KonstantinMihailovic Janicarove uspomene ili turska hronika Opisivanje dogadaja koji se ticu turskog pitanja od Konstantina sina Mihaila Konstantinovica, Rašanina iz Ostrovice, kojega su Turci uzeli u janicare Janicarove uspomene ili turska hronika Predgovor Prva glava: O razlicitim paganima i o Aliji Muhamedovom pomocniku Druga glava: O Muhamedu i o Aliji, njegovom pomocniku[13] III glava: O njihovoj službi božjoj i o hramu[24] njihovom IV glava: O drugome hramu Gemarak, što ce reci zadušnom (po Tefiru, to jest o njihovoj propovedi) V glava: O drugoj propovedi ili o veri i o Muhamedu VI glava: O njihovim poganskim zborovima[63] VII glava: Kako Turci nazivaju andele, proroke, raj i pakao VIII glava: O turskoj pravednosti (a i o njihovoj nevernosti i lukavstvu) IX glava: O precima turskoga cara H glava: O vladavini Osmanovoga sina po imenu Mustafe XI glava: O Aladinu sinu Mustafinu XII glava: O Muratu sinu Aladinovu XIII glava: O Sultanu sinu Muratovu XIV glava: O grckome caru i o Muratu sinu Sultanovu XV glava: O božjoj kazni zbog grehova naših, što se zbilo kod Srba ili Rašana XVI glava: O onome što se zbivalo u srpskoj kraljevini XVII glava: Šta je bilo sa Stevanom, prvim despotom raškim XVIII glava: O državi velikoga kana i o rimskim carevima XIX glava: O velikom kanu i o Muratu sinu Bajazitovu XX glava: O vladavini cara Murata i o njegovoj sreci XXI glava: Kako je kralj Vladislav krenuo na Murata s despotom XXII glava: O caru Muratu, šta je s njim posle bilo XXIII glava: O kralju Vladislavu, šta mu se posle s Turcima desilo[216] XXIV glava: Kako je Janko vojvoda (posle tri godine) krenuo na Turke XXV glava: O vladavini cara Muhameda, sina Muratova XXVI glava: Kako je car Muhamed prevario grckoga cara XXVII glava: Kako je Muhamed despota prevario pomocu primirja XXVIII glava: Šta se despotu desilo ili dogodilo od gubernatora Janka XXIX glava: Kako je car Muhamed zauzimao Beograd XXX glava: Kako je Muhamed prevario despota Dimitrija Morejskog ili Ahajskog pomocu primirja XXXI glava: Kako je krenuo na trapezuntskog cara preko mora XXXII glava: Kako je Uzunhasan pobegao Muhamedu preko Eufrata, (koji kao da tece iz raja, kako o njemu ljudi pricaju) XXXIII glava: O vlaškom vojvodi, gospodaru donje Moldavije XXXIV glava: O primirju kralja bosanskoga XXXV glava: Kako je posle godinu dana Muhamed ponovo došao u Bosnu XXXVI glava: O velikom turskom blagu, kako je car naredio da se prebroji.[444] XXXVII glava: Kako su se ova dva brata po ocevoj smrti borila medu sobom[463] XXXVIII glava: O poretku koji je u turskoj zemlji XXXIX glava: O uredenju carskoga dvora HL glava: O boju i o turskoj pripremi XLI glava: Kakav bi morao biti pohod na Turke i kakvo uredenje[546] XLII glava: O turskim brzim koljanicima[575], koje zovu akindžije XLIII glava: O sarahorima, kao što su kod nas najamnici[590] XLV glava: O martolosima ili o vojnicima[594] XLVI glava: O uredenju turskoga juriša XLVI glava: O hrišcanima koji su pod Turcima XLVII glava: O turskom razmnožavanju XLVIII glava: Kako se car pokazuje svojim dvoranima na dvoru XLIX glava: O jedinstvu kraljeva poljskih s ugarskim Napomene Pocinje opisivanje dogadaja koji se ticu turskog pitanja od Konstantina sina Mihaila Konstantinovica, Rašanina iz Ostrovice, kojega su Turci uzeli u janicare. Predgovor Svi narodi koji se upravljaju po svetom krštenju[1] blagoslovenog gospoda našega Isusa Hrista, verujemo i ispovedamo jednoga gospoda boga stvoritelja neba i zemlje u tri lica: oca, sina i svetoga duha i Trojicu jedinu i nerazdeljivu, koja vlada na vjeki vjekov. Amin. U ime oca i sina i svetoga duha. I po Hristu našem nazivamo se hrišcanima u slavu gospoda boga našega. I zato se, poštovana sveta Trojice, molimo tvojoj svetoj milosti. Pomozi svojim hrišcanima i odvrati[2] proklete pogane[3]. Amin. Prva glava: O razlicitim paganima i o Aliji Muhamedovom pomocniku Pogani koji su primili zakon Muhamedov razliciti su: Argini, Persijanci, Turci, Tatari, Berberi, Arabljani i neki crnci koji nemaju na licu ognjenih znakova, svi ovi Mojsijeve knjige drže, a upravljaju se prema prokletome Alkoranu, u kojem je Muhamed svoj zakon napisao, a veruju u jednoga boga stvoritelja neba i zemlje. Oni imaju jedan veliki praznik (pre žetve), koji zovu Brunk bajram, a za njega svaki (covek) posti mesec dana, svakoga celoga dana ništa ne jeduci niti pijuci, sve do zvezde. Ali nocu meso jedu, vodu piju, koliko puta ko hoce, sve do dana. A isto tako kad nastupi novi mesec, oni bogato svetkuju, blagujuci tri dana. Ali ipak vina ne piju, niti imaju ikakvog kvasa. Milostinju razdaju. Nekim robovima skracuju godine (robovanja), a obolele[4] na slobodu puštaju, i to narocito velika gospoda. Gozbe prireduju[5], škopce (ovnove), jarce i kamile kolju, meso, hleb, svece, novac boga radi udeljuju. Ko god naide, bilo hrišcanin, bilo poganin, svakome milostinju daju. Na grobovima obavljaju nocna klanjanja[6]. Pale lojane svece. Mirisima okaduju za duše umrlih[7]. A kada sam pitao pogane zašto lojane svece pale, zar ne bi bolje bilo da pale voštane svece na grobovima umrlih i u hramovima, odgovorili su da bogu treba da se prinosi na žrtvu brav a ne mušice. - I rekli su mi: "Kako se tebi cini? je li to dobro ili nije?" Odgovorio sam im: "Ako je Muhamed jedno dobro uredio, onda je i drugo". Drugi je (njihov) praznik, koji biva u jesen, onaj koji zovu Kicik bajram, kao kad bi rekao Mali praznik. Za ovaj se dobrovoljno posti. Ali i za ovaj onako svetkuju i milostinju razdaju kao za prvi. U nedelji praznuju petak kao[8]. Jevreji subotu, ili hrišcani nedelju, govoreci: zato to svetkujemo što je bog u petak stvorio coveka. Obrezuju se. Svinjsko meso ne jedu. U tih pet propisa se slažu s Jevrejima, ali ni u cemu drugom. Po obrezivanju nazivaju se Bubromani (hoteci da budu bolji nego hrišcani) ili Jevreji. Bubromani znaci izabrani ljudi u veri. I smatraju hrišcane za grešan narod zato što priznajemo i hvalimo svetu Trojicu, govoreci: nema tri boga, vecjedan. A zbog toga su Bubromani hrišcane prozvali daurima, što ce reci grešnici i zabludeli[9]. A hrišcani opet nazivaju Bubromane poganima zbog njihovih necasnih dela, o kojima nisam hteo ovde da pišem. Jer poganin znaci (da je neko) okrutan, necovecan, da je kao necisti pas[10]. Oni bi hteli da budu dobri, pa kako misle tako i govore. Ali neko može reci: zato greše što nemaju dobrih ucitelja koji bi ih ucili i koji bi njima upravljali. Oni bi mogli dobri biti kad bi hteli. Ali bi takvome ucitelju svakako bilo lakše i korisnije[11] da sipa nešto u proderanu vrecu, nego da takvim prostackim narodom[12] upravlja. Druga glava: O Muhamedu i o Aliji, njegovom pomocniku[13] Imao je Muhamed jednu sestru koju su nazvali Fatima. A ovu je bio dao Aliji, svome pomocniku, za ženu onda kada je svoju veru širio i na taj nacin je ucio i propovedao kao da je bio namislio da osudi Hristovu veru. Jer je on stvarao svoju veru prema svetu, vodeci racuna o tome da su ljudi više skloni svetskim stvarima nego stvarima božanskim. I na taj nacin koji god su njegovim putem išli i njegovoj nauci sledovali (tim je obecavao blaženstva svetska, velika gospodstva i bogatstva), te je hvalio i za dobre ljude smatrao. A koji su mu se protivili, njih je Alija na razlicite nacine mucio; ovoga Aliju pogani smatraju za proroka, kao i Muhameda, govoreci da je bio mocan i silan muž. A imao je, vele, sablju, koju je nazivao Zulfikari, vanredno oštru i tako tvrdu, kako oni pricaju, da u šta god bi Alija njome udario, bilo u gvožde ili u celik, sve je pred njom bilo kao paucina. A drugi pricaju kako je njegova žena bila velika carobnica, pa je ona svojom veštinom stvarala takvu oštrinu ovoj sablji. Živeo je tako[14] Muhamed u svojoj zlosti 45 godina[15] veru svoju proširujuci. Zatim ležeci na samrtnickoj postelji, pozva citav svoj zbor i naredi im: "Da mi pogreb priredite[16] i da kraj mene[17] budete spremni dok ne uskrsnem. Držite se cvrsto moje zapovesti i ne dajte se zavoditi, jer sam vas pravoj veri naucio. Budite moji izabranici božji u Izrailju[18]. A moj pogreb priredite u Medini, Aliju moga slušajte, jer cu ja u sudnji dan uskrsnuti i povešcu vas tamo gde cemo se svi radovati. Budite (svi) medu sobom ljubazni, jedan prema drugome budite pravedni. Robovima opraštajte godine robovanja, jer niste bogovi da biste ih do smrti u ropstvu držali. A time cete se umnožavati[19], jer videci pravednost vašu svaki covek ce se vas držati i vaše ce se nauke pridržavati". Posle Muhamedove smrti Alija je s velikom tugom pojahao do stene Gormendi hoteci iz istinske žalosti da uništi svoju sablju i udari u stenu da se citava zarila u stenu. Kad vide Alija takvo cudo, što ranije o svojoj sablji nije znao, ovako joj progovori (prema njihovoj veri): "Zulfikari, prestani, da to ne bi bilo protiv boga". A potom je živeo posle smrti Muhamedove devet godina. Poslednje godine, ležeci na samrtnickoj postelji, skupivši sav zbor poganski, opominjao je da se cvrsto drže Muhamedove zapovesti[20], jer je vera njegova iznad svih drugih vera (bolja) i "zato mucite daure gde god možete da ne bi oni vas mucili. A tražite ih u njihovim domovima; to je bolje nego da ih u svojim domovima cekate". A kad je opazio da mu se samrtni cas približavao, naredio je da uzmu njegovu sablju i da je bace u morsku dubinu. I pricaju poganici: kada[21] su ovu sablju bacili, tri dana se na tome mestu more burkalo i kovitlalo u žalosti za Alijom. I zato poganici imaju male knjige cuvajuci ih pri sebi kao svetinju, koje nazivaju hamaili, a osobito ih imaju u ratu, kao i kod nas jevandelje, i nose ih pod pazuhom, a na njima je sablja Zulfikari naslikana; pricaju da im je od velike pomoci u boju, a ma kome da se na te knjige zakunu, svakome ce cvrsto održati rec. Ali postoje i druge knjige, lažne, koje se pripravljaju od komada venecijanskog sapuna; kome hoce glavu da smaknu, tima[22] se kunu[23] na knjige od onog sapuna pripravljene, koje su nalik na prave; kome tako ucine, ne treba se u zdravlju više nadati, kako se bilo desilo kralju bosanskome (kao što ce o tome biti govora dalje). III glava: O njihovoj službi božjoj i o hramu[24] njihovom Turski hramovi imaju male i velike okrugle kule, a oko njih balkon; i poganski sveštenik za dan i nocsedam puta izlazi[25] na kulu i vice, stavivši jedan palac u jedno uvo, a drugi u drugo, iz svega glasa, što najjace može, govoreci ove reci na svome jeziku: "Laj laha ila lah", što znaci: Bog bogova, Muhamed je božji poslanik, usliši me, bože bogova. Svaki poganin," kad cuje ovo pozivanje, pošto ima uvek vode kraj sebe, kad opere udove svoje unakrst, odlazi u hram da klanja. Prva molitva je u dva casa posle ponoci, koju nazivaju Temdžit namazi, druga je u svitanje, koju nazivaju Sabah namazi. Treca je u treci dnevni cas, koju nazivaju Kušlug namazi, cetvrta je u podne, koju nazivaju Olej namazi, (peta je posle podne, nazivaju je Ikindži namazi), šesta je kad sunce zade, koju nazivaju Akšam namazi, sedma je u treci nocni cas, koju nazivaju Jaci namazi. A ovih sedam molitava nijedan poganin nece propustiti, niti ovo umivanje, pa bio u hramu, ili kod kuce, pa cak i na putu, cim dode vreme, ide na vodu i umiva se onako kako je gore receno; pošto sade s puta, klanja onako kako je propisano koliko klanjanja treba da bude u kojoj molitvi. A ako neko hoce da nacini više klanjanja, to je u njegovoj dobroj volji. A ako bi neko, dok klanja, bio necim ukaljan, onda mu ovo umivanje ne važi[26] , vecse mora ponovo umiti, a posle toga obaviti klanjanje. Makar kad bi neko bio u kupatilu, opet na svaki nacin[27] bez takvoga umivanja ne može biti, jer je to umivanje kod njih kao kod nas krštenje. A ako bi se za koga uverili da u bogomolju nerado ide, uhvativši ga, vežu ga za lestvice (pred hramom gde najviše poganika u hram ide; svaki k njemu prilazi i grdi ga recima, a kada tako postoji na lestvicama), biva posle toga pušten i mora na svaki nacin, hteo ne hteo, da bude dobar. A isto tako nijedna ženska glava u hram ne ide, niti vina pije (niti pak kvas kakav imaju). A (žene imaju narocito zaklonjeno mesto u hramovima, gde nikakav muškarac ne može uci. Kvas nikakav ne piju, a) za koju bi se uverili (tj. da je to cinila), ona bi bila kažnjena od dobrih žena.[28] Zato nijedan pravi Turcin vina ne pije (a za koga bi se to otkrilo, strašno bi bio kažnjen). Dvorani, službenici i gospoda neki piju (neki ništa)[29]; a osobito kad u rat idu, nikada uopšte niko ne pije vino, jer je Muhamedova zapovest: ako bi ma ko vino pio, pa bi u to vreme bio ubijen, on bi na vjeki u paklu bio. Ali pak hrišcani (neki) koji s Turcima putuju slobodno sa sobom voze vino i piju ga bez ikakve smetnje, a joših poganici snabdevaju[30], kada im (ga je više) potrebno, da uvek vina imaju. Poganici ovakav obicaj imaju: ma gde se u hram vozili (ili išli) klanjanja radi, uvek na sebi cisto odelo imaju, a kada bi na njima kakva mrlja bila, u hram s njom nece uci (niti ce klanjati. Isto tako ni u obuci koju obicno nosi u hram s njom nece uci), veckad dode do hrama, ostavlja obucu na uobicajeno mesto, pa tako ude u hram, jer je tako citav pod cistim tepisima zastrt, i svaki stane na svoje mesto, jedan pored drugoga i klanja. A svi njihovi hramovi su beli kao papir. I nema tamo nikakvih voštanih sveca, samo prema ishodu sunca dve lojane svece, a medu njima u tri reda nagore dosta zapaljenih lampi. A u sredini je sto, kao katedra, i stupivši na njega mladici citaju Muhamedov Alkoran glasno (kod njih u hramu ne pevaju, vecsamo Alkoran glasno citaju), a svi ostali, sedeci na tepisima, pažljivo slušaju. A posle toga stupi sveštenik, kojega nazivaju Madin, i koji ima u ruci sablju, na treci stepenik, pa deli blagoslov[31] i govori: "Vera Muhamedova je iznad svih drugih; molite se za sve duše i za one koji protiv kaura ratuju. A kad ih spazite kako putuju nazad svojim (putem)[32], ukažite im pocast i poklon, celivajuci im ruke i noge. Bicete svi ucesnici toga rata i Muhamedu cete se umiliti. Jer nam je svemoguci bog dao sablju da se branimo i da kaure uništavamo".[33]A posle toga pogleda[34] nagore k nebu i pogladivši bradu, odlazi napolje iz hrama, pošto je pohvalio boga. A nikakvog prosjacenja[35] niti rasprava[36] nema bilo u hramu bilo pred hramom (što bi se ticalo kakvih poslova). A u najvišem[37] hramu ima samo tri sveštenika koji imaju ugovorenu platu od onoga što [38] je hram osnovao. Zato što je kod Turaka ovaj obicaj: narod za hram ništa ne daje, nego ko ga zasnuje, taj ga i potrebama snabdeva. Car, ili neki velikaš, ili bogati trgovci osnivaju hramove, a u svakome su po tri sveštenika: jedan sablju drži, drugi na kuli stoji (umesto zvona, kako je ranije napisano), treci hram ureduje sa svojim pomocnicima. A tako to biva u njihovom najglavnijem hramu koji se naziva Dromamecit gde se sav narod skuplja, a osobito u petak posle podne. A imaju medu sobom taj obicaj[39] kao što je parohija". IV glava: O drugome hramu Gemarak, što ce reci zadušnom (po Tefiru, to jest o njihovoj propovedi) Postoji drugi njihov hram koji zovu Gemarak, kao kad bi rekao zadušni, u njemu ubogima milostinju, jelo dele, a svakoga petka u podne propovedaju u -tome hramu da njihovome jeziku. Pa tako ni ja nisam njihove propovedi propuštao da bih saznao o cemu propovedaju, a prema cemu se vladaju, i nisam mogao drugo razabrati, vecda sami protiv sebe propovedaju, ne moguci to da razumeju ili ne hoteci.