Izbor iz pera Dubravka Horvatića

Još radikalniji od "reformiranih" komunista u ignoriranju hrvatskih nacionalnih interesa su kriptokomunisti, uglavnom iz stranaka koje su u koaliciji sa SDP-om. Političke putanje mahom su im iste: podrijetlom iz komunističkih ili jugofilskih obitelji, na partijskoj ljestvici uspinjali su se silovitim i žestokim napadajima na sve hrvatsko, da bi se, najednom, uključili u Hrvatsko proljeće, te se po njegovu slomu našli među partijskim disidentima, naravno, po partijskom zadatku. I po partijskom zadatku, predano glumeći disidente, uključili su se u hrvatswki nacionalni pokret, kao što su se isto tako i masoni (i komunisti) infiltrirali u Crkvu. Dapače, kao "progonjeni hrvatski nacionalisti" zauzeli su i važne položaje u vrijeme vladavine HDZ-a, koji su iznutra razarali, isto kao i masoni, jer su i jedni i drugi u službi "kapitalističko-komunističke financijske internacionale", kako veli Krisijan G. Rakovski, jedan od najistaknutijih boljševika Lenjinova kruga, a 1937. žrtva Staljinovih čistka. I jednima i drugima sredstvo za ostvarenje njihovih ciljeva su integracijski procesi, kojima je skrajnja svrha svjetaka država, koja bi progutala nacionalne suverenitete. U tome im, i jednima i drugima, pomažu liberali, "korisne budale", kako ih je nazvao Lenjin. I zato danas, jer je vlast u Republici Hrvatskoj u rukama komunista, kako "reformiranih", tako i kriptokomunista, te znatno manjim dijelom liberala, ignoriraju se i, štoviše, omalovažavaju hrvatski nacionalni interesi, a na dnevnom su redu integracije, euroatlanske na makroplanu, a na mikroplanu balkanske, koje bi, nedvojbeno, trebale prethoditi onim pravima. U tu svrhu Stjepan Mesić, sadašnji predsjednik hrvatske države, obilazi Ljubljanu, Sarajevo, Skopje, Tiranu, u tu se svrhu sastaje sa crnogorskim predsjednikom Đukanovićem i cjeliva s bivšim bugarskim predsjednikom Želevom, u tu se svrhu zauzima za Balkan i Europu bez granica, gdje ne će postojati čak ni nacionalne književnosti! Samo još treba očekivati da će jednoga dana, u skladu sa svojom poznatom saborskom diskusijom o Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, izjaviti kako nije važno kaže li se hleb ili kruh, nego da je važno da ga ima! Ako ga tada, zahvaljujući i integracijskim procesima, uopće bude bilo.

(Iz Hrvatska na stratištu)

U svojoj pak prvoj izjavi o pismu Dvanaestorice (hrvatskih generala, koje su Mesić i Pusićeva smijenili, op. ur.) Stjepan Mesić odmah neargumentirano optužuje "da je to organizirano u dijelovima HDZ-a". Mesiću, koji je u svojoj političkoj karijeri promijenio čak četiri stranke (Savez komunista Jugoslavije, Hrvatska demokratska zajednica, Hrvatski nezavisni demokrati, Hrvatska narodna stranka) i koji nikada nije bio niti jest samostalni političar, nego je uvijek imao tutore, od Vladimira Bakarića, preko Savke Dabčević Kučar i Mike Tripala, preko Franje Tuđmana i Josipa Manolića, pa do Madelaine Albright i Jacquesa Chiraca danas, posvje je nepojmljivo da nekome nisu potrebni pokrovitelji, nego da samostalno misli i djeluje po vlastitoj savjesti, kao dvanest hrvatskih generala. Uvijek u strahu od činjenica, u strahu od istine, Mesić i "Slobodnu Dalmaciju", jedini dnevni list koji nije pokleknuo pred njegovom diktaturom, naziva "fašistoidnom", i to zato što donosi njegeove izjave iz vremena kada je bio visoki dužnostnik HDZ-a.

