Premda su neki dan srdačno zaključili kako se ne će međusobno tući "ispod pojasa", Mesić prvi nije izdržao jer krv nije voda. Poručio je svojoj protukandidatkinji, koja to zapravo i nije, ali jest nominalno, kako ona uopće nije relevantan kandidat. Evo i objašnjenja: ona je osoba bez oca, kojega je pronašla tek 1995. kad je ušla u HDZ u osobi dr. Franje Tuđmana.
Odnos oca i djeteta vječna je tema. No, kad se upotrebljava u predizbornoj kampanji, onda se ta univerzalnost počne valjati u blatu. Mesić, kakav već jest, zaboravlja da i on ima oca, Tovariša, poznatoga poslijeratnoga likvidatora pokopanoga pod crvenom petokrakom. Jadranka, kakva, također, bila da bila, ima svojega oca, o kojemu Mesić ne govori – nego je povezuje s Franjom Tuđmanom, misleći kako će time izazvati dvostruki udar: prvo, pravi hadezeovci (oni koji su bili spremni dati život za Hrvatsku a od nje ne tražiti ništa) alergični su na postolujne stranačke dojdeke, i drugi, podsjetiti one koji su i inače za njega (to su oni koji drže da Hrvatska ne smije biti slobodna država i da ju neprestano treba musti s njima na čelu), da Jadranka dolazi iz Tuđmanove stranke, a sama riječ Tuđman u njih izaziva gađenje, prijezir i mržnju. Mesić misli da je pogodio u sridu, poglavito zato što se sirota ne tako davno rasplakala pred prepunim Trgom bana Jelačića, a potom je, zbog teme oca, gutala knedle na komunističkoj tv u emisiji ćelavog klipana Stankovića.
Da ne živimo u medijski okupiranoj državi, mogli bismo se kladiti kako je riječ o sto posto krivoj Mesićevoj procjeni. No, kako Josip Broz Sanader nema medijsku silu iza sebe, nego ovisi o Račanovoj štampi i Mesićevoj propagandi, Jadranka iz ovoga Mesićeva primitivizma ne će iščupati ni pišljivoga boba. Može samo plakati, ili se otrgnuti od četvrtoga tate Sanadera – što ona ne će učiniti jer će je tek tada razapinjati po naslovnicama. Ona će zbog svega na kraju proklinjati, ako dođe k sebi, Zlatka Canjugu koji ju je uveo u političku elitu, zatim Gojka Šuška koji joj je dao na korištenje 96 četvornih metara kako bi se sa sinom skučila, kao i onoga trećega koji joj je omogućio da tu, njoj pregolemu kvadraturu otkupi za malo više od dvadeset tisuća tadašnjih maraka. Ni u tom pogledu ona ne zaostaje za Mesićem.
No, prerano je zaključiti kako je ovdje riječ o napuštanju "rekreativne kampanje" Tovariš Ujdurović Mesića i Josipa Broza Sanadera, kako tu navodnu utrku ispravno neki dan naziva Milan Ivkošić. Bit će prije da su tovariši zaključili kako bi ih i na predsjedničkim izborima mogla pobijediti Brozova kandidatkinja, kao što ih je Broz prije samo godinu pobijedio na državnim, jednostavnim oružjem: postavši veći Tovariš od Tovariša, što je međunarodna zajednica prepoznala, pohvalila i honorirala. Mesić se dakle, preplašio, pa izletio s još jednom blentavom izjavom, ovaj puta o dva oca bljedunjave Jadranke. On ne zna ni brojati do četiri!
Ako smo pomislili da će zbog toga predsjednička kampanja progovoriti o bitnim pitanjima hrvatske sadašnjosti i budućnosti, prevarili smo se. Ništa od toga ne će biti, jer i Mesiću je jasno kako je Jadranka, dakako, poslije njega, jedini pravi kandidat, kao što je i Jadranki jasno da je poslije nje, Mesić onaj pravi. Tko god od njih pobijedio zna da ne smije i ne će dovesti u pitanje: vanjski dug koji više ne možemo otplatiti bez skidanja gaća i prodaje vlastitih grobišta i rodilišta, bezuvjetnu suradnju s neprijateljima, logiku dokazivanja nevinosti, politiku osovine Beograd – Zagreb, detuđmanizaciju Hrvatske, povratak Hrvatskoga državnog sabora i Županijskog doma Hrvatskog državnog sabora, povratak polupredsjedničkog sustava, istupanje iz bratskog zagrljaja zvanog Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, strategiju prodaje i taktiku izdaje birača, naroda i države u cjelini, i tako dalje, i tako bliže.
