Izbori su prošli; stanar na Pantovčaku ostaje isti. U recentnoj povijesti europskog kontinenta nema primjera da je osoba na jednoj od najviših pozicija u političkoj hijerarhiji za trajanja mandata napravila više kontroverznih poteza i izazvala veće podjele u društvu a bez i najmanjih konzekvenci po vlastiti položaj. Ta će činjenica u budućnosti sigurno biti analizirana na neki drugi i različit način od onoga koji se prakticira danas, kad vlast i oporba, svatko iz svojih razloga, izvode politički balet najniže moguće kategorije.
Hrvatskoj se jedan žalosni i ostarjeli primjerak menažerije iz komunističkih vremena uspio nametnuti kao arbitar europeizacije i demokratizacije i kao čuvar i tumač kriterija koji hrvatskome društvu osiguravaju bolju i demokratsku budućnost. Opća banalizacija koja je zavladala u društvu bila je plodno tlo za jednog banalnog političara kojem baš svi priznaju da ima jednu izvanredno privlačnu osobinu - da je jednostavan čovjek, štogod to značilo. Ta osobina nalazi svoj izraz u njegovoj sklonosti da sa sekretaricom ujutro pije kavu i komentira dnevni tisak ali isto tako i u tome da jednostavno misli i da se jednostavno izražava. Nasljednik Franje Tuđmana, pomalo hermetičnog i slabo komunikativnog predsjednika, Stjepan Mesić drugačijih je osobina. Dok je Tuđman kao povjesničar razumio povijest i iz tog znanja znao izvući zaključke, Stjepan Mesić o povijesti ne zna ništa niti ga ona zanima osim u okvirima interesa za osobni politički probitak i mijenjanje povijesnih činjenica u najboljoj tradiciji Orwellove 1984. Predsjednik Mesić pragmatičan je političar; majstor u pretvaranju i najbanalnijih povijesnih činjenica u njihovu suprotnost. Njegov vlastiti politički diskurs time postaje pravo kazalište apsurda i cirkus u kojem se gube razlike između pravde i nepravde, istine i laži; gdje smisao i besmisao postaju istoznačnice. Stjepan Mesić doista je jedinstvena pojava čak i u hrvatskoj povijesti koja na žalost obiluje likovima koji kao da se nikada nisu mogli odlučiti služe li sebi, svojem narodu, jesu li vazali ili su gospodari. Ili su možda sve pomalo. No, budući je jednostavan čovjek, predsjednika Mesića ne muče takve misli. U samo desetak godina na najvišem političkom položaju u državi povjesničara i stratega zamijenio je ‘dipl. Iur'., predsjednika s vizijom zamijenio je predsjednik šaljivdžija. Strategija, taktika, vizija, moral; riječi su nepotrebne današnjoj Hrvatskoj jer su njezinom jednostavnom predsjedniku i građaninu Mesiću one u svakodnevnom životu samo poteškoća i pojmovi koji izlaze izvan opsega njegova razumijevanje vlastite političke uloge.
Čovjek koji je moralne norme provincijalnog brigadiste s radnih akcija pedesetih i šezdesetih s lakoćom zamijenio moralom komunističkog partijskog aparatčika a potom postao borac za hrvatsku samostalnost danas je opet samo provincijalni brigadist kojem vlastita ‘jednostavnost' postaje prepreka razumijevanju vlastitog položaja. Sebe vidi kao ‘rušitelja Jugoslavije’ (o čemu je čak napisao knjigu sličnog naslova) ali osim u toj grandioznoj ulozi on sebe vidi i kao ‘graditelja Hrvatske’ u čemu je vjerojatno tajna njegova animoziteta prema Franji Tuđmanu. Nezadovoljan svojim položajem u hijerarhiji vlasti devedesetih godina, nakon sukoba s pokojnim predsjednikom udaljava se iz njegove blizine i shodno mogućnosti udomljuje se u blizini sebi sličnih ispraznih i razočaranih karijerista za koje u blizini Tuđmana nije bilo mjesta. Tuđman koji je bez krzmanja primio k sebi i najodioznije likove komunističke prošlosti poput Josipa Manolića, svemogućeg udbaša, brzo je uvidio da se Stjepan Mesić iscrpljuje baveći se samo vlastitim karijerizmom. Taj svoj posve privatni sukob Mesić danas tumači s visoko moralnih pozicija protivnika tadašnje politike prema BiH iako je taj argument izašao na svjetlo dana tek mnogo godina nakon rata u susjednoj državi. Pritisci prema Hrvatskoj dali su Mesiću priliku da još jednom zapliva na površini, ovaj puta ne kao otvorena opozicija ne Franji Tuđmanu koji je već bio na Mirogoju već cjelokupnoj politici koja je dovela do ove današnje Hrvatske države. Kako su pragmatične moralne zasade na kojima funkcionira Stjepan Mesić u potpunoj suprotnosti s moralnim zasadama na kojima funkcioniraju idealisti, jedini način za vlastiti opstanak Stjepan Mesić je našao u demontaži ‘idealista’ opet pritom zauzimajući visokomoralnu poziciju borca za građanske slobode. Deset idealista generala koji su se usudili dovesti u sumnju neke njegove poteze Mesić je maknuo s položaja u najboljoj maniri komunističkog despota šezdesetih godina prošlog stoljeća. Znao je naime dobro da u onome što radi može ostati u pravu jedino ako se o svemu ne bude vodila diskusija i ako sugovornik bude posve onemogućen odmah u začetku.
Stjepan Mesić danas pred sobom ima još pet godina predsjedničkog položaja. Koliko god je to teško priznati, činjenica je da je on pravi čovjek na svome mjestu. Prihvaćen u inozemstvu kao pravi liberal a kao osoba ‘bliska narodu' prihvaćen i u Hrvatskoj, Stjepan Mesić korespondira s ovim vremenom kojim vlada pragma, u kojem je očita laž istina a istina je laž i u kojem građanski moral nacionalne države predstavlja smrtnu prijetnju liberalizmu globaliziranog društva. U vremenu u kojem jedna bivša glasnogovornica Franje Tuđmana na državnoj televiziji dobija priliku diskvalificirati svojeg bivšeg šefa tvrdeći kako bi Hrvatska bila samostalna država i bez njega ‘jer su tada nastajale brojne države u cijeloj istočnoj Europi’ stvari su doista postavljene naopako. Ona time doduše samo ponavlja teze Ive Banca (kojeg su čak i liberali izbacili iz svoje sredine) ali time ne samo da padaju svi kriteriji po kojima je nešto prihvatljivo ili neprihvatljivo u smislu hijerarhije ili društvenog položaja već se u javnost iznose teze koje je u stanju oboriti i đak srednje škole s vrlo dobrom ocjenom iz povijesti. Ne obara ih međutim nitko. Istom prilikom (emisija Latinica; HTV, 17 sijecnja 2005), čovjek koji je cijeli život radio kao medijevalist (tj bavio se srednjim vijekom) proglašen je najuglednijim profesorom novije hrvatske povijesti, čime se usput rečeno, bavi samo dvije godine.
To je podrška i logistika koju danas ima Stjepan Mesić. Da bi laž odnijela pobjedu ona mora biti potpuna. Harlekini postaju velmože, služavke postaju kneginje, astrolozi postaju fizičari a alkemičari profesori povijesti. I najsjajniji ples pod maskama, onaj u Veneciji, postaje amaterska priredba prema maskeradi u kojoj živimo.