Requiem za predsjednika

Stjepan, Stipe, Mesić treći je predsjednik Republike Hrvatske. Prije njega bili su to dr. Franjo Tuđman i dr. Vlatko Pavletić. Sva tri su izdanci hrvatske pomirbe, od koje je jedino Tuđman onaj pravi. On je stvorio hrvatsku državu. Drugi je nakon njegove smrti sjeo u blindirano vozilo i tvrdio kako nije znao da je blindirano, a potom za Račanove ere bio je i potpredsjednik Sabora, zadužen za funkcioniranje saborske biblioteke za što je nagrađen sa sto tisuća kuna, zlatnikom i nagradom "za promicanje demokracije". Treći, aktualni predsjednik, jedini do sad nije doktor znanosti, on je samo Stipe, sin Tovariša, podrijetlom Ujdurović.
Očito je iz povijesnih i objektivnih izvora i saznanja kako je dr. Franjo Tuđman do sad najznačajniji predsjednik Republike Hrvatske, ukoliko se predsjednikovanje promatra sa stajališta državotvornoga hrvatstva i općeg dobra hrvatskoga naroda i nacionalnih manjina u Hrvatskoj. Pavletić je u kratkom razdoblju između dva izabrana predsjednika pokazao svoje karakteristične boljke, koje se mogu sažeti u Frommovo pitanje: imati ili biti. On je odabrao imati.
Stigao nam je potom zaštićeni haaški svjedok, drug Grof. Ujdurović. Riječ je o ondašnjoj washingtonsko-mudžahedinskoj akviziji, bivšoj udbaškoj, potom hadezeovskoj, podrijetlom boljševičkoj, potom doušničkoj – o čemu milicijska stanica Medvešćak, Zagreb, zna sve i vjerojatno još čuva fakte u svojoj arhivi. On je tijekom svojega mandata Hrvatsku najprije obezglavio, potom je lavirao između američke politike protiv globalnog terorizma i Gadafijeve logike. Čuven je po tomu što tijekom svojega mandata nije dao nijednu jedinu državničku izjavu. On, naime, smatra kako je Hrvatska virtualna činjenica koja zavrjeđuje predsjednika baš onakvoga kakav je on i nikakvoga drukčijega. Jedini državnički čin koji je tijekom pet godina uneredio bila je njegova isprika Srbiji zato što se Hrvatska pod vodstvom Tuđmana suprotstavila velikosrpskoj agresiji. Pavletić, za Račanovu vladu – promicatelj demokracije, na to nije reagirao!
Riječ je, dakle, o aktualnom predsjedniku Republike Hrvatske. Takav predsjednik moguć je jedino u Hrvatskoj: u drugim državama on ne bi s politikom koju je zastupao dočekao kraj svojega mandata, a gotovo je sigurno kako se ne bi, zbog svoje protunarodne prošlosti, ni mogao kandidirati za predsjednika. Stjepan Mesić je hrvatski parazit u hrvatskom krvotoku. Njega bi u Hrvatskoj nepostojeći zakon o lustraciji eliminirao čak i s mjesta konduktera u državnom tramvaju!
Nijedan politički slobodan narod nikad i nigdje nije izabrao za svojega predsjednika čovjeka Mesićevih "kvaliteta". Ako su predsjedničke kvalitete: izdaja, kameleonstvo, kafenisanje, mijenjanje stranka, družba Adria, Mečelj i Sisačka željezara, glupiranje i tome slično, onda Stjepana, Stipu, Mesića, Ujdurovića, treba još jednom izabrati.
Na mjesto predsjednika došao je s Tuđmanovim, ustavnim, ovlastima. Na kraju mandata on se pretvorio u ništicu, manju od Titove mandarine, što ne znači da nije njegov mandarin. Dalje od politike "bratstva i jedinstva" on nije u stanju ni mentalno, ni psihički, a o intelektu da i ne govorimo. On je on – oličenje druge polovine dvadesetog stoljeća.