[41] A verovatno im gospod bog ne da da razumeju. Hristovu dobrotu Muhamedu pripisuju, a svoje nevaljalstvo na hrišcane prebacuju. Tu propoved nazivaju tesfir, a propovednika tesfirdi, koji kada na sto stupi, najpre pocinje ovako da govori njihovim jezikom: "Ajdemon Alah onere ze pisiden tobon stafirba. Amin, amin", što ovo znaci: Bože pomozi, a zatim recite: svi se odricemo svega zloga. Amin amin. Zatim je recbila o Gospodu našem Isusu Hristu, a posle ovoga je ovako govorio njihovim jezikom[42] o Muhamedu: "Ese raha nah Mahomet rosulah", što ce reci: Isus je od duha božjeg, a Muhamed je božji poslanik: a što je volja Muhamedova, to je volja Hristova: Mojsije prorok je stariji (brat Isusov, a Isus je stariji) brat Muhameda proroka, pred Mojsijem se more bilo rastvorilo, a Isus prorok je mrtve iz groba uskrsavao; a nad Muhamedom prorokom stene su se podigle[43] onde gde je on Bogu klanjao. Jer je Muhamed poslednji prorok i ne može ga pred Bogom nijedan prorok prevazici.[44] Poganici hrišcane nazivaju kaurima, a Jevreje (Civutima, kao kad bi rekao mrcina. Isus se uzneo na nebesa, zato su ga dauri nazvali bogom, a) Civuti su hteli da ga ubiju i da ga raspnu na krst zbog njegove velike svetosti i silnih [45] cuda koja je cinio na zemlji. Bojali su se toga Civuti da za njim ne podu i da se k njemu ne obrate svi onako kao dauri, nazivajuci ga bogom. Hoteci da ga uhvate, tražili su ga da ga posle mucenja raspnu na krstu. Pred ovima je Isus ušao u jednu kucu (a poznajuci jevrejsku rdavštinu, uzneo se iz te kuce) na nebesa. A kad su Jevreji onde (tj. u kuci) našli jednoga coveka koji je bio nalik na njega, u toj kuci su ga uhvatili i bacili na muke, raspeli ga na krstu, a pored njega dva razbojnika. I tako dauri govore da je Isus bio bacen na muke i raspet na krstu. Ali vi ne verujte tome: Isus je bio takve svetosti da ga se niko skoro nije mogao dotaci, a kamoli da bi ga mogao uhvatiti i baciti na muke. A kada se Isus bio uzneo na nebesa, pristupili su k njemu andeli, pa pozdravivši ga i uzevši ga medu se, vodili su ga po najvišem nebu, pokazujuci mu božansku slavu. Pošto se Isus nahodao po nebesima, krenuo je s andelima k nebeskim vratima, kao da je hteo da side nazad na zemlju; namislivši nešto u sebi, rece andelima: "Zaboravio sam na jednome mestu obucu[46] (ovde na nebu)". I vrativši se tako Isus (od vrata) po obucu[47], ostade u nebesima, i bice onde do sudnjega dana. A kada dode sudnji dan-, -tada ce Isus sici na zemlju i govorice daurima: "Vi ste me bogom nazvali". A Civutima:" Vi ste me hteli baciti na muke i raspeti, i zato svi idite u vecni pakao i onde cete biti na vjeki". I ovo je kraj propovedi. Gospode Isuse Hriste, sine boga živoga, tebi se (mi hrišcani) molimo, smiluj se na nas i izbavi nas od vecnih muka[48], i oprosti grehe naše da bismo mogli tvoju svetu milost videti[49] i u hvali tvojoj veseliti se s tobom na vjeki. V glava: O drugoj propovedi ili o veri i o Muhamedu Druga propoved, koja je ovakva i koju sveštenik na njihovom jeziku ovako govori: Culi ste u prošli petak propoved kako se Isus uzneo na nebesa i tamo ostao, i zašto nije hteo da ostane s daurima ni s Civutima; razlog tome je vecranije recen. Ali Muhamed, pavši[50] na nekakav vihor[51] nije hteo zbog nas ostati na nebesima, jer nam je dao recda s nama ostane na zemlji, a kako je u svojoj dobroti dao rec, tako je s nama ovde i ostao. A kada dode vreme, ustace iz mrtvih s nama i povešce nas sa sobom u raj. I zato pazite da njegovu zapovest izvršujete. Bubromani, pridržavajte se toga pažljivo, ne imajte zavisti medu sobom, kao što dauri imaju, jer je to za njih obicno[52]. Đauri jedan drugome ništa dobro ne žele[53]: brat brata, prijatelj prijatelja ce pokrasti, jedan drugoga ce izdati, smatrajuci da ce mu bog pomoci; prodace za novac svoga bližnjega, pije vino i jede hleb i veseo je zbog toga, proždire meso svoje i krv svoju, hvaleci se[54] da mu je dobro uspelo[55]. A to je dobro poznato vama koji s njima u ratu bivate. Ali to veselje ce se pretvoriti u žalost i tugu. Bubromani, prorok Isus je išao ka Cimbumbareku ili ka Jerusalimu. A kad je bio medu vinogradima, spopade ga žedi on ude u jedan vinograd tražeci vode, (a onde nade jedan prekriven vrcnacinjen od gline pun vode; uzevši ga napi se ove vode) koja je, iako je bila cista, bila gorka kao pelen. I rece Isus ovome vrcu: "Reci mi kako je to da imašu sebi vodu cistu a gorku, rdavu za pice?" Odgovori vrc: "Jedna je igla ukradena i prodata za novac. A ovaj novac je dospeo medu drugi novac za koji sam ja kupljen". I zato, gledajte[56], mili Bubromani, kako je mala krada veliki greh. A kad se svetome proroku to javilo, kako bi imalo tada bogu da bude tajna? Zato budite medu sobom milostivi, jedan drugome ne cinite nepravde ni krade, a ako bi neko nešto našao, neka vrati i ne skriva. Daj neka se vice jedanput, dvaput, triput, pa ako se ne javi onaj cija je stvar, razdelite, molim vas, ubogima a za sebe to nikako ne prisvajajte. U daurske bašte ne ulazite, jer je to okoreo narod, a ako (mu) što u bašti uzmeš, proklinjace te bez prestanka, a nece oprostiti, pozivajuci boga na osvetu. Zato podanicima daurima ne cinite nepravde. A ako bi neko nešto uzeo u bubromanskoj bašti, makar se srdili, ipak opraštajte, da bi vam od gospoda boga oprošteno bilo. Ne gajite dugo gnev jedan protiv drugoga, kao kamila. Robovima i ropkinjama odredujte godine (tj. robovanja) prema njihovom veku. A ko bi hteo roba dugo da drži ne odredujuci mu godine, susedi ne treba to da trpe, jer on nije bog pa da sebi potcini citav vek njegov. A kada postanu slobodni, pomažite im da bi ipak imali cime da pocnu svoje izdržavanje, zato da bi se bubromanska vera širila. Muhamed je s nama ostao na zemlji. A kada dode sudnji dan, svi ce ljudi pomreti, a isto tako i andeli. Najviše nebo ima cetiri kruga.[57] A kada dode to vreme, tada ce narediti gospod bog cetvorici andela: "Držite cvrsto svaki za svoj krug". (A kada se cvrsto uhvate za svoj krug[58] svi), umrece kao da su zaspali. Ali ce odmah u tome trenu biti ponovo živi i hvalice boga na vjeki. I tu ce andeo Mihailo zatrubiti u trubu i odmah ce svi ljudi uskrsnuti. A Muhamed ce ustata kao da se prenuo iza sna[59], i otreše sa svoje brade prašinu, i reci ce: "Elhem do lahi Jaratim a Damin kao kad bi rekao"[60]: zahvaljujem tebi stvoritelju svojem. Amin. A tamo ce[61] dakle Muhamed poci sa svima Bubromanima pred boga i stanuvši, reci ce krupnim glasom: "Velika hvala, svemoguci bože, tvojoj Jedinstvenosti na vjeki vjekov. Amin". A tada ce reci bog Muhamedu: "Ti si mi služio i dobro si se vladao sa svima svojima, pa zato podi s njima u vecni raj i tu se radujte na vjeki vjekov". Završivši ovu propoved, govori citavome narodu [62]: "Molite se za matere, za oceve svoje i za one koji ratuju protiv daura, i hvalite boga. A tada svi, podigavši oci nagore i obema rukama pogladivši brade, podoše iz crkve napolje. VI glava: O njihovim poganskim zborovima[63] Svoj zbor zovu Baht, kao kad bi rekao rasprava. Jer taj obicaj neguju medu sobom ucenjaci i redovnici, a odreduju dan rasprave pred najvišim dostojanstvenikom posle cara. Zbog toga su u ono vreme[64] kada sam ja bio u Turskoj priredili raspravu pred Mahmut-pašom, jer mora medu njima biti mocan dostojanstveni, a jedan medu njima biva najviši redovnik, kojega zovu Salih. Ovaj pocinje govor ovako: "Muhamede,[65] pomozi i rasvetli razum svojim redovnicima[66] koji tebi podražavaju". Zatim pocnu raspravljati, jedan protiv drugog, govoreci najviše o prorocima; jedni priznaju gospoda našega Isusa Hrista za proroka, a drugi za natproroka,[67] a treci vele da je u sudnji dan on najviši prorok pored Boga stvoritelja neba i zemlje. A gospod bog je od onog vremena kako je nastala hrišcanska vera izabrao osam stotina kamila, koje su kao nekakvi nevidljivi duhovi; ovi hodaju svake noci i biraju rdave Bubromane iz naših grobova, a zatim biraju dobre daure i nose ih u naše grobove.[68] I tako ce stati dobri dauri s našim bubromanskim zborom, a rdavi Bubromani ce stati"[69] s daurskim zborom sudnjega dana pred bogom. I govori im: "Gauri dunvardur imani jakturi", (kao kad bi rekao): hrišcani imaju veru, ali dela nemaju. A zato ce Bubromane Muhamed povesti u raj, a Isus ce narediti hrišcanima da idu u pakao; Mojsije ce se tužiti na Jevreje da mu nisu bili poslušni.[70] A spomenuti Salih je medu ovim ucenjacima kao pobožan covek i ukazuju mu veliku pocast. Ovaj[71] je ovako govorio: "Ilija i Enoh su obojica s telom i dušom u raju (a pred sudnjim danom treba da umru). Ali je Isus i telom i dušom na nebu; on je jedini koji nece umreti smrcu, nego ce na vjeki vjekova biti živ. Muhamed je bivao dušom i telom na nebesima ali je zato uvek ostajao s nama na zemlji". A posle su se poceli raspravljati: jedan ovako, drugi onakoj a mnogo je stvari bilo medu njima. A uzviknuvši, poceli su jedan na drugoga knjigama ciljati da sam pomislio da ce se potuci. Ali Mahmut-paša im je naredio da cute i da prestanu sa tom prepirkom, pa je prema obicaju naredio da im se donese da jedu i data im je voda da piju, jer oni vino ne piju. Potom, pošto su se najeli bogu su hvalu iskazivali, moleci se za duše živih i mrtvih i za one koji (hrišcanima prireduju pakosti i) protiv hrišcana ratuju. Ali da ne bih razvlacio, ovde nisam napisao ni deseti deo od onoga što se dešava u toj prepirci. VII glava: Kako Turci nazivaju andele, proroke, raj i pakao Svetoga Duha nazivaju Ruhulah, kao kad bi rekao božji duh, dušu zovu džan, andele ferišteler Mihaila - Mikael Can alidži, kao kad bi rekao: Mihailo što ruši[72] duše, Gavrila - Džebrail, Rafaila - Rafail raj - dženeticpakao - isi halveti muke - skunde, sudnji dan - kijamet gini, proroka - peambar, (Mojsija - Musa peambar), (Davida - Daud pehambar), Solomuna - Sulejman peambar, Gospoda našega Isusa Hrista - Ese peambar, davola zovu fegitar.[73] VIII glava: O turskoj pravednosti (a i o njihovoj nevernosti i lukavstvu) U svakom slucaju velika pravednost vlada medu poganicima. A pravedni su medu sobom a isto tako (prema svima) svojim potcinjenima, kako hrišcanima, tako Jevrejima i svima koji su pod njima[74], jer car sam o tome vodi racuna, kako ce se o tome šire ispricati; ima isto tako nekih njihovih potcinjenih koji im danak daju ali zato vladaju u svojim zemljama kao vlaški vojvoda. Iako se prema ovima pravedno postupa, ipak to biva uvek sa nezgodama, jer im se, tobože bez carskoga znanja, pomalo šteta nanosi, a kada tužba[75] dode, nareduju im da traže svuda po gradovima, pa ako što nadu negde, da im bude vraceno, ali (drugi), pošto se natraže, jadnici odlaze ožalošceni[76] kuci. Tako isto ni njihov pasošnikome ne pomaže: jer imaju ovakav obicaj: koga hoce da pogube, dadu mu pasoš, a kada se vrati[77] pa neko bude nešto govorio, daju mu odgovor: "Dao sam (ti) pasošstojeci ali nisam sedeci, (ili sam ti dao sedeci), a nisam (ti) dao stojeci" i tako se izgovaraju da bi u svojoj neplemenitosti ostali u pravu. Kome se pak zakunu na knjige od sapuna, kao što je ranije opisano, to nikome (ništa) ne održe, a isto tako i u drugim zakletvama, samo ako mogu od nekrivice[78] krivicu[79] nacine, da bi samo svoje nevaljalstvo ispunili. Darove daju ne iz milosti vecradi carske slave, jer postoji ovakav obicaj medu Turcima: nijedan poganski poslanik od velikih dostojanstvenika ne može[80] se pokazati caru bez darova sem ako bi neka tajna stvar bila; a car uvek želi da se svima svida ono što se njemu samome svida.[81] I zato takvi darovi ne cine se iz ljubavi, nego za hvalu.[82] Ako pak car s kim mir ili primirje nacini, to odmah posle misli da ga prekrši i kada s jednim sklopi savez, tada s drugim vodi rat i svoj im potcinjenima ce uvek naci krivicu a u tome se Lukavi, kao u krug vrte[83], da bi uvek hrišcani bili uništavani[84], kao što cemo o tome ispricati dalje; a koji su s njima corbu jeli, morali bi im (dobro) mesom platiti[85]. IX glava: O precima turskoga cara Turski carevi zovu se Osmanovici, jer je Osmanova vladavina bila[86] prvi pocetak. Osman je bio (sin nekakvog coveka po imenu Šiha) kmet lakoga[87] roda[88], poganin, ali izvrstan domacin, imao je trideset plugova, i orao je i sejao po njihovom obicaju, imao je mnogo radnika[89] a us to kamile, konje bivole i svakojake stoke, sem svinja. Njegov šator je bio nacinjen od cohe, koji zovu altan, on je leti hladan a zimi topal; pa je taj šator naredio da se razapne[90] u polju medu radnicima, pa je tu u polju imao i kuhinju, a kada je vreme došlo da je vecjelo bilo gotovo, imao je veliki crveni barjak, pa je naredio da se obesi[91]; kad bi radnici ovaj videli, išli su da jedu kako njegovi radnici, tako i drugi[82], svakome je bilo slobodno. Ovu pokrajinu su nazivali Ak jazi, kao kad bi rekao belo pismo. A nedaleko od ove bila je druga pokrajina, po imenu crno (pismo), koja ima jedan dvorac. U tome dvorcu živela je jedna gospoda po imenu Karavida ili Carnovida, udovica. I prohtelo se Osmanu da razonode radi pojaše samdrugi u onu pokrajinu da razgleda dvorac. A kad je dojahao u grad pod tvrdavu, ljudima je milo bilo što ga vide, jer su slušali o njegovom gazdinstvu, pa glas dopre i do gospode. I pošao je Osman da se šeta oko dvora zabave radi. Videci iz dvorca da okolo luta covek u takvom grubom[93] seljackom kožuhu, gospoda naredi da ga zbog toga poliju pomijama i pošao je Osman poliven (pomijama) tužan u grad, a svima ljudima je bilo žao zbog nanete mu uvrede. Zahvalivši se, on pojaha kuci (a stigavši kuci) i naredi posluzi da pripreme sto i dvadeset konja i kamila pa na toj stoci da nose žito na prodaju u onu pokrajinu u kojoj mu je takva uvreda ucinjena; naredio je isto tako da spreme pedeset hrastovih batina i da (ih) stave u vrece sa žitom, jer je znao da nikome nije dopušteno[94] da ude[95] u grad s oružjem. Došavši tada do onoga mesta, legao je na livadu[96] s onom robom kao trgovac. I dopro je glas (do)[97] gospode Karavide kako je Osman prispeo sa žitom i da ga hoce da prodaje; ona je naredila da se kupi i u grad doveze.[98] A Osman koliko mu je (za to) dato, za toliko je (na trgu) dao; naredio je pedesetorici momaka, koje je bio za to pripremio, da svaki uzme na rame vrecu i da nosi u dvorac, pa šta im je naredio [99] da to cine. Osman je išao napred, a oni za njim. A kad su vecbili u gradu, gospoda Karavida, ugledavši ga, nazva ga iz podsmeha malim Osmancicem. Ali kada su momci (za njim) sa vrecama došli, videvši da je vreme, naredi da prospu žito iz vreca i da se brzo late štapova, pa da biju na sve strane samo ako bi im se ko hteo odupreti. I pošto tako Osman osvoji ovaj grad, naredi da se gospoda Karavida baci s najviše kule a prema svome imenu, kako ga je bila prozvala, dade onome gradu ime Osmancic. I otada je pocelo vladanje turskih careva[100] sve do ovoga vremena. H glava: O vladavini Osmanovoga sina po imenu Mustafe Mustafa, sin Osmanov[101] uzeo je bio kcer jednoga velikog gospodara iz Anatolije i ostavio mu je za života citavu zemlju Anatoliju zato što nije imao nijednoga sina[102], vec samo tu cerku. A Mustafa je osvojio nešto zemlje koja je bila pod drugim poganicima.