Skafetin
ca je zivot vengo nostalgia....
Gloria in excelsis Deo
Bila sam dite, u mome bodulskome mistu divertimenat se svodija na jeftine zogatule i igre zogarele u štradi. Najdraže me bilo zalivat cvice. More bit i zato ca se tad cuja iz kužine materin šotovoce: „Cvice moje i ja bi’ te brala, nima dragog kome bi te dala“. Jerbo pape me bija pomorski kapetan i doma je dolazija ritko, jedanput na godinu, i osta bi samo dvi - tri šetemane.
U štradi su nan resli samonikli talijanski žuto – narancasti garifuli jakoga vonja. Pitari su bili puni đirana u svim kolurima. U jednemu probužanome starome drvenome maštilu „od 3 uha” resla je biljka velikih, mesnatih listova. Zvali smo je adam.
Adam, zašto?
Mama je volila pretjerivati u izmišljanju štorija pa mi je špjegala da je adam – cvit dobija ime po prvome coviku iz raja.
Od raneg primalica pa sve do kasne jeseni u jednemu suncanom dilu vrtlica resla je narancasto – crvena „bonna sera“ i ljubicasta „bonna notte“. Oba cvita otvarala su, odnosno zatvarala, svoje cvitne cašice ovisno o kolicini dnevne svitlosti. Oko njih su uvik letili niki cudni veliki kukci ca su se, ka das u bili slipi, kontravali s menom. To me plašilo.
Sican se jedne zime Anno Domini… Meni i mlajemu bratu santa Lucija je 13. prosinca u bicvicu pod kušin stavila mendule, rogac, narancu i kocke cukra i s tim smo delicijama bili pri kraju. Zato smo jedva cekali papu koji se triba iskrcat s broda uoci samega Božica i donit nam nove darove. Cekali smo mirisne limune i narance iz Crne Gore, a mama se nadala barem litri prošeka iz Korcule jerbo je meni i bratu obicavala kapjicu uliti u žbativani žumanjac da nas ojaca, da budemo otporni i zdravi judi kad narestemo.
Kad je pape doša i kad smo izminili prve zagrljaje, odma smo brat i ja poceli otvarat metalne kopce njegovoga velikega teškega kufera od devine kože. Uvik smo virovali u iznenađenja: nece bit u njemu samo šporka roba, mirisne narance, limuni i prošek. Bit ce iznenađenja! Ali, u kuferu te godine ni bilo ništa ca bi nas obradovalo.
Nakon posne i nemrsne vecere od ribe, brat i ja navalili smo na gvantijeru punu mirisnih fritula i brojili ritke rozine ca su nan se našle u justima. Obukli smo se svecano i spremali se za polnocku. A onda je pape na stol stavija malu škatulu na kojoj su bile nacrtane zvizdice.
„Ca je to?“, pitala san.
„To su sijalice joli prskalice.“
„Plskalice?“, nastavila san zapitkivati.
„Da, otvori škatulu i pogledaj. Ne boj se.“
Znala san da ce moj pape ipak pripremit niko iznenađenje. Drhtavim rukama otvarala sam pažljivo škatuku, a brat, koji je jedva glavom dopira do stola, podigao se na prste i širom otvorija oci. Iz škatule sam istresla sadržaj na stol i gle: prosulo se desetak cudnih štapica. Pape je uzeja jedan i zamolija mater da ugasi svitlo, a onda je štapic pibližija upaljenoj žigici... I gle, za tren se kužina ispunila svitlom, bojama, iskricama. Brat se sakrija pod stol jerbo ga je iznenadila lipota, a ja sam se sakrila iza matere.
Mater je upalila svitla, pape me uzeja na kolina i reka da je te sijalice kupija u Boki od jednoga talijanskoga švercera i da se ti štapici pale u crikvi u ponoc đusto dok anđeli letidu nebom a radosni puk piva „Gloria“.
Nisan tad znala koji su to šverceri, a ni di je ta Boka. Sva sritna spremila sam škatulu i žigice u žep kapotina, uvatila papu za teplu ruku, mama je uzela brata i zaputili smo se u crikvu.
Vanka je bila tepla, zimska noc, nikako pod jugo. Štropac kiše đusto je prista padat tega popodneva i po kalama su još bile lokve. Cvrsto san u žepicu držala škatulu ka da san se bojala da ne nestane. I kad smo arivali prid samu crikvu tila san se uvirit da prskalice nisu tek lipi san, izvukla sam škatulu... i… upale mi u blatnjavu lokvu. Pipala sam i tražila je dok je slabi oganj badnjaka pred crikvom svitlija po šimatoriju. Nisan pensala da se prskalice ne smiju smocit i da ih vlaga gasi. Kad sam finalmente našla škatulu, bila je šporka i mokra, otrla san je o kapotin i jopet spremila u žep. Pape je reka da ih sad mogu i bacit. Božicna radost za mene je time finila.