Da je Mesić doista želio Jadranki uvaliti i diskreditirati ju, ostavio bi njezinoga biološkog oca na miru i posvetio bi se njezinom revnom pohađanju Partijske škole u Kumrovcu, dok je tamo drug Ivica Račan bio tata mata i u partijsku knjižicu upisivao Jadranki odličnu ocjenu. (Mesić je završio kod iste obrazovne linije, jednu drugu školu za koju je potrebna putovnica). Tada bi morao zaključiti kako Jadranka zapravo ima tri oca, od kojih su, bez egzekutora Tovariša, i njegove dvije tate: Partija i Tuđman. Dobro, Partija mu je možda ipak samo – majka. Oba kandidata, dakle, imaju po tri oca, s jedinom razlikom što Jadrankin biološki otac nije ubojica nevinih ljudi, koji su vjerojatno pred Tovariševim totalitarnim argumentima uzalud prije nego li im je njegov metak prosvirao lubanju, dokazivali svoju nevinost. Mesić zna da se nevinost nikada i nigdje nije mogla dokazati, i da se biti nevin, dok je on na vlasti, jednostavno ne isplati. Od njega jedino to bolje zna hrvatski general Ante Gotovina – očito je nešto naučio iz povijesti. Ta otačka matematika, još uvijek ne štima: Jadranka ima i četvrtog tatu – Sanadera, a Mesić drugu mamu – Carlu del Ponte, a zaboravio je i na tatu Manolića. I tu je rodoslovlje otprilike stalo.
Javio se i kandidat Letica s izjavom kako će se kao predsjednik zalagati za politiku "ni pedlja hrvatske zemlje". Što će reći da je postao hadezeovac iz vremena kad je ta stranka imala potpunu vjerodostojnost. No, tada Letica nije bio vjerodostojan, jer je bio protiv tvorca i zagovaratelja i provoditelja politike "ni pedlja hrvatske zemlje". Tu je rečenicu, ne jednom!, ponovio predsjednik dr. Franjo Tuđman. Letica je kao kandidat vjerodostojan poput Mesića i Kosorove. I on je u politiku stigao preko Tuđmanovih leđa.
Boris Mikšić žali se da ga mediji zaobilaze. Tom je izjavom dokazao kako zapravo ne razumije odnose koji vladaju u državi kojoj bi on predsjedavao. Prvo moraš biti pokoran onima koji drže medije! Čini se da bi sa svojim kapitalom (svaka čast, sam si financira kampanju za razliku od drugih), više pridonio zajednici da ga uloži u hrvatsku medijsku scenu. Rizik je ogroman, ali je manji od kandidature. Taj rizik preduvjet je ozbiljne kandidature. Mikšić je, izgleda, svoj na svome, pod dojmom američkog sna.
Anto Kovačević? Politika dosjetke. Još po birtijama skuplja potpise. Rimama se država ne vodi, iako, tu ima pravo, Mesić državu vodi vicevima, a Jadranka bi suzama. Kovačevićev politički tata je iz razdoblja budnica i davorija.
Jedini se do sad nije izjašnjavao, čini se, predsjednički kandidat Ivić Pašalić, desno plućno krilo Hrvatske demokratske zajednice, koje još uvijek ima pedeset posto birača te stranke u svojim rukama. Šutnja je zlato. Pašalićeva bi kampanja mogla neugodno iznenaditi Ivkošićeve rekreativce. No, tada će opet početi priča o "petom ortaku", itd., itd. Tvrdi da on nastavlja autentičnu politiku Franje Tuđmana.
Čiro Blažević je u trećem pubertetu. S obzirom na sastav predsjedničkih kandidata sigurno je pri vrhu kladionica. No, politika je politika, pa bi se moglo dogoditi da svoje vjerne navijače nakon prvoga kruga pozove da glasuju za Jadranku. Poslije će to već nekako naplatiti. Već je izjavio da je on "tuđmanovac".
Od svih kandidata jedino Mesić i Kosorova ne smiju reći da će nastaviti politiku najuspješnijega dosadašnjeg predsjednika dr. Franje Tuđmana.
Sastav kandidata za predsjednika države odražava stanje u političkim elitama, u medijima kao kreativnoj poluzi, u siromaštvu, apatiji, depresiji: moralnoj, financijskoj i perspektivnoj. Zato na listi kandidata ima svega: šaljivđija, plačimačaka, klaunova, egzibicionista, šaljivaca, šutljivaca i pubertetlija. Za svakoga ponešto. Za Hrvatsku, gotovo ništa. "Visoko se bude stala, kad ju zbudimo"!