[103] XI glava: O Aladinu sinu Mustafinu Posle Mustafe ostao je njegov sin Aladin. Ovaj je prvi izmislio (dvorske) pešake, koje je zvao jenicehaje, kao kad bi rekao novi dvorani. I dao[104] im je da nose bele kape a niko drugi nije smeo da ih nosi na glavi, kao i danas, osim dvorana. Ali im nije davao nikakvu platu, osim pomoci. A oni nikome ništa nisu placali, samo kad im je naredivano, onda su uvek peške bili spremni kod dvora. Ovima je i gradove nastanjivao, dajuci im dobru pomocda bi se mogli izdržavati. Ima takvih i danas dve hiljade ali za ovih careva[105] su veoma bedni, a sve svoje (tj. stvari) nose na magarcima. Ovaj isti Aladin zadobio je neke dobre gradove i pokrajine. A imao je sina po imenu Murata, i ovaj je vladao po Aladinu, ocu svome. (I ovaj je bio treci). XII glava: O Muratu sinu Aladinovu Murat sin Aladinov osvojio je jedan grad koji se zove Brusa i citavu zemlju Anatoliju (i Persiju). A isto tako je druge pešake izmislio, jer što je veci gospodar, to mu više ljudi treba; ove pešake nazivaju azapi, kao kod nas pešaci; gradovi ih pripremaju, a car im u ratu platu daje, svakome za deset dana zlatnik, (a starijem[106] za pet dana jedan zlatnik), a njihovom vojvodi svakoga dana zlatnik. A kada je potreba, nareduje se svuda po gradovima (da se obide), koliko koji treba da opremi azapa. Po Muratu ostao je njegov sin po imenu Sultan. (Ovaj je bio cetvrti turski car). XIII glava: O Sultanu sinu Muratovu Sultan sin Muratov osvojio je od Grka neka mesta i zemlje, a osobito slavni grad Nicenu. Ovaj Sultan je izmislio da odabira hrišcansku decu[107] da ih vaspitava i sav dvor njima da nastanjuje i sve gradove svoje. Ove vaspitanike nazivaju janicari, kao kad bi rekao nova vojska. A kasnije cemo o carskome dvoru šire ispricati. Posle Sultana ostao je drugi Murat. (Ovaj je bio peti car). XIV glava: O grckome caru i o Muratu sinu Sultanovu Grcki car, ležeci na samrtnickoj postelji, poverio je sina svoga, malo detešce, Kantakuzenu da ga podigne na noge, a isto tako je i citavu grcku zemlju poverio njegovu staranju, da se (o njoj) brine dok dete ne bi postalo dovoljno mudro. Ali kada je vecmladi car dorastao (do potrebnih godina), Grci su hteli da ga podignu na vlast, Kantakuzen tu stvar nije dopuštao, hoteci da uzme sam vlast, a kad je (Kantakuzen) video da je ne može dobiti[108] pozvao je sebi u pomocturskoga cara Murata i dopustio mu da se na ovu stranu prebaci preko mora u grcku zemlju protiv njegovoga gospodara, i ovaj, prevezavši se preko mora na ovu stranu niže Galipolja bez smetnja, s pomocu Kantakuzenovom osvojio je najistaknutiju[109] tvrdavu koju nazivaju Dardaneli: tada Galipoljci, saznavši da su se Turci prevezli na ovu stranu, odmah bejahu gotovi i krenuše na njih, (sve je živo hitalo) kako je ko mogao, ali u velikom neredu; mislili su da ce Turci pred njima morati pobeci.[110] Kad Turci videše taj nered, uredivši se, na stremen (tj. na bliskom odstojanju) su ih docekali[111], a kad su se sudarili, odmah su prednju liniju pobedili, a posle toga se pozadina razbežala. Tada su Turci, (jureci) za njima, prodrli cak u mesto Galipolje i zauzeli ga. Car Murat, zakljucivši primirje s grckim carem, krenu na bugarskoga cara. Rasrdivši se na Kantakuzena, Grci su naredili da bude kamenovan. Car Murat, pre no što je stigao do[112] bugarske zemlje, zauzeo je dva grada: jedan se zove Sogalnik, a drugi Dimotika i vratio se nazad preko mora u Anatoliju, posevši one gradove (koje je osvojio). XV glava: O božjoj kazni zbog grehova naših, što se zbilo kod Srba ili Rašana Srpski kralj koji se zvao Milutin, od roda prvoga srpskoga kralja Uroša, dao je bio da se oslepi sin njegov po imenu Stefan. (Ovaj je pak po smrti oca svojega progledao nekako s božjim dopuštenjem[113] i imao je isto tako sina po imenu Stefana). Ovaj njegov sin skupivši vojsku, krenuo je u bugarsku zemlju na cara bugarskog po imenu Dimitrija i prispeo je do jedne vode (tj. reke) u bugarskoj zemlji koja se zove Iskar i ulogorio se s ove strane (sa) citavom vojskom. Dospeo je isto tako bugarski car sa svom svojom silom. Obojica su bili bogobojažljivi; i poceo je bugarski car s one strane (vode) uz velike troškove da gradi crkvu u ime Spasitelja, a kralj Stefan je (s ove) strane vode poceo ne žaleci novce, drugi graditi Majci božjoj.[114] A zidajuci ove crkve, spokojno[115] su medu sobom pregovarali bez prolivanja krvi. Ove crkve i do dana današnjeg citave stoje. Sin srpskoga kralja, skupivši vojsku bez oceva znanja, prebrodivši preko one vode, udari na bugarskog cara i pobedivši (citavu) vojsku (njegovu), njega samog uhvati i dovede ocu svome, kralju raškome. Videci kralj (raški) tako neplemenito delo sina svoga, vrlo se rastužio, primio je cara veoma uljudno, a kada su bili za ruckom, posadi ga kralj iznad svice, kao što pripada caru. A tu je došao kraljevski sin (pred njega), držeci u ruci buzdovan[116] i rekao ocu svome: "Nije pravo da neprijatelja svoga iznad sebe[117] posadujete". A onda udari cara buzdovanom da je na mestu umro. Sneveselivši se veoma, otac dade da ga s pocašcu odvezu do groba[118] u gradu koji se zove Trnovo i nazad se[119] vrati tužno u srpsku zemlju, ne hoteci da zauzima bugarsko carstvo zbog tog nedostojnog dela koje je od njegovog sina poteklo; posle toga su došla gospoda bugarska (tražeci i) moleci (kralja) da ih primi i da bude njihov gospodar. Kralj to ucini, a sin, bojeci se oca svojega, ode u arbanašku zemlju, mada mu otac ništa zlo nije smišljao, kralj je tada otišao u jedan grad koji se zove Zvecan, a sin njegov (tako u zemlju kradomice - tj. dode - da niko o njemu nije znao i) prokravši se do ložnice, oca svojega[120] udavi. Kralj je sahranjen, kao što je i bilo pravo, u manastiru koji se zove Decani. A posle njega (onaj) je sin njegov Stefan bio kralj srpski i car bugarski, ali je njegova vladavina bila u velikom nemiru zbog njegovih neblagorodnih dela. Zato je poslao izaslanike patrijarhu, mitropolitima[121] i kaluderima u Svetu Goru reda svetoga Vasilija, (tražeci i) moleci u ime gospoda boga da se za nj mole i da mu savetuju kakvo bi pokajanje imao da primi. Oni su mu odgovorili: "Ne možemo ti drugi savet dati, vecse vrati gospodu bogu i ispaštaj za grehe svoje a što sam sebi uciniš, zahvalnije (ce biti) bogu i korisnije duši tvojoj nego da nareduješ[122] da se zidaju crkve ili da se mnoge molitve citaju; jer gospod bog je milosrdan prema onima koji ga (iskreno ljube i) pozivaju.[123] Cuvši od duhovnika takve stvari, car ode u onaj manastir gde je ležao njegov otac, gorko placuci i kajuci se; došavši do manastira (na trista stopa), dao je da se namesti (cist) krst pokraj puta, a sam je (išao i) puzao na golim kolenima sve do oceva[124] groba, placuci, ridajuci i govoreci: "Oprosti (mi, moj) mili gospodaru oce". Videci gospoda takvu žalost, podigoše ga (i izvedoše napolje) i nisu mu dali više da dolazi tamo. Za to pokajanje sagradio je trideset manastira velikih i malih i uvek je živeo u velikoj pobožnosti i dajuci milostinju.[125] Njegov otac je posle devet godina proglašen za sveca[126] i mnoga cuda cini sve do današnjeg dana; videci to, poganici ostaviše ovaj manastir na miru. Njegov sin (koji ga je udavio) potom je umro, a posle njega je ostao sin njegov Stefan Uroš, koji je rdavo upravljao carstvom: zbog greha oca njegovoga gospod bog mu je oduzeo razum, jer napustivši verne zaslužne sluge on se priklonio novim i nevernima, koji su ga pak prozvali[127] Ludi Uroš. Takode je bio dao dvojici brace citavo carstvo bugarskoga cara i bio je takav obicaj u ovim zemljama da nijedan covek osim cara, kralja i kneževa nije nosio crvene cizme; a car Urošje dao ovoj braci crvene cizme: videci oni ove stvari[128] i tradiciju[129] bugarske zemlje, usprotiviše se caru; a kad im je porucio da k njemu dodu, ovako mu odgovoriše: "Dao si nam crvene cizme iz kojih nas neceš(brzo i) lako izvuci"[130], a usto je i bugarska zemlja bila njima naklonjena zbog dela carskoga oca. A posle toga vremena turski car Murat je došao i opseo Jedrene. I došle su vesti u rašku zemlju caru Urošu Ludome da je opsednuto Jedrene. Ovaj se s velikom silom spremao protiv Turaka da spasava Jedrene, a kad je došao u zemlju Konstantinovu, on se utabori na polju Žegligovu; tu vide u snu kao da je došao andeo k njemu i uzeo sablju iz njegovih ruku i dao je Turcima; a kad on vide takvo cudo, ostao je toga dana s vojskom na tome polju, a sam ode jednome pustinjaku usred gora, pricajuci mu o tome videnju i ispovedavši mu se, rece: "Bojim se ocinskoga greha". Odgovori mu pustinjak: "Greh oca tvoga pokazace se na cetvrtom kolenu", jer nije hteo da ga rastužuje. I tako je pravo od njega[131] car krenuo ka Jedrenu da ga spasava. A kad je bio cetiri milje od Jedrena, onda su ona dva brata kojima je bio poverio bugarsko carstvo protiv svoga gospodara prešli Turcinu i njemu su se pokorili. Mada je car Urošimao veliku silu, gospod bog mu je razum oduzeo. (On nije gledao na neprijatelja, vecsamo na svoju silu). Turski car kad vide u vojsci njegovoj veliki nered, odstupivši od varoši, sa svom silom je krenuo na njega i porazivši (njegovu) stražu, krenuo je (dalje) sve do vojske, i tako je zatekao Uroša pod šatorom, gde je bio i ubijen[132]. A sva ostala (njegova) vojska potucena je do nogu, pa se ovo mesto i do dana današnjeg zove Raško uništenje. Posle su ona dva brata, koji su bili protiv svoga gospodara, bili bogato obdareni od turskoga cara[133] po njihovoj zasluzi, jer je dao da im se glave odseku.[134] I tako osvojivši Jedrene, citavu bugarsku zemlju je zauzeo (bez ikakve smetnje, ali je tamo ipak ostao jedan knez). XVI glava: O onome što se zbivalo u srpskoj kraljevini Srpska kraljevina posle kralja Uroša pretvorila se[135] u kneževinu, jer su sebi izabrali[136] za gospodara kneza Lazara, koji je imao sestricinu kralja Uroša po imenu Milicu. I tako su mu jedni bili naklonjeni, a drugi ne, kao što se i danas svuda zbiva ne samo medu svetovnim ljudima nego i medu duhovnima, a gde god sloge nema, tu ni na koji nacin ne može biti dobro.[137] Kad cu dar Murat da je knez Lazar naslednik svoga gospodara u srpskoj kraljevini, skupivši vojsku krenu na srpsku zemlju, na Kosovo Polje, a knez Lazar, ne oklevajuci skupivši takode vojsku, dode na ono mesto i utabori se prema caru na drugoj strani na Smagovu kraj reke Laba. I tada je zapoceo u sredu (na dan) svetoga Vita veoma žestok boj i trajao je sve do petka. Gospoda koja su bila naklonjena knezu Lazaru borila su se junacki i verno[138] kraj njega, ali drugi, gledajuci kroz prste, posmatrali su bitku, a zbog ove nevere i nesloge (i zavisti rdavih i nevaljalih ljudi) bitka je izgubljena u petak u podne. (I tu je) MilošKobila (vitez kneza Lazara) ubio cara Murata. I tada je isto tako ubijen njegov sin Mustafa, ali je drugi njegov sin Bajazit[139] ostao na carskome prestolu. Tu je isto tako uhvacen knez Lazar blizu jedne crkve Bogorodicine, po imenu Samodreža, i na tome mestu je postavljen visok stub sazidan[140] kao znak hvatanja kneza Lazara. A kraj njega je bio Krajmir, vojvoda toplicki, i mnogo druge gospode je na tome mestu pobijeno. A nevernici, pošto su se nagledali boja, ostali su kao izdajnici, što im kasnije nije dobro bilo, jer posle kratkog vremena, birajuci[141] jednog po jednog, car je sve dao poubijati, govoreci: "Kad ste svome gospodaru bili tako neverni u njegovoj nevolji, to isto biste i meni [142] ucinili". Tu je doveden knez Lazar i vojvoda Krajmir pred Bajazita. Car Murat, otac njegov, kao i brat Mustafaj ležali su obojica na nosilima. I tada je rekao Bajazit knezu Lazaru: "Eto vidiškako leže na nosilima otac moj i brat moj. Kako si se smeo odvažiti da se njemu usprotiviš?" Knez Lazar je cutao. (Rece) vojvoda Krajmir: "Mili kneže, odgovaraj caru, jer glava nije kao vrbovo stablo da po drugi put izraste". Tada knez Lazar rece caru: "Vece je cudo [143] kako se otac tvoj smeo odvažiti da napadne srpsku kraljevinu. A kažem ti, care Bajazite: da sam to ranije znao što sada ocima vidim, morao bi i ti na trecim nosilima ležati. Ali je sam gospod bog tako izvoleo uciniti zbog grehova naših. Neka bude volja božja". U tome je car Bajazit naredio da poseku Lazara[144] a Krajmir, izmolivši to od cara, kleknuvši držaše skut pod glavom kneza Lazara da ne bi na zemlju pala. A kad ona pade na skut, priljubivši ovu glavu uz svoju glavu, rece: "Zakleo sam se gospodu bogu: gde bude glava kneza Lazara, tu i moja mora ležati". A onda je i on posecen i obe glave su pale zajedno na zemlju. U to vreme donese jedan janicar glavu Miloša Kobilica i baci je pred cara (pored onih dveju glava) govoreci: "Care[145] ovo su glave tvojih najstrašnijih neprijatelja". Onda su Rašani ili Srbi koji su bili kraj cara Bajazita izmolili telo kneza Lazara i odneli u jedan manastir koji se zove Ravanica i tamo su ga sahranili proglasili za sveca. Pobedivši, car Bajazit je ostao na Kosovu Polju i na ovome bojištu nacini znak onde gde je njegov otac ubijen:[146] na cetiri stuba nacinjen je svod[147] olovom pokriven, koji i danas stoji. A stavivši u mrtvacke sanduke svoga oca i brata, posla ih u Brusu, gde je bila njihova sahrana. I tako se ovaj nesrecni boj završio zbog nevere zlih ljudi. Car Uroši knez Lazar, dva gospodara koji su se verno borili za veru hrišcansku, (za kratko vreme) od poganika (ubijeni, sa ovoga sveta) odoše.[148] XVII glava: Šta je bilo sa Stevanom, prvim despotom raškim Car Bajazit je vladao po ocu svome Muratu (i bio je sedmi car turski), pošto je zauzeo srpsku kraljevinu; knez Lazar slavnoga spomena imao je jednoga sina po imenu Stevana i dve kceri: jedna se zvala Despina, a druga Mara. Car Bajazit je uzeo sebi za ženu sestru Stevanovu Despinu i dao mu je zemlju s ove strane Morave sve do Dunava. A ovaj Stevan je bio prvi despot srpske ili raške kraljevine, a gospodaru Vuku je dao zemlju zvanu Sitnica; ovaj je imao drugu despotovu sestru Maru. Ovaj Vuk je imao sina po imenu Đurda. Potom je car Bajazit, skupivši vojsku, krenuo s despotom u Ugarsku preko Save; pošto se tamo napljackao, napalio, naubijao, vratio se nazad i prevezao se na onome mestu gde je danas Beograd, jer u to vreme jošnije bio osnovan.[149] A ovaj prvi turski pohod bio je na Ugarsku za cara Sigismunda ili malo pre njega. Car Bajazit se tada prevezao preko Dunava i rekao despotu, šuraku svome: "Despote, ostani ovde i sagradi grad sebi na ovome mestu; necu te dirati i opominjem te da imaš mnogo neprijatelja na našem dvoru; pa ako te budu[150] preko poslanika pozivali, ne dolazi k meni; ja te evo ovako ostavljam da bi svoju glavu sacuvao". Zahvalivši, despot ostade i poce zidati grad Beograd, koji i danas postoji.[151] U to vreme stiže poslanstvo[152] caru Bajazitu iz Anatolije s vešcu da je veliki kan po imenu Demir (ili Tamerlan), gospodar tatarski, došao s velikom silom u persisku zemlju. Cuvši to, car krenu protiv ovoga i uze sa sobom Đurda, despotova sestrica, i svoju ženu Despinu i krenu preko mora, preko Anatolije u Persiju pod jednu planinu koju nazivaju Zvezda. A tamo je i veliki kan bio prispeo, gde su se tukli cetiri dana i pobedio je veliki kan cara Bajazita (do nogu, a njega glavom uhvatio. Đuradje umakao ranjen. Tada je doveden pred kana car Bajazit), kome je naredeno da sedi daleko prema njemu; naredio je isto tako da se dovede i Despina, njegova žena, kojoj je kan naredio da stoji pred njim i da mu vino služi. A to je zato ucinio da bi se car Bajazit jedno i da više ne vodi sa sobom ženu u rat. Nije mu hteo[153] ništa uciniti,[154] vecga je hteo sa citavim njegovim narodom poslati u njegovu zemlju. Car Bajazit videci kako njegova žena služi ovoga[155] u velikoj tuzi[156] sam se otrovao svojim prstenom jer je imao kamen tako cudne moci da mu je, dok ga je imao na ruci, bio od velike pomoci u raznim stvarima, ali kada je koga hteo da umori bez bola, onda je pripremao onaj kamen tako da je iz sebe ispuštao otrov (ili je pod kamenom imao otrov u prstenu). I tako uzevši ovaj prsten u usta, pošto ga je podržao jedan casak, umro je. Videci veliki kan tako zlo delo, da se sam otrovao, rece na svom jeziku: "Ja kan bat dik gjendi smaki mistur", kao kad bi rekao: "Cudan covek, što se sam umorio; ja sam ga hteo pustiti da ide casno svome domu i žao mi je što se tako gadno zarazio".