Ulizli smo u crikvu. Nisan primijetila radosna lica, sjaj baluna s borova oko oltara, jaslice. Obred se odvija, narod je piva. Bližila se ponoc, zvona su slavila. A onda je pape iz unutarnjeg žepa svoga modrega mornarskega kapota izvuka još jednu škatulu. Naravno, nije kupija samo jednu za me, vec dvije: jednu za mene, a drugu za moga mlajega brata. Zasramila san se jerbo san svoju škatulu bila žvelto spremila u žep i đelozasto je cuvala za ponoc. Nisan bila spremna podilit radost s bratom.
Pape je užiga jednu po jednu prskalicu i dodava mi, a ja sam prvu dala bratu, a ostale dici oko sebe. Moje su oci kontrale papine, u njima san vidila jubav. I one svete noci naucija me još jednu lekciju: triba podiliti ca jemaš da bi se razumija smisal Božica. I odma je zatim cilu crikvu obasjala jaca svitlost, baluni na boru su bili blistaviji, a svi su oko mene kantali „Gloria in excelsis Deo et in terra pax hominibus bonae voluntatis.”
Nisan razumila ca znacidu te rici, ma u srcu san cutila da je to siguro ništo lipo.
I MOJ KRIŽ GORI, JOSIPE!
U krvi plaču rodila me mati moja i križ otaca mojih nastavlja u meni gorjeti.
Riječ se Tvoja time ispunjava
i proročanstva mudrih proroka.
Suđeno mi je ići putem čovječnim, bačen u plamen gorućih jezika.
Od rođenja razapeti su duh i tijelo moje. Borim se u međuprostoru Neba i Zemlje,
Vječnosti i prolaznosti.
A put je moj trnovit, tjeskoban, mučan…
S Križem koji gori…
Opremio si me u svijet s gorućim križem na prsima, teretom velih obećanja.
I ne smijem biti samosvoj, a mogao bih; ne mogu biti od sreće p'jan, a pjevati umijem…
Pjevam pjesme žalopojke, zaboravljam pjesme ditirambske!
Jer griješne si misli u me udahnuo:
Darovao mi ruke bratoubojice!
Strah ovisničku!
Sumnju mojskijevsku!
Ljubomoru kainovu!
Ludilo hamletovsku!
Okorjelost farizejsku!
Prokletstvo glembajevsko!
Dušu faustovsku!
Kaznio me paklom vukovarskim,
buktinjom horošimskom,
jadom Aušvica,
žeđu etiopskom….
Ipak si sjeme savjesti posijao u srce moje, nemir Raskoljnikov,
Pokajanje sina razmetnoga…
Po križu koji za me gori…
Uzalud kucam na vrata Tvoja.
Preteška je kušnja moja i gorka zadaća koju si meni namijenio.
Snaga se moja iscrpila, volja je moja presušila, mudrost je moja ishlapila.
A s kruhom i vinom što mi darova prokletstvo me tvoje sustiglo:
U znoju lica svoga jedem kruh svoj!
Gorke su trave koje blagujem
I kiselo vino što ga pijem,
Kostrijetom se odijevam i
Pepelom posipam…
Po Križu koji… uzalud li gori?
Zar svako stvorenje Tvoje prokletstvo vatre bola nosi?
Zar svako biće zemaljsko na utrnuće osuš đeno je?
Ne, nisu to vatre ivanjske!
Obdario si me prokletstvom uma, u srce mi usadio znatiželju
pa se samo izmjenjuju bol za bolom.
A strašna je šutnja Tvoja dok me vatra zebe, dok me prži led.
Drhtim u tamnici svijeta koji se u slobodu svoju kune
i zakona njegovih koji se na humanost pozivaju….
I križ moj uz Tvoj, svejedno gori.
Istrošeno je tijelo moje i Zemlja mi više nema što dati
Doli obećanja u koja sam davno prestao vjerovati.
Žene koje sam prestao obljubljivati, vino koje za kratko žuđ moju gasi,
Znanje koje je nemoguće spoznati, vjeru u koju davno posumljah.
I dalje, kao posljednji prokletnik, kao izgubljeni sin,
Vraćam se iznova.
Kao umorni val žurim uvali počinka.
I ne odstupam od križa što vatrom svijetli…
Jer što li sam na Svijetu?
Sagledavam sav glib života, staze mračne posrtajima svladavam.
I samo je tuga moja goruća istina,
A križ moj svjetionik kojeg više ne prepoznaju brodari, a još manje brodolomci.
Stablo sam što ga slamaju laži, grane što mrznu izdaje,
lišće što ga žege i nepravde osušiše.
Korijenje je moje još čvrsto i plamičak života podržava,
slabu svjetlijeću snagu odašilje u krakove križa moga…
I bit će tako sve dok ne zgasnem poput svijeće na vjetru.
Sve dok moje godine besplodne ne izgore.
Dok vijenci slave ne sasuše, a vatru ne proguta mrak.
Ma nek se tada zastave na pola koplja spuste!
Nek se marame crne za mnom objese!
Jer utjeha je uvreda!
Čovjek je pao pobijeđen! Posramljen. Ponižen. Zgažen.
A ti, Veliki, šutiš dok se križ moj priginje prahu svome.
I samo je pepeo ishod tijelu mome, a smrt sestra koju ću ruku razapetih prigrliti.
Hoće li tada duh Tvoj u križu mome rajski zasjati?
Licenca
Ovo djelo je ustupljeno pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada2.5 Croatia.