Kao osoba on jest za žaljenje: njegova komunistička era je propala, on se pak, poput priljepka zalijepio za hrvatsko tkivo i siše mu krv. Kao čovjek iz hrvatskoga naroda on je izdajica. Kao predsjednik hrvatske države zavrjeđuje prijezir. No, on se nema namjeru pokajati, niti tražiti oprost, jer on nije, prema vlastitome mišljenju, ni u čemu zgriješio. On će se, gospodo, kandidirati za još jedan predsjednički mandat!
Da, to je moguće u izbušenoj državi hrvatskoj. Međutim u hrvatskoj državi on je shvaćen kao lutak. Ako bismo Mesića usporedili s do sad poznatim predsjedničkim kandidatima Leticom, Mikšićem, pa i mogućim Červarom ili Čirom Blaževićem, uvidjeli bismo kako je on zapravo autsajder. I to po svim normalnim ljestvicama vrijednosti.
Jedina prednost koju Mesić ima pred svim ostalim kandidatima jest potpora protuhrvatskih medija, kojih u Hrvatskoj ima koliko i protuhrvatskih banaka i stranaka. Prvi puta izabran je za predsjednika zahvaljujući ulozi zaštićenoga svjedoka u Haagu, pomoću koje je lažno optužio Republiku Hrvatsku što su u Haagu jedva dočekali. Nakon njegova svjedočenja Haag je počeo mrviti Hrvatsku i ponovo u njoj uspostavljati Republiku srpsku Krajinu. Drugi puta mogao bi biti izabran iz dva temeljna razloga. Prvi – ostao je dosljedan u izdaji. Drugi – iza sebe ima potporu svih izdajica unutar hrvatske politike, uključujući gospodarski, financijski i medijski prostor.
Stjepan Mesić je trebao već biti iza brave, zbog veleizdaje, ali nije, što je samo znak da je i sudstvo u RH totalno korumpirano i zapravo produženo partijsko leglo.
Njegove ključne teze su staropartijske, a polaze od aksioma: Hrvatska je stvorena 1945. Tom tezom zapravo se veliča jedan od tri totalitarizama: komunizam. To zlo u Mesićevu psihopolitičkom sklopu jest izjednačeno s "antifašizmom". Kao takav Mesić je potpuno neprikladan za vođenje vanjskopolitičkog dijapazona predsjedničkih dužnosti jedne suverene države u dvadeset i prvom stoljeću. Klasičnu komunističku školu nadopunio je nekim liberalnim instant dodacima. Po potrebi, tijekom devedesetih godina, davao je i ultranacionalističke izjave. Kad se ispod svega podvuče crta, onda je rezultat njegove "politike" potpuno zanemariv sa stajališta hrvatske državne politike, ali ne i sa stajališta politike osovine Zagreb – Beograd, "regiona". Uvlačenje Stjepana Mesića u političku elitu početkom devedesetih, Tuđmanovo je negativno naslijeđe. Mesić je naime, zloupotrijebio Tuđmanovu pomirbu shvativši je kao priliku za staro djelovanje u novim okolnostima. To je vrlo zorno dokazao svojom politikom prema hrvatskim braniteljima koji su stvorili hrvatsku državu, dok ih on izjednačava s birtijaškim pacijentima.
Sa stajališta opće kulture, Mesić je – primitivac. Njegova opća naobrazba je katastrofalna i očituje se u njegovim izjavama u kojima vlada s desetak fraza i stotinjak riječi, baš kao i mediji koji ga podupiru kao kandidata koji je unaprijed pobijedio. Tu tezu, nametnutu i lažnu, moguće je pobijediti jedino na izborima. Demokratski.
Njegov protekli mandat ozbiljno je upozorenje: država se teško uspostavlja i gradi, a tako lako razgrađuje.
Mesićev odlazak ili ostanak na kraju će biti odraz zrelosti hrvatskoga naroda kao suverenog i slobodnog političkog naroda ili potpuno pokorenog suvremenim sredstvima pokoravanja.
Mesić je u osnovi Titov mandarin i Tuđmanov iscjedak, iako ga protuhrvatski tisak prikazuje kao Big Brothera.

Martin Klarić