[157] A onda, otpremivši valjano sav njegov narod i Despinu, naredio je da je otprate natrag u Brusu, u zemlju. Tako se završio ovaj turski rat s velikim kanom. XVIII glava: O državi velikoga kana i o rimskim carevima (Imao je u to doba Tamerlan pešaka šest stotina hiljada ljudi, a konjanika cetiri stotine hiljada). Veliki kan je gospodar tatarski i prestonica je njegova u velikom gradu koji zovu Hajtaj ili Catatac; leži ka severu od istoka sunca. Gospodar je on veliki i slobodan a iz starih vremena; nekada za starih vremena (njegov predak) je bio zauzeo mnogo zemalja na zapadu[158] sunca pa i danas postoje znaci onde gde je bio: velike humke na poljima, koje je on naredio da se nasiplju. Rimski carevi su iz davnine[159] vladali citavim svetom od ishoda do zapada sunca, dok nije došao car Konstantin Veliki. On je ustupio"[160] Rim svetome ocu papi Silvestru, a sam se krenuo u arbanašku zemlju ka jednome mestu zvanom Drac, sagradivši ga, nije mu se svidelo tu da živi i ode[161] u Grcku (jer je i sam bio Grk)[162] ka mestu koje je nazivano Bizant i sazida znameniti grad; sve one krasote koje su u Rimu bile naredio je da se nacine i izneo je sa sobom svu rimsku silu, odvedavši sedam gospodara koji su u to vreme vladali Rimom. I iz njihovih domova uvek je jedan bio car i nazivali su se Paleolozi, kao da receš: staroslavni.[163] Tada kakvog su oblika bili u Rimu domovi ovih gospodara takve je naredio da im se sagrade i u Bizantu i dao je ime ovome gradu Stambol, kao kad bi rekao: carska prestonica, ali ga danas zovu Konstantinopolj. (Naredio je da ga zovu novi Rim, zbog velicine i oblika Rima, ali su ga ljudi nazvali Konstantinopolj, to jest Konstantinov grad). A citavu makedonsku zemlju nazvao je po Rimu Romanija. U ono vreme dolazili su[164] carevi u Rim kao gospodari mocni od stotine naroda,[165] jer je jošsveta crkva bila jedinstvena. Potom (posle nem-h sto godina) jedinstvo se bilo izmenilo posle cara Lava. (Tada su dakle) papa i Rimljani izabrali sebi cara Karla franackog, a potom su birali sebi careve[166] od nemackih kneževa, kao što je i danas taj obicaj; (i otad) se hrišcansko carstvo pocelo ljuljati i unižavati [167] prema jednom pismu koje veli: "Teško tebi, sedmoglavi, jer ce od tebe svako zlo proizilaziti". A "sedmoglavi" znaci Rim, jer je iz njega sedam domova izišlo, kao što smo ranije pisali. Muhamed, videci takvu neslogu medu hrišcanima, krenu na persisku zemlju, sastavljajuci poganicima veru i u tome umesto rimskog cara podiže (poganina) sultana (koji je u onim krajevima vladao i postavi ga) u jednom mestu koje nazivaju Misir, kao što i sada vlada, a bice sve dok bog bude hteo sultan ili žoldan (tj. placenik),[168] a ipak mocvelikoga kana u ovim zemljama nad njima vlada (na istoku sunca). Grci pricaju o caru Konstantinu kao da je on[169] bio jedan pastir i jedno stado, kao što piše u jevandelju, jer je on bio oslobodio hrišcane i uništio pogansko neznaboštvo.[170] A drugi pak govore da sudenoga dana treba da bude drugi pastir i jedno stado, što tako treba razumeti da sudnjega dana treba da bude sudija sin božji (koji ce suditi živima i mrtvima). Ali ce[171] biti dva stada i dva pastira. Jedno stado u nebeskom kraljevstvu, a pastir ovoga stada sin boga živoga, a drugo stado ce biti u vecnom paklu, a njegov pastir je davo. A prema zbivanjima sadašnjih vremena tako izgleda da ce teško biti da bude jedan pastir i jedno stado, a ako gospod bog ne bi na drukcije izmenio, onda ce Grci ostati vecu (vecitom) ropstvu,[172] jer se poganici množe, jeresi razne nastaju, pa hrišcanstvu mnogo škode, jer nema tih koji bi (veru) branili i rasprostranjivali, osim poljskog kralja Olbrahta, koji je (u ovo vreme) znatne gubitke pretrpeo u ljudima[173] svoje države, i to svakako iz razloga što se starao o svojim bližnjima (rodacima) (i braneci hrišcane) protiv poganika za mir i slobodu hrišcansku. A sveti otac papa sedi s duhovnicima spokojno u Rimu, ne misleci ništa o tome, a isto tako i rimski kralj u nemackim zemljama gosti se sa svojim vitezovima, da se u Turskoj o njima ništa ne zna, jer se niceg ne lacaju protiv poganika. I zato papa i kralj rimski ako budu dugo posmatrali ovo nasilje i prolivanje hrišcanske krvi, svakako ni sami nece biti dovoljno bezbedni jer oni bi - kao rukovodioci citave vere, od kojih citavo hrišcanstvo zavisi - mogli s božjom pomocu (propalu) hrišcansku stvar podici i osvojiti od poganika, prestonicu rimskoga carstva, koja je bila u Carigradu.[174] A kako bi to moglo biti, ispricacu nešto kasnije o tome s božjom pomocu. XIX glava: O velikom kanu i o Muratu sinu Bajazitovu Turski car Murat (treci, a osmi car turski), sin Bajazitov (posle smrti oca svoga vladao je i) morao je velikome kanu danak davati zato što je oca njegovoga bio pobedio. Veliki kan je, nazvan njihovim jezikom džihan šah, kao kad bi rekao: gospodar citavoga sveta; i naložio je bio caru Muratu da mu da svake godine sto hiljada dukata, ali mu je posle ovaj danak oprostio da bi što predanije[175] ratovao protiv hrišcana, a umesto toga naredio mu je da daje hiljadu cebadi[176] konjskih prekrivaca zimskih, i hiljadu prekrivaca letnjih. I na taj nacin je veliki kan bio u miru sa carem Muratom.[177] XX glava: O vladavini cara Murata i o njegovoj sreci Car Murat je vladao posle Bajazita oca svojega, nacinivši savez s despotom Stevanom, a zatim je osvajao[178] despot Beograd i posle toga je dugo živeo (a despot je kao samostalni gospodar ili knez). Sa carem Zigmuntom je dobro živeo,[179] dolazeci u Budim kad god bi po njega poslao i dao mu je dom u Budimu, u kojem je domu za kralja Matije boravio ostrogonski arhibiskup; potom je despot Stevan, ležeci na samrtnickoj postelji, dao svoju zemlju svome sestricu Đurdu, a Beograd je dao caru Zigmuntu i umro je na polju koje nazivaju Glave, a odatle je odnesen u manastir koji zovu Resava, gde je sahranjen. Posle njegove smrti postao je despot njegov sestricĐuradVukovici predao je Beograd caru. (Tako je tada Beograd) pod ugarsku krunu dobrovoljno potpao. Potom je turski car Murat uzeo despotovu kcer po imenu Maru i tražio je od despota da mu s njom pošalje i svoga sina Grgura; i posla sina svoga Muratu i u onome strahu[180] zatraži despot od cara da mu dopusti da bez smetnje zida manastir što mu car dopusti i zarece se da mu nece smetati, a usto mu dopusti i sebi siguran grad da zida, zaricuci se da ce sve to verno i valjano održati. Pouzdavši se u carevo obecanje, despot zidaše Smederevo; kada Murat cu da despot zida grad, pre no što ga je ovaj potpuno dogradio i namirnicama snabdeo[181], odmah je naredio da se despotov sin Grgur, njegov šurak, baci u tamnicu i naredio je da se odvede[182] u grad Dimotiku, a sam je krenuo s vojskom da opsedne Smederevo. Kada despot cu da je car krenuo, ostavi svoga drugoga sina u Smederevu, a sam ode u Ugarsku kralju Vladislavu, bratu poljskog kralja Kazimira (slavnog spomena). Došavši car je opkolio opseo i gladu osvojio grad Smederevo, a kad je sina despotova uhvatio, poslao ga je drugome bratu u tamnicu (u onaj isti grad). I tako je osvojio citavu rašku zemlju (sa svima gradovima i Smederevo mu se dobrovoljno pokorilo i predalo se radije Turcima nego Madarima, kao što ce se o tome niže ispricati). Stigavši u Jedrene car Murat naredi da se obadva despotova sina pošalju u tamnicu na more u grad koji se zove Tokat, a sestra njihova, Muratova žena nije im mogla ništa pomoci, poslao je takode glasnika, potajno da njegova žena o tome ne zna da obojici izvade oci; a kad je ona ovo saznala, pala (mu je k nogama) moleci i preklinjuci da tako mnogo ne hita (govoreci mu): "I tako su tvoji sužnji i zarobljenici; i posle cešmoci da uciniššto budešhteo". Car je odmah poslao (glasnika) da se to ne izvrši, ali glasnik nije mogao tako brzo da stigne, te su im oci izvadene.[183] Kada je car saznao da se tako silno požurio s (tom) stvar![184](onaj kome je to bilo naredeno), poslao je po njega glasnika[185] i naredio da se i njemu oci izvade. XXI glava: Kako je kralj Vladislav krenuo na Murata s despotom Ugarski kralj Vladislav, od rodenja božjeg hiljadu cetiri stotine cetrdeset prve, skupivši vojsku krenuo je junacki na turskoga cara Murata, a s njim je krenuo takode despot Đurad Vukovici tako su jedan drugome dali recda se bez boja ne razidu. Prošli su tada tako[186] kroz citavu rašku zemlju i kroz Bugarsku, a blizu mesta Plovdiva turski car Murat je prispeo[187] i zatekao ih u brdima, ne dajuci im da dodu do Plovdiva[188]. Ovu planinu nazivaju Zlatica, a drugi je nazivaju Železna Vrata. A kada su bili zašli izmedu brda u jednu dolinu, tu su ih susreli carski janicari, ne dajuci im da dodu do Plovdiva, jer je tamo cista ravnica. Kada je video kralj Vladislav da ne može proci, naredio je da se kola nazad vuku[189], jer se nisu mogla okrenuti[190]. Vrativši se bez štete, kralj Vladislav je nazad krenuo ka mestu Sofiji, a kako je vecbila jesen, a on nije mogao tu ostati preko zime, spalivši mesto, krenuo je nazad u rašku zemlju. A kada je prispeo u mesto Pirot, do kralja Vladislava su doprle vesti da je turski car prispeo u Sofiju, koja je bila spaljena. Tada je naredio despotu da ostane nazad i da lagano za njima ide sa svojom vojskom. A on je tako išao[191] ocekujuci bitku; a kad su prispeli do planine zvane Kunovica, a kralj Vladislav je vecbio prispeo do te planine, doprle su do despota vesti da Turci s veoma velikom silom idu za njim; vrativši se tada despot protiv Turaka, ocekujuci ih, obavestio je kralja: "Ovi Turci s velikom silom za nama krecu, pa zato sve pešake kraj kola ostavi a sam sa citavom vojskom k meni pohitaj". Ali pre no što je kralj prispeo vecje bila pocela bitka s Turcima (koja je bila tako žestoka da su svi Turci bili do nogu potuceni, a njihovi najviši zapovednici jedni pobijeni, drugi pohvatani)[192]. A jedan carski prijatelj, koji je s njima bio umesto cara, tu je ubijen i sve do današnjega dana stoji znak na njegovu grobu u gradicu Tajanice. A odatle kralj Vladislav, pobedivši poganike, bez ikakvih gubitaka veselo krenu u rašku zemlju i prispe na polje Dobrigic, hoteci tu u raškoj zemlji preko zime ostati a na leto opet s božjom pomoci da krene na Turke. I tu dode poslanstvo od turskoga cara, da mu one zarobljenike, one zapovednike koji su bili zarobljeni, preda. A on ce pak despotu vratiti Smederevo sa svima gradovima i citavu zemlju rašku, a isto tako i oba sina njegova, Grgura i Stevana. (Onde je bio zarobljen i jedan turski hetman po imenu Karambeg, pa je za ovoga car dao petnaest stotina[193] zlatnika). Posavetovavši se s despotom i drugom gospodom, kralj Vladislav primi od njega ovakav predlog[194] i car je poslao jednoga velikaša Baltaoglua, kao kad bi se reklo sekirin sin, te je ovaj po naredbi carevoj predao Smederevo despotu i sve gradove; dovezena su[195] i oba slepa sina. A tada su isto tako svi u carsku tamnicu[196] pušteni. Despot Đurad, zauzevši citavu zemlju svoju odmarao se onde s kraljem i sa citavom vojskom cetiri nedelje, imajuci u izobilju svega i svacega; zatim je kralj s veseljem[197] otišao u Ugarsku, kao pobednik nad poganicima; nacinio je s njima primirje na sedam[198] godina. I tako se završio ovaj srecni cas[199]. XXII glava: O caru Muratu, šta je s njim posle bilo Turski car se stideo što nije bio u ovome više opisanom boju. Ostavivši carstvo i citavu vladavinu sinu svome Muhamedu usled velike tuge, on sam ode[200] u kaludere, koji se nazivaju dervišler; ovi su kao ovde kod nas monasi; njihova bogomolja naziva se medresa, kao što je kod nas manastir; i oni imaju ovakav propis: idu nagi i bosi, a nemaju na sebi ništa drugo osim jelenske kože, ili od kakvih drugih zveri. A poneki imaju odece od tkanine, po njihovom obicaju pravljene. Opasuju se železnim lancima unakrsno, gologlavi idu, rasplodne udove imaju okovane u železo, ognjem se peku po rukama i britvama se seku, a u cemu idu u tome i spavaju, ne piju vino niti ikakvo pice, nikad nemaju ništa za obed, uvek isprose, a što im od rucka ostane, ubogima za sobom razdaju, a isto to cine i za veceru. I nikad nemaju ništa svoje, vecsamo idu po gradovima kao zanesenjaci[201], a svakoga dana o vecernjoj molitvi igraju, hodajuci u krug, stavivši jedan drugome ruku na rame, klimajuci glavama i nogama poskakujuci i vicuci iz sveg glasa: Lai laha ila lah, kao da rekneš: bog je do boga i bog bogova, i vrlo brzo se okrecu i isto tako veoma vicu da se daleko cuju, kao kad psi laju jedan debelo, drugi tanko, a ovu njihovu igru nazivaju sama, i smatraju je kao veliku svetost i pobožnost; a u toj igri toliko se zanesu, da voda (ili znoj) s njih potece a pena iz usta, kao od besnih pasa, a od velikog premaranja padaju jedan za drugim, i pošto se tako premore, svaki ide[202] u svoj brlog[203]. Car je tada bio otišao u ove kaludere, smatrajuci da nije dostojan da bude car kad nije sam licno pri tome[204] bio. Muratov sin Muhamed, imajuci oca u manastiru[205], sam se potpuno zabio u šumu, goneci zverinje i misleci na lov; ali na carskom dvoru je takav obicaj da se svima dvoranima plata mora izdavati na svako tromesecje bez izuzetka, a (tada) je medutim propuštena plata za dva tromesecja. Kad dvorani videše ovakav nered[206] i carski nehat, pobunivši se opljackaše domove najviše[207] i najbogatije gospode iz carskog saveta, da nijedan gospodin nije ostao pred njima u Jedrenu; gradu medutim nisu ucinili nikakvu štetu, skupivši se posle toga pošli su tamo gde je mladi car bio u lovu pa su savetu njegovome, koji je bio s njim[208], opljackali sve šatore, te su svi pred njima morali bežati kud je ko znao, osim mladoga cara, koji je k njima sam došao s velikom tugom, ne znajuci šta se to zbiva i (nije znao) šta je bio razlog tome. I ovako ih poce[209] pitati: "Moji mili jaganjci, šta se to desilo i iz kojeg razloga"[210]. Odgovoriše mu: "Srecni gospodaru, desilo nam se od tvoga saveta ono što nam se nikada nije dešavalo od naših[211] predaka, zato izvoli saznati da te za gospodara ne želimo imati dok je tvoj otac živ". I obrekao im je da ce odmah po svoga oca poslati i da ce im citavu platu isplatiti, pa im je jošplatu povecao svakome po pola novcica na dan, te je ova za cetvrt godine došla svakome po zlatnik i pola orta preko[212] plate; i tako je na taj nacin ona buna bila umirena. Zatim je poslano u manastir po cara Murata da bez odlaganja dode, jer janicari nikome nece da budu poslušni dok je on u manastiru. Kad je on cuo za ovaj nemir, naredi janicarima: "Ako me volite, pripremite mi cist hladnjak[213] i ja cu u njega bez ustezanja doci". To je car zato ucinio jer se bojao kakvog lukavstva, a nikome nije toliko verovao kao janicarima. A šta su to janicari - ispricacemo kasnije. Kad cuše janicari