Skafetin

  

 

 

 Josipu Pupačiću

 

U krvi plaču rodila me mati moja i križ otaca mojih nastavlja u meni gorjeti.

Riječ se Tvoja time ispunjava

i proročanstva mudrih proroka.

Suđeno mi je ići putem čovječnim, bačen u plamen gorućih jezika.

Od rođenja razapeti su duh i tijelo moje. Borim se u međuprostoru Neba i Zemlje,

Vječnosti i prolaznosti.

 

A put je moj trnovit, tjeskoban, mučan…

S Križem koji gori…

 

Opremio si me u svijet s gorućim križem na prsima, teretom velih obećanja.

I ne smijem biti samosvoj, a mogao bih; ne mogu biti od sreće p'jan, a pjevati umijem…

 

Pjevam pjesme žalopojke, zaboravljam pjesme ditirambske!

Jer griješne si misli u me udahnuo:

Darovao mi ruke bratoubojice!

Strah ovisničku!

Sumnju mojskijevsku!

Ljubomoru kainovu!

Ludilo hamletovsku!

Okorjelost farizejsku!

Prokletstvo glembajevsko!

Dušu faustovsku!

 

Kaznio me paklom vukovarskim,

buktinjom horošimskom,

jadom Aušvica,

žeđu etiopskom….

 

Ipak si sjeme savjesti posijao u srce moje, nemir Raskoljnikov,

Pokajanje sina razmetnoga…

Po križu koji za me gori…

 

Uzalud kucam na vrata Tvoja.

Preteška je kušnja moja i gorka zadaća koju si meni namijenio.

Snaga se moja iscrpila, volja je moja presušila, mudrost je moja ishlapila.

A s kruhom i vinom što mi darova prokletstvo me tvoje sustiglo:

U znoju lica svoga jedem kruh svoj!

 

Gorke su trave koje blagujem

I kiselo vino što ga pijem,

Kostrijetom se odijevam i

Pepelom posipam…

Po Križu koji… uzalud li gori?

 

Zar svako stvorenje Tvoje prokletstvo vatre bola nosi?

Zar svako biće zemaljsko na utrnuće osuš đeno je?

Ne, nisu to vatre ivanjske!

 

Obdario si me prokletstvom uma, u srce mi usadio znatiželju

pa se samo izmjenjuju bol za bolom.

A strašna je šutnja Tvoja dok me vatra zebe, dok me prži led.

 

Drhtim u tamnici svijeta koji se u slobodu svoju kune

i zakona njegovih  koji se na humanost pozivaju….

I križ moj uz Tvoj, svejedno gori.

 

Istrošeno je tijelo moje i Zemlja mi više nema što dati

Doli obećanja u koja sam davno prestao vjerovati.

Žene koje sam prestao obljubljivati, vino koje za kratko žuđ moju gasi,

Znanje koje je nemoguće spoznati, vjeru u koju davno posumljah.

 

I dalje, kao posljednji prokletnik, kao izgubljeni sin,

Vraćam se iznova.

Kao umorni val žurim uvali počinka.

I ne odstupam od križa što vatrom svijetli… 

 

Jer što li sam na Svijetu?

Sagledavam sav glib života, staze mračne posrtajima svladavam.

I samo je tuga moja goruća istina,

A križ moj svjetionik kojeg više ne prepoznaju brodari, a još manje brodolomci.

Stablo sam što ga slamaju laži, grane što mrznu izdaje,

lišće što ga žege i nepravde osušiše.

Korijenje je moje još čvrsto i plamičak života podržava,

slabu svjetlijeću snagu odašilje u krakove križa moga…

I bit će tako sve dok ne zgasnem poput svijeće na vjetru.

Sve dok moje godine besplodne ne izgore.

Dok vijenci slave ne sasuše,  a vatru ne proguta mrak.

 

Ma nek se tada zastave na pola koplja spuste!

Nek se marame crne za mnom objese!

Jer utjeha je uvreda!

Čovjek je pao pobijeđen! Posramljen. Ponižen. Zgažen.

A ti, Veliki, šutiš dok se križ moj priginje prahu svome.

I samo je pepeo ishod tijelu mome, a smrt sestra koju ću ruku razapetih prigrliti.

 

Hoće li tada duh Tvoj u križu mome rajski zasjati?

Add content to your paragraph here.
Ovo djelo je ustupljeno pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada2.5 Croatia.

Vi ste gost pod brojem