Ako se boji "Slobodne Dalmacije", publicista i novinara, a dokazom da ih se boji jest i to što je, uz političara i časnike, optužio na Haaškom sudu i nekoliko poznatih novinara i publicista, kako ne bi onda strahovao od hrvatskih generala? Zato je postupio prema metodi svoga nekadašnjega (?) skojevskog uzora Josifa Visarionoviča Džugašvilia: obezglaviti vojsku. Staljin je 1937. izveo na stratište Osmoricu: Tuhačevskog, Jakira, Uboreviča, Korka, Eidemana, Feldmana, Primakova i Putnu, a neduhovni i nemoralni Mesić je 2000. izveo na duhovno i moralno stratište, bez ikakvih konzultacija s ministarstvom obrane, beskrupulozno proglasivši njihovo pismo o vojsci kao pismo o politici, te prisilno ih umirovivši, Sedmoricu: Čosića, Domazeta, Gotovinu, Filipovića, Kapulara, Krstičevića i Norca, kao da oni razaraju hrvatsku državu!

Mesić je svojim svjedočenjem u Haagu pridonio i drakonskoj presudi generalu HVO-a Tihomiru Blaškiću, a i drugim hrvatskim časnicima. Kao što je poznato, Blaškić je osuđen na 45 godina zatvora, što praktično znači na doživotnu robiju. Za usporedbu, na glasvitom Nuernberškom procesu 1945/46. neki poraženi nacionalsocijalstički dužnoscnici, najbliži Hitlerovi suradnici, dobili su ove kazne: von Schirach i Speer 20 godina, von Neurath 15 godina, Donitz, Hitlerov nasljednik, 10 godina. Koliko bi dobili Blago Zadro, Matijaš Pauk, Tomljanović Gavran i ini brojni junaci Domovinskoga rata, da nisu poginuli za Hrvatsku, da su ih se dočepali Mesić i Haag?

(…)

Mesić je u prvoj svojoj izjavi rekao da generali kucaju "na otvorena vrata, jer i ja tražim da se sačuva dostojanstvo Domovinskog rata". Ako je tome tako, zašto ih je onda diktatoriski umirovio? Možda zato, jer bi mu se možda mogli suprotstaviti, bude li, obuzet jugotužjem, dogovarao s Vojislavom Koštunicom novu balkansku federaciju prema formulama moćnih nalogodavaca. (S Miloševićem se ne će ništa dogovarati, jer tvrdi da je hrvatski narod ratova protiv Miloševića, a ne protiv stotina tisuća Srba koji su ga napali). No, to mu nije bilo dosta: u rodnoj Orahovici je 30. rujna ponovno progovorio o sedam sada već umirovljenih generala. Nije više bilo riječi ni o kakvim "otvorenim vratima", nego o njihovu Otvorenom pismu kao pripravi za puč! I nije izdržao, a da ih surovo ne vrijeđa grubim neistinama i izmišljotinama: to su lažni invalidi, koji su ratovali u "Trnjanki" i drugim restoranima! Evo, drug Mesić zaista sve zna! A mi, budale, mi smo mislili da je general bojnik Ivan Korade izgubio ruku na južnom ratištu!

(…)

Stjepanu Mesiću, komunistu, hadezeovcu, nezavisnom demokratu, narodnjaku i što li sve još ne, preporučujem na kraju da obrati pozornost na slijedeće stihove velikoga ruskog pjesnika Aleksandra Sergejeviča Puškina, koje je on njemu napisao još godine 1819.:

Slikarčić jadni crno boji

Sliku, što naslika je genij

I besmisao boja svojih

Preko ljepota slaže njenih.

No s vremenom te boje strane

Baš kao krljušt padnu stara

I snova se pomaljat stane

Genija slika puna čara.

(Iz Hrvatska na stratištu)