poruku svoga gospodara, odmah poleteše u šume s velikim veseljem najmljujuci kola da bi zelenilo[214] navezli. I razvivši tako šator pripremili su gospodaru svome cisto zelenilo[215]; i došao je car na ono mesto koje je (pred gradom) bilo pripremljeno. Tu je došao isto tako i njegov sin Muhamed sa svom njemu potcinjenom gospodom. Pozdravivši cara molili su da im ovu grešku oprosti, a on sinu svome i svoj drugoj gospodi rece: "Opraštam vam to, ali, dragi sine, sacuvaj sebi janicare, jer je to tvoje dobro i citave države tvoje". I tako se završi carevo monaštvo i morao je ponovo car biti i ljudima upravljati. XXIII glava: O kralju Vladislavu, šta mu se posle s Turcima desilo[216] Kralj Vladislav je imao prilike s turskim carem Muratom za sedam godina a kad videše duhovna gospoda (kao papa i kardinali) a isto tako i svetovna kako je kralj srecno prvi put s poganicima prošao, nagovoriše ga da se primirje s Turcima ne održi. I tako su zvezdoznanci posmatrajuci planete, i vitezovi[217] pijuci vino, i Janko, Matijin otac, koji je bio namesnik (ugarske krune), uverili kralja u to da ce ga sreca pratiti protiv Turaka. I stoga se poce kralj Vladislav spremati na Turke leta gospodnjeg hiljadu cetiri stotke cetrdeset i cetvrtog i posla glasnika despotu da se sprema na poganike. Cuvši ovu poruku despot Đuradse veoma;[218] rastuži i posla prijatelja svoga Dimitrija Krajkovica, znamenitog velikaša, kralju s ovim recima: "Milostivi kralju ja sam se oslonio na prvu rectvoju, na kojoj si me poslednji put ostavio da bez moga saveta ništa necešprotiv poganika preduzimati. Ne znam kakav ti je tu savet dat te necešna to da se osvrceš[18], vecse tako naglo bez potrebe spremaš[219] na poganike. I zato znaj da ti sada ni na koji nacin ne mogu biti spreman, jer dobro znašda sam uništenu zemlju uzeo[220]. Moram nekoje gradove ponovo zidati i namirnicama snabdeti. Zato te molim da se sada okaništoga rata sve do onoga vremena[221]. Jer se za ono vreme pripremam u cast tvoju s pedeset hiljada junaka. I hocu svoju staru glavu kraj tebe da poležim, a jošviše, cime god budem mogao želim tebi da pomognem svojim blagom, što danas uciniti ne mogu. I savetujem tvoju milost da se sada ovoga rata okaniša u ono vreme ja cu biti vod, kao što sam i prvi put bio, i s božjom pomoci dovešcu do toga da nad poganicima pobedu izvojuješ". Kada je to cuo kralj Vladislav, svakako je hteo da posluša njegove savete[222], ali vojvoda Janko, buduci pored kralja, nasmejavši se, obrati se poslaniku recju pre od kralja i rece: "Gospodine Dimitrije, tvoj se gospodar raduje što je jevtino prošao, pa zato tako savetuje". Dimitrije odgovori: "Moj gospodar verno i pošteno kralja savetuje, a ni na tebe isto tako ne tece i ne kaplje, pa ako se to tvojoj milosti ne svidi, Gospodu Bogu cemo to preporuciti". I tako je kralj ovu poruku preko Dimitrija poslao, govoreci: "Ako u ovaj rat krenem, prvo cu do vas svratiti u Smederevo, ali ne na dugo[223], a tamo cu se njim razgovarati o svim stvarima". Kad sasluša despot ovu poruku, poce za kralja pripremati ciste i odlicne šatore kao što prilici gospodinu, ali iznad svih jednu velika skupocenu ikonu je pripremio zlatom i biserjem izvezenu[224], isto tako ciste konje i puno drugih stvari koje spadaju u darove. Posle toga dakle kralj Vladislav sa citavom svojom silom stiže do Beograda da bi se prevezao preko Dunava, a iz Beograda je onda stigao despotu u Smederevo, a tu je pred gradom[225] boravio, imajuci svega u izobilju, sve dok se citava vojska nije prebacila preko Dunava. I bi obdaren kralj od despota gore opisanim darovima, a k tome s pedeset[226] hiljada dukata. I molio je kralja žalostivno da s tim ide kuci i da se okani toga rata, ali Janko, koji je tu bio, odgovori mu: "Gospodine despote, ne može drukcije biti, vecse mora ici na poganike[227]. Pogleda kralj despota, a despot opet njega. Videci da drukcije ne može biti, vecsamo kako je Janko rekao, oprostivši se razidoše se tužno, jer je Janko imao više vlasti nego sam kralj, a više je sebi želeo kraljevstvo nego kome drugome. I zato je despotu tako zamerio što su tako dobro bili jedan s drugim. Krenuvši tada, kralj Vladislav je odatle išao dolinom pored Dunava ka mestu Vidinu, koje je naredio da se opljacka i popali, a odatle je krenuo veoma daleko kroz Tursku sve do polja Varne blizu Crnoga Mora. Turski car Murat je isto tako tu prispeo i sastaše se obe sile: hrišcanska i poganska, a bitka zapoce u ponedeljak[228]. Na pocetku je hrišcanima išlo srecno i dobro, i drugog i treceg dana. Svi su konjanici poganski bili potuceni do nogu tako da je na bojištu bio ostao samo sam car s janicarima. Kad su videli janicari da je zlo, pronašli su jedno mesto medu klancima[229] pod planinama ili medu dubokim jarugama i obraslo krupnim vresom, tako da naši nisu mogli videti ove klance. Janicari se dali u begstvo, cuvajuci cara medu sobom, da im ne bi otišao, a kad su naišli medu klance, razmestili su se po njima i pokrili se vresom (i travama); a to je bilo predvece. Kad je Janko to video, nagovorio je kralja da na njih sa svojom vojskom krene (i tu slavu stece), jer su ljudi potuceni, pa da cast stekne,[230] tada kralj bez odlaganja pravo na njih krete; spustivši kacige, prihvativši se kopalja, brzo su k njima u trku jurili,[231] hoteci da ih brzo konjima pogaze i unište, videci da su sve pešaci. I hitajuci tako, ne videci jaruge, padali su u njih[232] tako da su se svi (jarci) njima napunili; a onda priskocivši k njima janicari su ih tukli i ubijali kako su hteli. Kralj Vladislav je tu ostao u tome klancu, a vojvoda Janko (ne spasavajuci ga), krenuo je nazad bez ikakve smetnje (imajuci deset[233] hiljada svojih ljudi), jer su Turci bili potuceni do nogu i nije bilo nikoga ko bi ih gonio. (Turski car je zbog te pobede bio više tužan nego veseo - i govorio je da ne bi bio rad po drugi put takvu bitku da dobije). O kralju hrišcani ništa nisu znali gde se deo, a poganici isto tako nisu znali da je bio u onom jarku. Mnogo je poganika[234] i njegovih slugu tu ostalo; janicari su isto tako mnoge od njih pohvatali a posle su stali pobijene izvlaciti[235] iz onoga jarka, tražeci novac i odelo s njih pljackajuci. I jedan janicar nabasa na kralja, ne znajuci da je to bio kralj; gde mu je bilo Buhrikader.[236] Ugledavši tada divno oružje, na kacigi perjanicu s divnom[237] omanjom kopcom, otsece mu glavu, onako s perjem i kacigom odnese pred cara i bacivši je pred njega rece: "Srecni gospodaru, ovo je glava nekakvog tvog znamenitog neprijatelja". Car odmah posla po sužnje koji su bili uhvaceni da kažu cija bi to glava mogla biti; a bilo je nekih zarobljenika komornika kraljevih i zapitani odgovoriše da je to odista kraljeva glava. (Neke sluge, gledajuci kraljevu glavu)[238] s velikom su žalošcu vikali i plakali, a car je odmah s velikom radošcu naredio da se svima sužnjima glave poseku, a kraljevu glavu, izvadivši je iz kacige, naredi da oderu i ovu kožu mirisnim travama s pamukom da napune, da se ne bi kvarila, a kosu je naredio da rašcešljaju i mirisom urede tako da je bila nalik na živu, a naredio je da je stave na drvo i da je nose po svim njegovim gradovima i da vicu kako mu (mi) je gospod bog dao da pobedi svoga neprijatelja. A oni koji su ovu glavu nosili tako su bili obdarivani od velike gospode i od gradana da je svaki od njih po nekoliko stotina zlatnika dobio. Kralj Vladislav je imao jednu cizmu crvenu a drugu crnu,[239] pa su zbog toga carevi dvorani ovu boju nekoliko godina nosili kao znak one pobede. Njegova kosa je bila gusta, gruba i crna. Potom je car, kad je došao u Jedrene, ovu glavu poslao sultanu a onoga janicara koji je glavu bio odsekao[240] ucinio je znamenitim vojvodom i dao mu je dosta konja i novaca, tako da je ovaj bio veliki gospodin; i mnogi drugi su veoma bogato obdareni. I tako je prošao ovaj turski car - monah. XXIV glava: Kako je Janko vojvoda (posle tri godine) krenuo na Turke A kada je vecprošlo onih sedam godina primirja, koje su bili nacinili s carem Muratom, Janko vojvoda je leta gospodnjeg hiljadu cetiri stotine cetrdeset i osmog uputio poruku despotu, pozivajuci ga da s njim krene na Turke. Odgovori mu despot: "Ti dobro znašda smo bili nacinili primirje s turskim carem za sedam godina i car je obrekao da nam za tih sedam godina nece smetati, a ni mi njemu. A ti si nagovorio slavnoga spomena kralja Vladislava da Turcima (ne) bude održano primirje i krenuli ste na njega bez moga saveta i bez moga znanja. A ja kao onaj koji tako brzo nije mogao biti spreman, morao sam ne ici s kraljem, a kako ste tamo prošli svima je to zemljama[241] poznato. A meni je zbog toga veoma žao[242] a narocito onih vremena. I zato, gospodine Janko, gospodine gubernatore, znaj da ti ne obecava da idem na Turke bez kralja. Pa zato najpre ucinite da kralja sa sobom imamo, a ja sam spreman sa svima drugima[243] uz kralja da idem bez pogovora. A ako i pored ovog mog saveta krenete na Turke, pamtite da cete me se secati onde gde moj savet nece biti od pomoci[244]. Cuvši ovu poruku gubernator se nasmejao na nju i rekao: "Ako mi bog pomogne da pobedim poganike, naci cu vas u Smederevu". Na ove reci je despot odgovorio: "Neka ide s milim bogom, a šta on nama misli, to mu, bože, daj u njegovo krilo". Potom je poslao gubernator despotu poruku da ga slobodno propusti[245] kroz svoju zemlju cak do Kosova Polja, koji je odmah po citavoj svojoj zemlji naredio da ga slobodno propuštaju[246] i da mu onakvu dobru volju ukazuju kao njemu samome, što je naredio u ime svoje milosti. Posle toga je došao gubernator sa svom svojom silom na Kosovo Polje i tu videci moci veliku silu turskoga cara ovakvo mu pismo napisa: "Carevicnemam ti ja tako mnogo ljudi kao ti i mada ih manje imam, znaj doista da su dobri, postojani, cestiti i junacni". Car je odgovorio Janku: "Janko, ja više volim da imam pun tobolac obicnih strela, nego šest ili sedam[247] pozlacenih". Poceo je boj u cetvrtak ujutru i tukli su se[248] sve do subote predvece[249]. Poganski konjanici bili su do nogu potuceni, ali su se potom pribrali. Videci to gubernator se okrete na dvorane, ali je tamo bio potpuno potucen tako da je sam drugi jedva utekao[250] u planine, a drugi su svi na bojištu ostali, koji su potuceni do nogu. Car Murat je naredio da se sve glave na gomile slažu. I tako je pobednicki otišao s Kosova Polja i tako se završila ova nesrecna žalosna bitka. Gubernator je stigao u drugu pokrajinu po imenu Zagorje (u kojoj je bio) gospodin BelmuževicStefan i Janko je izveden pred njega,[251] a on ga je doveo (despotu u Smederevo. Obdarivši ga despot ga je pustio na svoju nesrecu) u Ugarsku. Kao što se kaže: zlome nikada dobro ne cini; i imao je posle toga despot mnogo neprilika[252] od turskoga cara što ga je pustio iz zemlje, jer da je bio znao o njemu da je u Smederevu, odmah bi ga opseo, i zato ga despot nije hteo dugo držati kraj sebe, da ne bi car saznao. Onda je dakle Murat umro posle dve godine,[253] a tada je njegov sin Licuhamed postao car a to mu je lako bilo, jer nije imao nijednog drugog brata, (a drugi vele da je imao, ali je naredio da se ubije). XXV glava: O vladavini cara Muhameda, sina Muratova Car Muhamed je posle toga srecno vladao po Muratu, ocu svom. A bio je veoma lukav i pomocu primirja je prevario koga je mogao; i o veri se malo brinuo[254] a kad bi ga ko zbog toga korio, namah bi skocio (od njega) kao besan. I poslao je despotu ženu oca svoga Murata svoju macehu, njegovu (despotovu) kcer po imenu Maru; otpremivši je pošteno, dao joj je dve pokrajine: Toplicu i Dubocicu i nacinio je s despotom ovakav savez: dokle god je on živ i njegov sin Lazar, nikad im nije hteo smetati[255] i osigurao je sebi da mu šalje za njegove potrebe petnaest stotina konja i da mu svake godine daje danak petnaest hiljada zlatnika, na šta je sve despot pristao i mnogo je od toga ucinio. Kada su to culi Rašani, bili su protivni, jer su znali da ovaj savez car nece održavati i porucili su despotu da s ovim savez ne cini, "jer on ili hoce tebe da prevari, ili koga drugog (da pobedi), a kad nekoga drugog pobedi onda ce odmah na nas zaratiti", što je bila istina. I što je s despotom nacinio savez da bi bio osiguran. Despot je odgovorio svojim podanicima: "Moram to uciniti sve do vremena dok ne bude kralja u Ugarskoj", jer Janku nije verovao.[256] I iz ovoga uzroka je nastao ovaj savez. Nacinivši primirje s despotom Muhamed je posle toga nacinio i s grckim carem da ga verno i pošteno održava za petnaest godina; posle ovog primirja krenuo je na jednog poganskog kneza koji se zvao Karaman, starodrevni[257] gospodin i znameniti, a neki su (govorili) bili[258] da je bio potomak kralja Darija, pa zauzevši neke njegove tvrdave i gradove, zaposeo je i vratio se u svoju zemlju. (Zemlju ovoga kneza nazivaju Karamanija, to jest Cilicija). XXVI glava: Kako je car Muhamed prevario grckoga cara Car Muhamed, skupivši vojsku, pravio se kao da hoce da krene na Karamana i uzeo je sa sobom majstore, drvodelje, farbare,[259] kovace, krecare, druge raznovrsne zanatlije sa svim alatom koji je kome bio potreban; krenuo je ka prolazu (pristaništu) Sveti Đorde, kao da je hteo da se tu nad Carigradom preveze preko mora sa citavom vojskom i tražio je od cara grckog da mu da lade[260] za prevoz. A prispevši, utaborio se na morskoj obali na prolazu kraj Svetoga Đorda, pet italijanskih milja nad Carigradom, i naredio je majstorima da razmere, jer je hteo tu grad da zida, a sam je odmah poceo da kosi kamenje. (A kad videše drugi da car ne lenstvuje, svaki je kamenje nosio),[261] drva i sve potrebe za zidanje; i nije se krenuo s onoga mesta citave dve godine, sve dok grad nije bio završen; a nijedan covek nije znao nameru njegovu šta je hteo s tim gradom da preduzme. Kad su videli to Grci, poceše se spremati da mu ovaj grad ne dadu. Cuvši to, on posla poruku njihovom gospodaru uveravajuci da to nije bilo protiv njega: "Ovaj grad zidam za vaše i naše dobro, jer se trgovci mnogo žale kako se silna[262] zlocinstva dešavaju od Katalana na Belom i CrnomMoru. I zato ja hocu to da sprecim da bi se trgovci bavili svojim poslom.[263] Cuvši poruku grcki car i Grci nisu znali šta treba da rade; smatrali su da primirje treba održavati II tako su ostavili[264] cara da dovrši[265] grad. Ali su Grci stalno o teže mislili: cim bi se car povukao, kako bi oni odmah grad opseli i zaposeli.