Izbor iz pera Dubravka Horvatića

1. Mesić je jugo-predsjednik u rangu predsjednika Republike Peščenice

(…) S obzirom da je Schwartzowa knjiga izašla, kako je već rečeno, svega nekoliko mjeseci nakon uspostave nove vlasti, jasno je da bi i sam autor neka stajališta danas revidirao, jer su se pokazala netočnima. Primjerice, danas vjerojatno ne bi, prigodom Mesića, napisao da "jugoslavenske su iluzije iza njega", jer čitava njegova poltika dokazuje suprotno. No, to ne znači da Schwartz nema pravo kada ga označuje kozmopolitom, jer su iluzije "globalističko-kozmopolitske pred njim". Naime, Zapadni Balkan samo je točka na putu prema globalističko-integracijskim alijansama. Uostalom, Schwartz navodi da je Mesić 22. siječnja prošle godine izjavio u "Feral Tribuneu" "kako je 1990. zaključio da se Jugoslavija ne može održati, pa se priklonio ideji suverene hrvatske države… Jasno, je dakle, da Mesić nikada nije bio ni nacionalist". Schwartz veli da "potpuno nerazumijevanje Mesić očituje i glede srpskog pitanja… Mesić čak govori o tome da je Hrvatska bila 'u ratu s Miloševićem', a ne sa Srbima". (Po izlasku Schwartzove knjige Mesić je, štoviše, izjavio da je do rata došlo zato, jer su jedni htjeli Veliku Hrvatsku, a drugi Veliku Srbiju!). Schwartz raščlanjuje i Mesićevu poltičku prošlost, od njegova žestokoga napadaja na Deklaraciju 1967. do toga da je "nakon sloma Hrvatskoga Proljeća… dokazano surađivao s jugoslavenskom tajnom policijom". Optužuje ga da je "9. svibnja 1991. stavio svoj potpis na odluku po kojoj 'JNA' smije uredovati u Hrvatskoj". Iznosi također njegov "program… jednostavan i proziran. Povratak Srba, suradnja s Haagom, neka vrsta vjernosti Daytonu, Bosna Bosancima, svijet bez granica, ljudska i manjinska prava, sloboda medija i, kao zajednički nazivnik, a ujedno kruna svih ovih programskih sastojaka, bezuvjetna i neupitna poslušnost spram "međunarodne zajednice". Uz to, Schwartz drži da Mesić "u svojemu paušalnom napadaju na Hercegovce pokazao se kao nepatvoreni rasist". Zaključak je da "za predsjednika Hrvatske dobili smo jugo-predsjednika u rangu i sa stilom predsjednika Republike Peščenice" Željka Malnara.

(Iz Hrvatska na stratištu)

2.

U Zagrebu se Carla del Ponte nije sastala s predsjednikom Mesićem, i to ne zato što on to nije želio (kao što se s njom ne želi sastati jugoslavenski predsjednik Vojislav Koštunica, koji se radije sastaje sa svojim prethodnikom Miloševićem, vjerojatno pod geslom "Gde ja stadoh, ti produži!"), nego se nije s Mesićem sastala zato što to ona nije željela, pošto je on za Haag, s obzirom na djelotvornu suradnju, već potrošena roba. No, predsjednik Mesić to je kompenzirao susretom s Ephraimom Zuroffom, ravnateljem Centra "Simon Wiesethal", složivši se s njime u ocjeni NDH itd., te pronašavši, odnosno izmislivši još jednoga ratnoga zločinca iz II. Svjetskoga rata u osobi vrtloga rodoljuba i časnoga čovjeka Ive Rojnice. Mesić, ljevičarski eklektik s jugoslavenskim sklonostima, baulator oskudna rječnika, siguran katkad i nadut kod kuće, ponizan prema moćnijima (od Bakarića, Savke i Tuđmana do međunarodne zajednice), i tim je potezom, opet u tuđoj službi, prinio kamenčić u mozaik destrukcije hrvatske države i rashrvaćivanja Hrvatske.

(Iz Od Tuđmana do tuđinaca)