dok istodobno svojim podređenima s gađenjem dobacuju Stipinu paštetu bljutaviju od Trumanovih jaja, neka je mažu na kruh svagdašnji i šute, da još ne dobiju i po labrnji. Dok izvode gazdine kućne ljubimce na pišanje, osjećaju malo ponosa što i oni nekoga na lancu mogu voditi. Takvi su batleri, to je očito iz engleskih filmova, knjiga i serija.

Upravo zato jer mu je sve to dojadilo, više podsvjesno nego svjesno i politički jasno artikulirano, hrvatsko biračko tijelo podijelilo se na dva jednaka dijela. Glasujući i apstinirajući. Ispalo je da su oni koji su glasovali podupirali sluganstvo. No, to nije sasvim točno. Oni su podupirali jedino što su im sluge servirali. Pola od njih ionako su bili ili postali sluginih sluga služinčad. Svaki zaprisegnuti sluga jest sluga do smrti ili dok ga gazda ne otjera s preporukom ili bez nje. Kako god da su izbori protekli i tko god da je u drugom krugu pobijedio, i pobjednička i poražena strana, ocijenili bi ishod izbora kao odličan. Upravo su to i učinili. Slugin sluga jedino je zamjerio svojem slugi što mu nije ispeglao predsjedničko odijelo za prvi izborni krug (netko će taj propust platiti! – vjerojatno Hrvati u Hercegovini). A sluga sluginog sluge svoj je poraz nazvao uspjehom – što jest sveopća, ali ne i za poltrone – notorna laž. Problem je samo u tomu što se stvari u Hrvatskoj ne nazivaju svojim pravim imenom. Zato se sluganstvo hrvatskih političkih sluga u toj čudnoj zemlji s tisuću otoka bez otočana i plodnom ravnicom koja ne prehranjuje ni one koji na njoj rade, zove – "demokratski standardi".