[266]Oni su tako mislili, a turski car drukcije. I tako Grci, oslonivši se na pogansko primirje, nicemu[267] se nisu nadali i tako su bili sigurni da su Turci išli u grad i iz grada, a Grci su isto tako (išli) u njihovu vojsku bez svake smetnje, pijuci, jeduci, dobar život[268] vodeci a tako je to bilo sve do onoga vremena kada je car završio[269] grad, koji i danas zovu Jenihisar, (veoma mocan i siguran grad, gde se blago turskih careva cuva). U to doba jošturski car na moru nije imao nikakvih ljudi[270] pri sebi; naredio je tada da se nacini trideset divnih lada u šumi cetiri italijanske milje od morske obale, a neki koji su o tome znali smatrali su da car pravi ludost, govoreci da se tako nešto nije desilo, da bi ih mogao prevesti do mora bez štete, a osobito zato što je brdovito bilo. Porucio je tada car despotu da mu otpremi petnaest stotina konja[271] prema ugovoru, govoreci da bi hteo, pošto je završio grad, da krene na Karamanovu zemlju. Despot otpravi jednoga vojvodu Jakšu Brežicica, poocima onih Jakšica koji su u Ugarskoj bili i posla s njim petnaest stotina konja, ne znajuci carsku nameru. Završivši grad, car, ne govoreci ništa nikome svome niti stranom, niti otkazujuci primirja, pusti [272] konjanike ka Carigradu da tuku, ubijaju svakoga koga bi samo gde sreli sve do samih opkopa. (Car je potom prispeo sa svom svojom silom, Carigrad opseo). Bilo je takode (u to doba) u gradu mnogo Turaka, koji o tome nisu znali, a ovi su tamo bili pobijeni od gradana. Prispevši sa svom svojom silom car je opseo Carigrad, koji zovu Stambol, kao da kažešcarski presto. Oni ljudi koji su bili poslati od despota (medu kojima sam i ja bio), cuvši da je car Carigrad opseo (hteli smo se nazad vratiti), ali opomenuti (od nekakvih ljudi da se nikako ne vracaju, govoreci nam) da im je svakako naredeno da bi ih morali uništiti (po carskoj naredbi) ako bi se vratili, te su morali ici ka Stambolu i pomagati Turcima u osvajanju; a svakojako po našoj pomoci nikad ne bi bio osvojen.[273] Kad smo prispeli pred Carigrad, pustili su nas tu da se odmaramo pred Jedrenskom kapijom, a pošto smo tu (nedelju dana) ostali, tada je car cudno i ne žaleci troškova dovezao lade, cemu se citav grad i vojska divili. I to na ovaj nacin: nacinjen je prokop uz brdo, koji je dole gredama obložen i lojem debelo namazan a k tome su svakoj ladi cista jedrila[274] narocito napravljena; podstavi vazdušna jedrila gore, svih trideset lada išle su jedna za drugom kao po vodi sa zastavama, bubnjima; iz topova se pucalo, a u to vreme je bitka bila zaustavljena zbog velikog cuda (ovih lada): lade koje su vukli po suvu ljudi pešice, bivoli, sve do mora. Videci tako opremljene lade Grci su hteli spreciti, da ne bi mogle biti dovezene do mora, ali u tome ništa nisu mogli uspeti. I tako je Carigrad bio osvojen i sa suva i s mora. I ima jedan morski zaliv širok oko dve duži[275] medu Carigradom i medu Galatom ili Perom; preko tog zaliva naredio je turski car da se nacini most na camcima, a tako je bio ureden da su preko njega mogli konjanici jahati. Ostali su tada Turci kraj grada osam nedelja, tukuci iz velikih topova koji su tako rušili da su zid bili srušili za pola duži.[276] Stambol je veliki grad,[277] ima odlicne, debele i visoke zidove i guste kule, te njega turski car ne bi osvojio da nije bilo podle izdaje. Zbog velicine grada grcki car (nije) mogao imati tako mnogo ljudi da bi zidine posednute bile kako je to potrebno, pa zato su na onome mestu gde je bio zid srušen, carski janicari u jurišu ubili grckoga komandanta kojem je to (mesto) bilo povereno. A kad je glava bila poražena, onda su se i drugi, uplašeni, morali povuci[278], a tu su ih janicari, osokoliv se i jureci po zidovima, ubijali i sva je carska sila navalila u grad, tukuci, sekuci po ulicama, u kucama, crkvama. Grcki car je imao u gradu na trgu hiljadu pešaka, ali ne moguci tako brzo da prispe na ono mesto gde je bio zid probijen[279], jer su se Turci vecbili pojacali, branio se s njima junacki, odbijajuci poganike tako dugo dok nisu sustali, pa je tu na mestu ubijen, (a i ovi svi kraj njega). Glavu njega poginulog odsekao je jedan janicar po imenu Sariles, doneo je i bacio pred cara govoreci: "Srecni gospodaru, evo ti glave najžešceg neprijatelja tvoga". Zapita car jednog grckog sužnja, carevog prijatelja po imenu Andreju, cija bi to glava mogla biti. Odgovori mu: "To je glava cara Dragaša, gospodara našega". A tada car obdari ovoga janicara konjima, novcem, divnim haljinama i krasnim šatorima i dao mu je agidinsko vojvodstvo i Anatoliju. Tako je osvojen Carigrad zbog podlog neverstva i lažnog primirja poganickog. S druge strane morskoga zaliva nalazi se drugi grad Galata ili Pera, grad veliki i dobar; oni su bili s turskim carem nacinili primirje na ovaj nacin: ako bi zauzeo Carigrad, onda bi mu svi morali biti potcinjeni. I kada je tako osvojen (Carigrad) i muške glave sve posecene osim dece i žena, koji su svi razdeljeni medu poganicima, Galacani (videci da je Carigrad zauzet) donesoše kljuceve caru, i tako ih je ostavio na miru, a otišao je ka drugim gradovima i mestima i osvojio ih je bez muke, jer su mu se svi žalosno pokoravali. Odatle je otišao u Jedrene i pripremivši[280] se tu krenuo je u rašku zemlju (na despota), ne otkazujuci mu primirje. XXVII glava: Kako je Muhamed despota prevario pomocu primirja Turski car Muhamed, nacinivši primirje s despotom da mu do smrti njegove i njegovog sina Lazara nikada ne smeta i da ga se verno i pošteno drži, kako je ranije pisano, držao ga se dotle dok nije zauzeo Carigrad. Jer ga je samo zato i bio nacinio da bi mu bilo zgodnije da se toga lati (da Carigrad zauzme). Ali cim je Carigrad zauzeo, odmah je druge godine, ne otkazavši despotu primirja, krenuo na njega u rašku zemlju sa citavom svojom silom. Cim to Rašani cuše, obavestiše despota: "Turski car[281] krece na nas veoma silno. Šta treba da radimo? Mi smo vec(ranije) bili govorili da ce nas turski pas prevariti i zato znaj da je ovo naša zamisao:[282] pre no što bi došlo do toga da žene naše i decu na naše oci hvataju i razgrabljuju za poganike, radije hocemo svoje glave da izložimo i hocemo s njima da se bijemo. I zato gledaj da nam pomocdovedeškoga god najviše možeš; mi imamo na Sitnici jednu vojsku, a u Dubocici ili na Kislini drugu, pa zato u ovoj stvari ne oklevaj". Odgovorio im je despot: "Ne mogu tako brzo imati ljude, jer u ugarskoj zemlji nema kralja Vladislava[283], koji bi mi rado u tome bio na pomoci, zato se svega toga okanite, jer ako se pokorite turskome caru, ja cu vas, tako mi boga, s božjom pomocu osloboditi. Kada je došao car Muhamed u Konstantinovu zemlju na jedno polje koje zovu Žegligovo, na granici raške zemlje, cuvši o ljudima koji su bili na Sitnici i o drugima u Dubocici ili na Kislini, ostao je onde cetiri nedelje, ne znajuci šta da cini, na koje ljude da se okrene, tada oni koji su bili na Sitnici udariše junacki na njegovu vojsku i potukoše i pobiše mnogo Turaka kao i znamenite turske gospode[284]. Posle toga sam car, došavši sa citavom svojom silom, porazi ih kraj jedne planine koju nazivaju Trepanja. Pricali su Turci da otkad pamte nisu slušali o takvoj bici od tako malo ljudi, i s takvom velikom silom[286], govoreci da bi car bio do nogu potucen da su se bili svi sastali[285]. A ovako su jedni poraženi, drugi su potuceni, a ostali su se razbežali, i samo je gospodin Nikola Skobaljicsa svojim stricem na kolac nabijen. Odatle[287] je car krenuo i opseo jedno mesto koje zovu Novo Brdo (to jest) Srebrna i Zlatna Planina i zauzeo ga je[288], ali pomocu dogovora po kojem im je obecao da ce ih ostaviti na njihovim imanjima i da im mlade žene i mladež(nece) pljackati. A kad se mesto pokorilo, car je naredio da se zatvore kapije i da se ostave otvorena samo jedna vrata. Kada su Turci došli u mesto, naredili su svim domacinima da svaki sa svojom služincadi, s muškom i ženskom celjadi izide kroz vrata iz mesta na rov, ostavljajuci sve svoje blago u kucama. I to su išli jedan za drugim. A car, stojeci pred vratima, birao je mladice na jednu stranu, a žensku celjad na drugu stranu, a muškarce isto tako na rov na drugu stranu, (a žene na drugu stranu)[289] , pa koji su medu njima[290] bili najistaknutiji, naredio je da se ti svi poseku. A ostatak je naredio da se pusti u grad i nikome nije bilo zabranjeno da bude na svome imanju[291]. Mladica (koje je izabrao) bilo je po broju trista dvadeset, a ženske celjadi (lepše) sedam stotina[292] i cetiri; ženske glave je sve razdao medu poganike a mladice je uzeo sebi za janicare a poslao ih je u Anatoliju, preko mora, tamo gde ih cuvaju. I ja sam isto tako bio tamo u tome mestu (Novom Brdu, ja, koji sam ovo pisao), bio sam uzet sa dvojicom brace moje (i terali su nas vecTurci kojima smo bili povereni), (a kad su nas vodili, pazili smo na to) i gde god smo zašli u velike šume ili u planine, tu smo uvek mislili da pobijemo Turke, a sami[293] da pobegnemo, ali ipak, zato što smo bili mladi, to nismo ucinili[294] samo što sam ja sa devetnaest drugova pobegao nocu iz jednoga sela zvanog Samokovo i gonili su nas po citavoj onoj pokrajini, a kad su nas pohvatali, povezali su nas i mucili, vukuci nas za konjima i cudo je da su u nama duše ostavši[295], a posle toga (kad su nas vec. doveli) zajemcili su za nas drugi[296], a k tome (za mene) dva moja brata, da više to necemo ciniti i tako su nas mirno vodili cak preko mora. I oduzeo je (turski car) despotu citavu rašku zemlju sve do Morave, ostavivši mu (samo) ono što je od Morave do Smedereva; i stigavši u Jedrene uzeo je sebi medu komornike osam decaka od onih koji su (bili) dovedeni (iz raške zemlje), a ovi su se dogovorili tako[297] da ubiju cara kad budu na nocnoj straži, govoreci medu sobom: "Ako ovoga turskog psa ubijemo, onda ce citavo hrišcanstvo biti oslobodeno, a ako nas pohvataju, onda cemo biti[298] mucenici pred gospodom bogom", A kad je vecdošla njihova nocna straža, svi su bili pripremljeni, i svaki je imao nožpri sebi. A kad je trebalo da car ide u spavacu sobu, tada je jedan od njih po imenu Dimitrije Tomašic. izišao od njih kao podli izdajnik i rekao je caru šta je trebalo da se desi. Car je naredio da ih odmah pohvataju i da ih dovedu pred njega i videci kod svakoga nožpitao ih je: "Ko vas je na to naveo da ste se smeli na to odvažiti, a meni o glavi da radite?" Odgovorili su mu: "Ni zbog cega drugog, veczbog velike žalosti naše[299] za našim ocevima i prijateljima našim milim". Onda je naredio car da se donesu kokošija jaja i da se u vrelome pepelu ugreju da se što mogu jace prepeku i raspale, pa uzevši[300] (ih) iz pepela, naredio je da se svakome od njih po jedno jaje priveže ispod kolena da bi im se žile upalile i zgrcile, a onda je dao da se na kolima voze u Persiju, ne dajuci im da skinu jaja sve dok se sama nisu ohladila; a posle godinu dana je opet naredio (da ih dovezu k njemu, a videci da od njih nema ništa, naredio je) da ih pobiju. A neki od nas, uzevši preko noci njihova tela, sahranili smo ih kraj puste crkve koju nazivaju Ne vidi sunca. A car je onoga (decaka) koji ga je obavestio ucinio velikim gospodinom na svome dvoru, ali ga je potom (takva) teška bolest spopala, koju nazivaju sušica, da se bio sasušio sve do smrti. A pogansko ime njegovo bilo je Bajdar. A to je gospod bog bio dopustio zbog njegove neplemenitosti i neverstva, i od toga vremena Muhamed nije hteo da ima u svojoj spavacoj sobi nijednoga raškog decaka. Od onih drugih decaka dao je da se (nekima) muški znaci[301] poseku[302], od kojih je jedan umro. Turci ovakve nazivaju hadumlkar kao kad bi rekao uškopljenici i ovi careve žene cuvaju (i kod njih su kao komornici za posluživanje). XXVIII glava: Šta se despotu desilo ili dogodilo od gubernatora Janka A posle toga je bio pomor u Smederevu, pa je zato despot odatle otišao na planinu blizu Beograda i tamo je stanovao razapevši šatore[303], dok bi prošla zaraza, a malo je ljudi imao sa sobom. Ipak je imao pri sebi sina Lazara; poslao je ovoga Janku ugarskom gubernatoru a isto tako Mihailu Siladiju, koji je vladao u Beogradu i tražio je od njih da tu može slobodno otpocinuti; oni su mu lažljivo i neverno obrekli svecano ga uveravajuci da je mogao stanovati bezbedno i danju i nocu dok mu se bude svidelo, "i u cemu god bi nas potrebovao, mi cemo ti rado uciniti"[304]. Oslonivši se na njihova obecanja, despot je otpustio od sebe svoje dvorane i odmarao se tu bezbedno ne starajuci se ni o kome. A posle dve nedelje Mihailo Siladi je izišao iz Beograda s nekoliko stotina konja i udario na despota nocu i odsekao mu dva prsta na desnoj ruci i uhvatio ga, a njegov sin Lazar je otišao. Odneli su tada despota u Beograd a tamo su izracunali[305] da im da sto hiljada zlatnika i morao im je ostaviti kao jemstvo svoju ženu po imenu Jerinu, a sam je otišao u Smederevo da bi tu sumu pripremio. A obecao je da ce taj novac dati nekom vitezu koji se zvao Galvan. I tako Galvan, imajuci nekoliko stotina konja u odredu, prispeo je uskoro u Smederevo po novac, koji mu je odmah izdat. A Rašani, žaleci svoga gospodara skupili su se bili bez znanja despotovoga i njegovoga sina Lazara i krenuli su protiv Galvana i sreli su najpre njegov odred, potukli ga do nogu a posle toga su i Galvana ubili. Uzevši novac, otišli su, a niko nije znao kuda su se deli. Cuvši Vladislav za tako neplemenit postupak ugarskog gubernatora Janka i njegovog šuraka Mihaila Siladija, bilo mu je žao toga, a isto tako i celjskome knezu, koji je imao despotovu kcer. I tako je kralj Vladislav naredio da despotova žena bude puštena bez ikakvog napadanja, i puštena je. Onda su Rašani molili despota da im (ovu krivicu) oprosti što su uzeli onaj novac bez njegovog naredenja[306] , koji je u ovoj stvari bio strog. I tada su kralj Vladislav i celjski knez doprineli da im bude oprošceno i oni su doneli citavu sumu u celosti i vratili je despotu, koji ju je hteo poslati kralju Vladislavu, ali je ovaj nije hteo uzeti, govoreci: "Ja nemam nikakva prava na taj novac". Ali zbog toga mu je despot ipak poslao na dar pedeset hiljada (zlatnika), a za to mu je kralj bio dao neki dvor u Ugarskoj. I tada se zbog takvih dela gubernatorovih desilo mnogo svakoga zla, jer je knez celjski ubijen od Jankovog sina zato što ga se Janko bojao zbog despota[307]. A grad Smederevo zajedno s drugim gradovima posle smrti despotove i njegovoga sina Lazara dodoše u ruke kralju bosanskome Tomaševicu, koji je bio oženjen kcerju Lazarevom. Ali je za odbranu bio veoma slab, bojeci se turskoga cara. A Rašani su, zbog gubernatorovog nepoštenja, radije želeli da Smederevo padne Turcima u ruke nego Ugrima, a kada bi se sve s dobrom voljom radilo, nikada ne bi Smederevo palo u poganske ruke[308]. Jer svaki gospodar više sebi stekne plemenitom dobrotom, nego rdavštinom[309], pretnjom. A uzmite za primer kralja Matiju kako je mnogo za sobom ostavio zbog svoje žestoke borbe i silnog troška. Da je bio polovinu onih troškova koje je protiv hrišcana upotrebio[310] protiv poganika okrenuo, oterao bi bio sve Turke nazad preko mora i stekao bi veliko i slavno ime od ishoda do zahoda sunca, i od gospoda boga veliku nagradu i cast od ljudi, jer bi ga hrišcani na vjeki spominjali, a poganici bi pred njegovim imenom[311] drhtali. Zato upamtite, kad hrišcani medu sobom vode borbu, sve se meri pred gospodom bogom i pred svima svecima i pred ljudima. A znajte da su[312] ovi poganici smeli i junacni ne sami po sebi, veczbog nesloge naše i mi im našom mržnjom (i zajednickim neprijateljstvom) dajemo pobede. XXIX glava: Kako je car Muhamed zauzimao Beograd Car Muhamed, cuvši o onome postupku što je ucinjen prema despotu od strane ugarskoga gubernatora Janka, video je kakva je nesloga medu hrišcanima, skupivši vojsku, krenuo je ka Beogradu i namislio je da prevede pešake preko Save na drugu stranu i da ih utabori pokraj Dunava i tamo da se snažno ukopa[313] i topove da postavi[314] da ne dadu Ugrima da pritrce gradu, ali su ga odgovorili neki ljudi govoreci: "Srecni gospodaru, ne cini to, jer ti nije potrebno". A potom su pak[315] Ugri prispeli i utaborili se kraj Dunava i otuda ih je dolazilo u grad koliko je bilo potrebno. I to je bila jedna careva žalost, što su ga od toga odvratili, a druga, i to vrlo velika bila je što je njegov najviši[316] gospodin po imenu Karadža-paša bio ovako ubijen: stajao je u zaklonu pored velikih topova i posmatrao je, a tobdžija je udario iz velikog topa u zid, pa je jedan kamen, odskocivši od zida nazad, udario Karadža-pašu, najveceg gospodina posle cara, u glavu, i ovaj je posle nekoliko dana umro. Treca žalost je što je car hteo jošdve nedelje da tuce zidove, ali ga je Smailaga odvratio da to nije više potrebno, i to verujuci janicarima, jer je on bio od cara postavljen za najvišeg[317] (komandanta) nad njima. Poslušavši car njegove savete, naredio mu je da juriša, (i tako su jurišali), tako da su vec[318] bili u gradu, i tu je janicara (ranjenih) popisano cetiri stotine i nekoliko; bilo je isto tako i nešto ubijenih. Posle toga smo videli janicare kako beže[319] iz grada, a Ugri su ih tukli, ubijali, sekli, i tu ih je isto tako nešto ostalo, a drugi su se razbežali. I tako su dakle zidovi bili posednuti s više (ljudi) nego ranije. Cetvrta žalost dogodila se caru kraj topova, jer su kola, konopci, sanduci (?) i druge potrepštine koje uz topove idu, složeni na jednu gomilu, bili prekriveni jednom nastrešnicom[320], pa je to zapaljeno preko noci i sve je izgorelo u pepeo, da su samo goli[321] topovi ostali. Car je naredio da se neki šatori ostave, a sam je krenuo kao da je hteo da beži, zato se na ove šatore polakomili oni iz grada, kao što da bi se uvek dešavalo, jer su izleteli iz grada na šatore i skupljali su ih. Kad su Turci videli da su se pešaci udaljili daleko od grada da bi skupljali šatore, okrenuli su se konjanici na njih hitro, pa tukuci (sekuci), navalili su na njih, i to sve do opkopa a Smailaga, bojeci se da mu car ne spomene onaj savet kada je veccar, porazivši pešake koji su bili izleteli, otišao dalje, vrativši se i hoteci nekakvo junaštvo da ucini, ne bi li (ponovo) mogao doci u carsku milost i udario je medu pešake kraj opkopa, i tu je ubijen. A to je bila najveca žalost poganika što im gospod bog nije dao da zauzmu Beograd XXX glava: Kako je Muhamed prevario despota Dimitrija Morejskog ili Ahajskog pomocu primirja Moreja je (grcka) zemlja lepa i bogata, sva morem opkoljena, osim jednoga mesta gde se more nije sastavilo. Na tome mestu zidovi nisu bili sigurni[322]. Despot Dimitrije[323] bio je rodeni brat nekadašnjeg grckog cara Dragaša (Konstantina), koji je u Carigradu ubijen[324] i [325] imao je primirje s Turcima za deset godina i imao je da im daje danak svake godine po dvadeset hiljada dukata. Kada je Turcin osvojio rašku zemlju, a Beograd se odbranio od njega, vrativši se iz Beograda, u redu se krenuo na despota Dimitrija Morejskoga, a kada smo vecbili nedaleko od Soluna, kraj jednoga mesta koje se zove Serez, tu su prispeli despotovi poslanici, noseci danak caru, a on nije hteo od njih danka uzeti, niti im odgovoriti, vecodmah otpremi Mahmut-pašu, a s njim[326] dvadeset hiljada konjanika osim njegove vlastite vojske, da pre zauzmu zidine no što bi bile posednute, da odmah jurišaju ne bi li ga mogli zauzeti. I otpremivši ovako ove ljude, on tek onda odgovori[327] poslanicima da kažu svome gospodaru da od njega nece danka i da sam on k njemu ide i neka se brani kako bude mogao[328]. Potom je išao pravo u Moreju i pre no što su poslanici morejskoga despota prispeli do Moreje, zid je vecbio zauzet[329]. A kada su poslanici po drugi put došli s dankom caru, on ga je uzeo i ovakav im je odgovor dao: "Idite i recite šta vidite, da sam namislio s vašim gospodarom sam govoriti, i to ne uzmognem li ove godine, onda druge", Kad prispe tada car do Moreje, najpre naredi da se razruši onaj zid sve do temelja, a nedaleko odatle bio je jedan grad na brdu i zvali su ga Krf: pa pošto nije mogao s topovima da se izveze na brdo pod grad, naredio je da se tamo poveze[330] bakar[331] pred grad do crkve svetoga Nikole, pa su tamo izlili cetiri topa za rušenje i s njima je osvajao grad. Osvojivši ga, krenuo je ka Patrasu, gde je sveti Andrija bivao, a potom ka jednome gradu koji nazivaju Leondari, i tamo je despot morejski prispeo, imajuci malo ljudi sa sobom, jer se nije nadao[332] da ce od cara biti tako prevaren. I porazio mu je potpuno šest hiljada konjanika. Onda se car krenuo i opseo Leondari i osvojivši (ga), sve je najamnike posekao[333], a tako je ucinio i u drugim gradovima[334]. Ostavivši u njima posadu, vratio se natrag. A kada smo prispeli do mesta koje se zove Livadija, nedaleko od Negroponta, došli su poslanici iz Negroponta caru s darovima[335]; davši mu darove, pokazaše mu potom veliko, debelo konjanicko koplje i tojagu isto tako gvozdenu (debelu), govoreci ovako: "Care, ako možešovim kopljem i ovom tojagom rukovati, onda možeši Negropont osvojiti". Rasrdivši se, odgovori im car: "Uzmite natrag koplje i tojagu i recite svojim gospodarima da to dobro cuvaju, pa kad im bude potrebno da se tim kopljem i tojagom brane". I zarekao se: "Ako Negropont osvojim i nadem to drvo s tojagom, svima cu im noge polomiti[336] "tom tojagom". A odatle je krenuo u Jedrene, svoju prestonicu, i tamo je boravio preko zime, a iduce godine je odmah s proleca krenuo u Moreju na despota Dimitrija. Stigavši do despota da zauzme grad[337], ubijao je, (ljudima) kosti lomio i druge je svireposti cinio besni turski pas. A to ice radio zato da mu se ljudi u gradu ne bi smeli protiviti; a svakojako ipak nije mogao te godine citavu zemlju osvojiti, vecje morao treci put da krene na Moreju, a kad je stigao, opkolio je Dimitrija u jednom mestu[338] koje nazivaju Misistra. Tu se despot morao Turcinu predati na milost i nemilost i samo je tako ostao u životu, i poslao ga je car odatle s njegovom ženom i sa citavom njegovom poslugom u Jedrene da ga tamo ceka. A sam je uzeo u svoje ruke citavu zemlju morejsku; posevši gradove, ostavio je tamo jednoga gospodina po imenu Balabanaga, ucinivši ga vojvodom, da vlada. Pa ipak Korint nije mogao osvojiti, jer je grad veliki i cvrst na morskoj obali. Zatim je car otišao u Jedrene (pa kad je tamo prispeo), dao je despotu Dimitriju jednu veliku pokrajinu u grckoj zemlji kraj mora i grad koji se nazivao Enos, veliki i bogat. Tu je prispela i vest da je despot Đuradraški umro, i poruci car (njegovu) sinu Lazaru da zavlada zemljom, govoreci[339] da mu nece smetati sve do smrti. Onda smo krenuli na jednog poganskog kneza po imenu Ismail bega preko mora u grad nazvan Sinopa; osvojivši grad i citavu njegovu zemlju, uzeo je sa sobom ovoga kneza u Jedrene i dao mu je jednu pokrajinu u bugarskoj zemlji i grad Stanimaku. I došla je vest da je knez Karaman, koji je ranije bio spomenut, umro. Car bez oklevanja krete u njegovu zemlju i zauze je celu, uzevši je u svoju vlast. I tu rece Muhamed: "Krenuo bih da pokorim sultana i sva njegova mesta, ali se bojim boga, da sveta mesta ne okaljam. Zato se moram toga okaniti, jer su tamo ona mesta gde je gospod Hristos išao i ostali proroci: Mojsije, David a isto tako i Muhamed". I odatle je krenuo nazad u Jedrene. XXXI glava: Kako je krenuo na trapezuntskog cara preko mora Trapezunt leži kao i Sinopa s one strane Crnoga Mora (daleko ka istoku sunca). Trapezuntska zemlja je planinska i velika, sa svih strana poganicima nastanjena: sve su Tatari, kao što su veliki han[340], i Uzunhasan, Džani beg Girej; ovi tatarski vladari radije su hteli da imaju kao suseda trapezuntskoga cara nego turskoga, mada je bio njihove poganske vere[341]. I zato, polazeci na Trapezunt, veliku smo muku i nevolju videli[342] od Tatara i Grka, jer više Trapezunta pored velikoga kana je jedna (grcka) zemlja, velika i silna po narodu jednoga gospodara u kojoj je takva sloga da joj nijedan poganik ništa ne može uciniti[343]. Ovu zemlju nazivaju Đurdistan, kao da kažeš: narodna sila. I ona zavisi od trapezuntskoga cara (ali ipak ima posebnog gospodara). I kretali smo s velikom mukom ka Trapezuntu, i to ne samo vojska, nego i sam car, jedno zbog daljine, drugo zato što nas je narod napadao, trece - zbog gladi (i nestašice), cetvrto - zbog visokih i velikih planina[344], a usto jošzbog (nekih mesta) blatnih i mocvarnih jer su kiše padale stalno svakoga dana tako da je put bio (od konja) izgacan, (pa je bilo blato) konjima do trbuha. I tako smo s velikom mukom prispeli na jednu planinu blizu trapezuntske zemlje, i silazeci s ove planine nadole, put je bio iskvaren i izlokan. Sam car je imao sto kola svojih (osim druge gospode); znajuci tada da vojska zbog kola nije mogla nikuda, jer su se sva kola bila u blatu zaglibila[345], naredio je da se kola iseku i izgore, a konje je razdao, svakome ko je samo hteo (da uzme), a onaj tovar koji je imao na kolima[346] sav je natovaren na kamile, jer je car, prema pricanju narodnom bojeci se rdavih puteva, poveo bio sa sobom osam stotina kamila. I odatle smo išli s planina na planine[347] i dogodilo se na jednome mestu da se jedna kamila od tovarnih[348] kamila srušila s puta na stranu s planine i to sa sanducima koji su se potpuno polomili i tu su se kese u kojima su bili zlatnici na broju šezdeset hiljada sve bile prosule. Ali janicari, koji su se tu bili zadesili, stali su cuvati isukanih sabalja da niko ne bi onaj novac uzimao dok ne dode gospodin koji upravlja blagajnom. I tako se zbog ove kamile sva vojska zaustavila, jer nikakvog drugog[349] puta nije bilo, a u to vreme je silna[350] kiša padala. Kad je došao car, zapitao je zašto vojska stoji[351]. Kad su mu ispricali[352] šta se dogodilo, odmah je car naredio da one zlatnike skupe, i to ko god samo (hoce i) može, samo da se vojska ne zadržava[353]. Dobro je tu bilo onima koji su tu (blizu) bili, jer su neki dosta dobili. (I ja sam se isto tako pri tome zadesio, ali kasno; vecsu svi zlatnici bili gde je trebalo da budu, samo je crna zemlja ostala, jer ko je mogao skupljao je i s travom i s blatom, otimajuci jedan drugome[354]). I tako je uopšte, dok se nismo prebacili, nevolje bilo dosta, jer se zemlja bila tu raskaljala[355] kao testo. Cara su janicari na rukama nosili (zbog klizave zemlje) sve do ravnice, a kamile s blagajnom ostale su na planinama. Tada je zamolio car janicare da se toga posla late i da kamile prevedu dole i morali smo s velikom mukom nazad da idemo uzbrdo i cele noci smo se mucili s kamilama dok ih nismo preveli. I tu je car ostao toga dana na odmoru[356] i dao[357] je janicarima pedeset hiljada zlatnika da medu sobom razdele, a janicarskim satnicima je povecao plate: koji su ranije imali zlatnik na cetiri[358] dana (njima je dao na dva dana zlatnik), kako je bez greške i danas, jer što car na svome dvoru odluci, to uvek bez promene ostaje. Sa ovoga mesta poslao je car dve hiljade[359] konjanika ka Trapezuntu, koji su tamo poraženi i pobijeni svi do jednoga, tako da od njih nikakvih vesti nismo mogli imati, pa"[360] je sam car krenuo sa citavom svojom silom, gde smo[361] videli[362] tela pobijenih kako leže. I[363] opseo je Trapezunt, jer je sto pedeset[364] lada velikih i malih došlo u pomocCrnim Morem s velikim topovima i osvajao je šest nedelja Trapezunt uz veoma velike troškove, dokle ga nije osvojio. I trapezuntski car mu se morao pokoriti na milost, i ovoga je poslao"[365] u Jedrene, a sam je zauzeo citavu trapezuntsku zemlju. Imajuci tada tako mnogo lada na moru i veliku vojsku pri sebi na suvu, car Muhamed je hteo da krene na ranije opisanoga grckoga kralja. A kad je cuo da je medu njima velika sloga, ostavio ih je na miru i krenuo se nazad ka Jedrenu, pokupivši mladežkako mušku tako i žensku. Šta se pak desilo trapezuntskome caru ispricacemo kasnije. A kada smo prispeli (nazad) do jednoga mesta koje nazivaju Niksar došle su vesti od Alibega, smederevskoga vojvode javljajuci: "S božjom pomoci smo pobedili daure a Mihaila Siladija smo zarobili". Car je odmah naredio da se Mihailo Siladi cuva u Carigradu sve do njegovog dolaska. Zatim kad je stigao, naredio je da ga poseku a (pre toga) car se ne znam iz kojeg razloga bio rasrdio na Alibega, tako da je trebalo da bude posecen, ali pošto je tako hrišcane pobedio, vratio se u milost kako je i ranije bio (i za srdžbu mu je oprostio). XXXII glava: Kako je Uzunhasan pobegao Muhamedu preko Eufrata, (koji kao da tece iz raja, kako o njemu ljudi pricaju) Uzunhasan je tatarski vladar na ciju je zemlju krenuo turski car i pošavši iz grada Bruse utaborio se na polju nazvanom Petnozalan. A Uzunhasan je uputio jednog Tatarina, službenika svoga, ako može negde kakvu[366] nezgodu[367] turskome caru da pricini. Tada ovaj Tatarin stupi u službu[368] kod Mahmetpaše, najveceg gospodina posle cara. I kad smo se odmarali na tome polju, uvece je izišao Mahmetpaša iz svoga šatora sa dva komornika u šetnju, a onaj Tatarin je vrebao na njega, imajuci u rukama luk sa strelama[369], pa docekavši ga, ili iz straha ili zbog kolebanja[370], streljao je, ali[371] rdavo, te je udario Mahmetpašu pod samo celo medu oci[372], i ovaj odmah pade a komornicci uz viku pojuriše za njim i uhvatiše ga, a ujutru rano rekoše caru šta se Mahmetpaši desilo. Došavši sam k njemu[373], car je plakao tako mu je bilo žao ovoga. A onda je naredio da onoga Tatarina dovedu pred njega vezanoga i postavio ga je nauznak na zemlju, pa je naredio da mu donesu dve zapaljene[374] debele voštane svece, pa kad su se najvecma raspalile, stao je sam car na prvu[375] jednom nogom i okrenuo je svece nadole (plamenom) da bi vosak s plamenom kapao na njegove oci[376] sve dotle dok mu nisu morale ispasti. Onda je naredio dželatu da mu dva komada kože odere preko celih leda sve do ramena; i citavu nedelju dana je bio živ, izmišljajuci mu svaki dan nove muke[377], i[378] ostavili su ga kraj puta te su ga psi pojeli. Krenuvši potom car je išao pravo u Uzunhasanovu zemlju, a Mahmetpašu su pešaci morali nositi[379] , dok se nije izlecio. Prispevši u ovu zemlju osvojio je nekoliko gradova, a mi smo pak prispeli u jedan njegov grad, vrlo utvrden, koji oni nazivaju Karahisar, to jest Crni grad. A odatle smo stalno išli za Uzunhasanom, ne bi li se gde hteo zaustaviti za bitku; a išli smo ka Eufratu[380]; to je velika i široka reka kao Dunav, tece na sever i uliva se u Crno More kao i Dunav. Kad vide car da se s njim ne može ogledati[381], uputi k njemu jednoga ludaka, koji mu je bio dobro poznat, i na taj nacin (ga pouci da pred njim govori) kao da je od cara pobegao, a da se sam car dao[382] u bekstvo[383], kao da hoce s vojskom da beži[384]. Prešavši ovaj ludak preko Eufrata, dode do Uzunhasana, i ovaj ga poce pitati šta sin Otomanov hoce da preduzme. Odgovori ovaj: "Srecni gospodaru, ne preduzima ništa drugo, vecsamo hita da iz tvoje zemlje izide, jer su dauri silno prodrli u njegovu zemlju, pa zato ako bi protiv njega hteo da preduzimaššto, sad ti je vreme, dok ne zade u planine". Misleci Uzunhasan da je tako, otpremi svoga sina po imenu Mustafu samoga[385], a sam odmah za njim krete sa citavom svojom silom. A kad je cuo car da krece za njim, okrenuo se protiv njega. Mustafa (jednooki) poce se tu s njime tuci, sve dok Uzunhasan nije prispeo i tukli su se dva dana dok Uzunhasan nije savladan. Mustafa je tu ubijen, svi su carski konjanici tu potuceni do nogu, a da nije bilo janicara i sam bi car bio zarobljen ili ubijen. Okrenuvši se svojoj vojsci rekao joj je Uzunhasan: "Nisam znao da je turski car s konjanicima prema meni tako slab bi od ali je s pešadijom moj gospodar, a osobito u planinama". I vrativši se u tome nazad, krenuo je u svoju zemlju, a isto tako i turski car u svoju. A kad smo bili na jednoj planini zvanoj Kagi, stajao je tamo car citav dan i s te planine se videla druga vrlo visoka planina koju nazivaju Babil, a pod planinom velika varoš Babilonija, u kojoj je velika[386] i visoka kula, ali se na tri dela prelomila. Jedan stoji a dva leže onde ka zapadu sunca; ljudi pricaju u ovoj zemlji da ta dva dela što leže predstavljaju dva minula veka ovoga sveta, a treci što stoji predstavlja poslednji vek. Od ovoga grada tece Eufrat. S te planine krenuo je car ka jednome ostrvu na Crnome Moru niže Sinope, i na tome ostrvu grad Misistra pokorio se njemu. Posevši ga, prispeo je na jedno polje, pred poganski grad nazvani Angora. A zaustavivši se na tome polju, pogledao je nazad na svoje dvorske pešake, to jest janicare i svidelo mu se što lepo u stroju idu, pa rece: "Kad bih mogao imati deset hiljada janicara, dao bih za to mnogo". A jedan strelac od onih pešaka koji idu najbliže uz cara, stojeci kraj njega, rece: "Srecni gospodaru, ne samo deset hiljada, nego bi i dvadeset hiljada dobro bilo da imate". Mašivši se u hazuku, gde je imao pri sebi zlatnika, car mu dade sto zlatnika za ove reci. A odatle krenu u Brusu, a prevezavši se kod Galipolja preko mora, prispe u Jedrene u svoju prestonicu. XXXIII glava: O vlaškom vojvodi, gospodaru donje Moldavije Dragul, vojvoda vlaški, imao je dva sina, stariji se zvao Vlad, a mladi Radul. A obojicu je dao caru Muhamedu na njegov dvor (da mu služe); posle je umro. Kad cu car za smrt njegovu odmah starijeg sina Dragulovog obdari novcem, konjima, dolamama, divnim šatorima, kao što dolikuje gospodinu i otpravi ga s puno pocasti u vlašku zemlju da vlada namesto oca svoga pod uslovom da svake godine dolazi k njemu i da mu se javlja, a danak da daje kao što je i ranije bio davan. A njegovog mladeg brata ostavio je na svome dvoru. I ovaj Vlad je dolazio dva puta jedno za drugim na dvor carski, a posle nije više hteo da dolazi za nekoliko godina, te car posla po n-ega jednoga gospodina kojem je bilo (ime) Hamzabeg.[387] A kad je k njemu prispeo u grad koji se zove Braila, nije mu se hteo javiti, vec. je naredio svojim službenicima da carskog poslanika zadrže (kod sebe), dok se on nazad ne vrati. Otišavši tada[388], skupio je vojsku, a to je bilo zimi, te je Dunav bio zamrzao; prešavši tada preko Dunava po ledu sa citavom svojom vojskom u carsku zemlju niže Nikopolja, pustio je ljude da pljackaju ubijaju kako Turke, tako i hrišcane po selima, po gradicima (otvorenim), i pocinio je veliku štetu caru, a naredio je da se svima - kako mrtvima, tako i živima - pootsecaju nosevi, pa ih je poslao u Ugarsku, hvalisajuci se da je toliko Turaka uništio koliko je tih noseva bilo. Potom je prispeo u Brailu carskome poslaniku, a poslanik ništa nije znao šta se desilo; tada je naredio da se poslanik uhvati sa svima njegovim pratiocima, kojih je bilo cetrdeset[389] i poslao ih je u jednu veoma utvrdenu tvrdavu medu vodama nazvanu Kurista. I najpre je carskog poslanika Hamzabega dao da se nabije na kolac, a oko njega sve pratioce njegove. Potom su došle vesti turskome caru šta je sve ucinio Dragul - jer su po ocu i njega tako nazivali. Tada je car poslao po njegovog brata (mladega Dragula), a kad je prispeo u dvor, tada su dva najviša gospodina iz carskoga saveta, jednome je ime ili prezime Mahmutpaša, a drugom Isakpaša pošli[390] njemu ususret i uzeli ga izmedu sebe, pa su ga poveli caru tamo gde je car sedeo na svome prestolu[391]. A kad je došao, ustavši car ga je uzeo za ruku i posadio ga pored sebe na drugi malo niži presto s desne strane i naredio je da se donese plava zlatotkana odeca i da mu se obuce, zatim je naredio da se donese crvena zastava i dao mu je, a uz to novce, konje, šatore, kako dolikuje gospodinu i otpravio je odmah s njim cetiri hiljade konjanika napred ka Nikopolju da ga tamo ceka, a sam ne odugovlaceci, (skupivši vojsku) krete za njim. A kad smo bili u Nikopolju, na obali Dunava, kad al' s one strane[392] Dragul vojvoda se bio takode s vojskom utaborio zato da bi precio prevoz, onda car rece janicarima ovako: "Mili moji jaganjci, što je moje to je isto tako i vaše, a osobito blago moje; dajte mi saveta, jer to vi treba da kažete, kako bih se mogao na onu stranu prevesti protiv neprijatelja moga". Odgovoriše mu: "Srecni gospodaru, naredi da se spreme lade, pa cemo preko noci za to glave založiti da bismo se prebacili na onu stranu". Tada je car naredio da im dadu osamdeset velikih opremljenih lada i drugih potreba: puške, topove, kumbare, lumbarde. A kada je vecbila noc, posedali smo na lade i pustili smo se brzo[393] niz vodu, tako da se nisu cula ni vesla ni ljudi. I prevezli smo se na drugu stranu za stotine stopa niže od mesta gde se njihova vojska nalazila, pa smo se tu ukopali topove namestili, velikim štitovima[394] smo se okružili, a i koljem smo se okružili gusto zato da nam konjanici ne bi mogli ništa uciniti. A posle su lade prešle na drugu stranu[395] ici sve su janicare prebacile knama.[396] Uredivši se tada, krenuli smo lagano na vojsku s koljem, velikim štitovima i topovima, a kada smo se vecblizu do njih privukli, zaustavili smo se, topove smo namestili, a za to vreme[397] oni su nam dvesta pedeset janicara pobili iz topova. Videci na drugoj strani ovakvu bitku, caru je bilo veoma žao što sa svojom vojskom ne može biti na pomoci[398] i bio ga[399] je obuzeo veliki strah bojeci se da mu ne pobiju sve janicare (jer se sam car još nije bio prebacio). Kada potom mi videsmo da nas tako mnogo gine, brzo smo se pripremili[400] pa kako smo imali sto dvadeset topova, odmah smo ucestano poceli iz njih tuci tako da smo (citavu njihovu vojsku s bojišta odagnali, pa smo se sami) potom pregledali i bolje opremili. Car je pustio druge pešake, koje nazivaju azapi, kao što su u nas pešadinci, da se k nama što mogu hitnije voze, a Dragul, znajuci[401] da ne može spreciti prevoz, krenuo je dalje od nas a posle se sam car sa citavom svojom silom prevezao i dao nam je odmah trideset hiljada zlatnika da ih medu sobom razdelimo a k tome[402] sve janicare koji nisu bili[403] slobodni ucinio je slobodnima, pa da svoja imanja posle smrti daju kome oni hoce. A odatle smo krenuli napred u vlašku zemlju za Dragulom, a njegov brat je bio pred nama; i mada je vojvoda vlaški imao malu vojsku, ipak nas je bilo strah i veoma smo ih se cuvali, okružujuci se svake noci koljem, i nismo se sacuvali[404] jer[405] udarivši na nas nocu, tukli su, ubijali ljude konje, kamile, šatore pljackajuci[406] nekoliko[407] hiljada Turaka su pobili, a caru su veliku štetu naneli, a[408] drugi su Turci pred njima bežali[409] janicarima, ali su ih janicari tukli, ubijali, gonili od sebe, da ne bi bili od njih smlavljeni. A posle su Turci doveli nekoliko hiljada Vlaha, koje je car naredio da ih seku napola. Kad videše Vlasi da se (s njima) zlo dešava, odstupili su od Dragula i pristupili njegovome bratu. A on je otišao u Ugarsku kralju Matiji, pa ga je Matija morao baciti u tamnicu i bacio ga je zbog njegovih surovih dela koja je pocinio. Tada je car, davši[410] zemlju bratu njegovu, otišao, a posle[411] su Turci poceli pricati caru kako su pre toga teške borbe bile u Vlaškoj, i da je Turaka mnogo poginulo od njih pa zato treba o tome dobro razmisliti. Odgovorio je car Muhamed: "Dok Vlasi drže Kiliju i Beograd, a Ugri raški Beograd, dotle ih ne možemo pobediti". Prispevši u Jedrene, car odmah krete ka Galipolju, uzevši janicare sa sobom, a tamo se ukrca u ratne lade, koje nazivaju maune, galije, galace, bergante i druge razlicite. Uzeo je sa sobom isto tako topove za rušenje i prangije koje biju u visinu i bacaju kamenje na gradove, i otputovao je na ostrvo Mitilenu, tamo gde je svetoga Pavla zmija bila[412] ujela. A zato je tako brzo (prispeo) da bi na Mitileni onoga gospodara stigao, da se ne snabde ljudima. Prispevši tada, odmah je opkolio i tukao topovima i prangijama veoma žestoko, dok ga nije osvojio, ali pomocu ugovora koji nije održao, jer je svu službu koja je tamo bila dao poseci, pa i samoga gospodara. Zauzevši sva mesta i posevši gradove, krenuo je nazad u Jedrene (a kad je prispeo), poslao je poslanstvo kralju Matiji u Ugarsku, jer[413] Matija jošnije bio krunisan, da s njime primirje nacini, jer se s te strane najviše bojao. A kad je primirje nacinio, okrenuo se na kneževe arbanaške i pokoravao je jednog za drugim vrlo lako zato što je jedan posmatrao dok je drugi pokoravan. Samo se jedan odbranio od njega, koji se zvao Skender Ivanovic,[414] ovaj je bio joškao mladicuzet medu janicare za cara Murata i na sve careve poslove je bio zatvorio oci zato da bi se mogao u svoju zemlju nazad vratiti kad stekne[415] carsku milost. A desilo se tada da je car jednom rekao: "Skendere, traži od mene koje hocešvojvodstvo, dacu ti ga". A ovaj je molio da mu da Ivanovu zemlju, ne govoreci da je bio Ivanov sin, i car mu je dao, i zavladao je njome, osim gradova ali je posle janicare koji su bili u gradovima nekako prevario i udaljio, a sam je zavladao njima. Potom ih je car Murat pod njim opet osvajao, ali mu ništa nije mogao uciniti. A isto tako ga je i Muratov sin Muhamed morao ostaviti do smrti, jer je onome ko poznaje njihovo (uredenje i) položaj vrlo lako da se brani od Turaka. I tako se Muhamed, osvojivši citavu[416] arbanašku zemlju[417] osim Skenderove, vrati u Jedrene, a tu su bili došli poslanici od bosanskoga kralja Tomaša i tražili su primirje. XXXIV glava: O primirju kralja bosanskoga Tada je kralj Tomaštražio od cara Muhameda primirje za petnaest godina, a uto je car poslao po ljude, da svi budu gotovi i da dodu u Jedrene, i niko nije znao kuda ce se s tim ljudima okrenuti. Tada su bosanski poslanici morali cekati odgovor, ne znajuci šta se dešava sve dotle dok citava vojska nije bila gotova. I tako sam se desio ja[418] u jednoj zasvodenoj odaji u kojoj je bilo dvorsko blago, i to zato što je mome mladem bratu bila poverena ta odaja da odatle nikuda ne odlazi. I tako pošto mu je teško bilo (samome), poslao je po mene da k njemu dodem[419], a ja sam bez odugovlacenja pošao[420] k njemu. A odmah posle mene (dva gospodina) savetnika carska Mahmutpaša i Isakpaša, podoše[421] isto tako u onu odaju, i to samo njih dvojica. I skocivši[422] moj brat mi rece to, a ja pak, ne moguci uciniti[423] da me ne vide, ostao sam sam medu sanducima a kad su došli, moj brat im je prostro cilime. Seo[424] jedan pored drugoga i poceli su se savetovati što se tice bosanskoga kralja. Rece Mahmutpaša: "Šta da radimo? Kakav odgovor da damo bosanskome kralju?" Odgovori Isakpaša: "Ništa više, nego mu dajmo primirje, a sami se krenimo za njima, jer inace bosansku zemlju ne bismo mogli[425] osvojiti, jer je zemlja planinska, a k tome ce imati ugarskoga kralja u pomoci, Hrvate i druge gospodare, i tako ce se osigurati da mu se posle ništa nece moci uciniti. Pa zato dajmo im primirje, da bi mogli otputovati u subotu, a mi cemo za njima krenuti u sredu sve do Sitnice blizu Bosne. A niko nece znati kuda ce se odatle car okrenuti." I pošto su tako svoje savetovanje uglavili i izišli da odu caru, i ja sam izašao za njima. Sutradan rano ujutru utvrdeno im je bilo da se primirje potpuno i verno održava za petnaest godina. I otišao sam sutradan, u petak, u njihov stan i rekao sam im: "Gospodo draga, imate li s carem primirje ili nemate?" Oni su odgovorili: "Zahvaljujemo gospodu bogu, jer smo dobili sve što smo hteli". A ja sam im rekao: "Tako mi boga, velim vam da vi nemate nikakvog primirja." Stariji je hteo od mene više da sazna, ali mu nije dao mladi, misleci da ja zbijam šalu. I pitao sam ih: "Kojega cete dana poci odavde!" Oni rekoše: "Ako bog da, u subotu ujutru". A ja im rekoh: "A mi cemo za vama, ako bog da u sredu sve do Bosne. Ovo vam doista[426] govorim da biste dobro zapamtili".[427] (A oni se na to zasmejaše). I ja sam otišao od njih.[428] Na onom istom savetovanju medu onim pašama zakljuceno je bilo ovo: cim car izide iz Jedrena, odmah da bude posecen trapezuntski car. I tako se odmah i zbilo: mi smo krenuli na put u sredu, a car je u petak pogubljen, a mi smo išli sve do Bosne i prispeli smo do jedne zemlje bosanskoga kneza[429] koji se zvao Kovacevic, i iznenadno napadnut pokorio se caru, i (car je) potom naredio da se ovaj pogubi a onda je krenuo u kraljevsku zemlju i opkolio je najpre grad Bobovac; sa sobom nije imao topova, te je naredio da se odmah pod gradom liju i ovim topovima je osvojio grad. A poslanici koji su putovali po primirje (tu smo ih našli i) govorili su sa mnom secajuci se[430] onih ranijih stvari ali je vecbilo kasno. Pošto car posede grad, krenuli smo ka Jajcu, a zbog brzine poslao je napred Mahmutpašu sa dvadeset hiljada konjanika ne bi li mogli kralja Tomaša negde iznenaditi u kojem gradu, jer je cuo da nikakvih pratilaca nema pri sebi. A on, znajuci veco Turcima, mucio se jadnik i nocu i danju ne bi li mogao što je moguce brže skupiti što ljudi. I tako je došao u grad zvani Kljuc, hoteci da tu malo u podne otpocine. Ali su uto najednom Turci prispeli (u ovaj grad) i oko grada su jurili, ne znajuci[431] da je tu kralj Tomašbio, dok ne istrca iz grada jedan lupeži ne isprica Turcima za kolacda je kralj u tome gradu. Kad to cu Mahmutpaša, opkoli grad, a sutradan nagovoriše kralja (da izide) iz grada dole, zaklinjuci se na knjigama od sapuna kako njegovoj glavi ništa nece biti. Potom je car Muhamed stigao u Jajce, pred kojega su doveli kralja samdrugoga (s drugim njegovim prijateljem). Kad videše tada vojnici koji su bili u gradu da je njihov gospodar sužanj, pokoriše se (Turcima). I posevši grad, car naredi da se kralj samdrugi posece, a onda zauzme citavu njegovu zemlju. Posevši grad,[432] krenuo je nazad u svoju prestonicu, a mene je bio tu ostavio[433] u jednom gradu zvanom Zvecaj, nedaleko od Jajca i dao mi je pedeset janicara za posedanje grada i platu za pola godine za svakoga, a i drugih Turaka sam imao (oko) tridesetak za pomoc. A kad je car napustio zemlju, kralj Matija je, ne oklevajuci,[434] s jeseni stigao u Bosnu i opkolio je Jajce, a isto tako i Zvecaj, u kojem sam ja bio. A Bošnjaci, koji su se bili Turcima pokorili i (ipak) s Turcima bili[435] u gradu i u varoši, utvrdili su se u jednoj kuli na kojoj je bila istaknuta turska[436] zastava. I utvrdivši se tako (pokorili su Turke i) bacili zastavu dole, a Turke su tukli. Videci to, Ugri pristupiše hitro i smelo onoj kuli, i ušli su u varošpa su se i u varoši utvrdili. Turci su pobegli u grad i zatvorili se. A kralj Matija je ostao tu osam nedelja napadajuci ih, a drugu vojsku je poslao s topovima ka Zvecaju, napadajuci ga; zidovi su na ovome gradu bili veoma slabi, a k tome su bili tako rušeni da smo uvek nocu radili, popravljajuci ih ponovo, i tako smo se dugo držali dok najpre grad Jajce bi osvojen, i kad ga Matija zauze po ugovoru, krete ka svojima u Zvecaj i mi smo se morali pokoriti; i tako koliko god je bilo Turaka na Jajcu i Zvecaju malo ih se u Tursku vratilo, jer je Matija želeo da ih ima pri sebi. A ja sam hvalio gospoda boga što sam se casno (iz tamnice) vratio medu hrišcane. Osvojio je tada Matija Jajce i Zvecaj, a u to vreme Bosnom je upravljao jedan vojvoda Muhamed Mumjatovic, a umesto njega u Jajcu njegov cinovnik po imenu Jusuf Haramibaša, a ovaj je bio ostao kod kralja Matije sa mnom i s drugim Turcima. XXXV glava: Kako je posle godinu dana Muhamed ponovo došao u Bosnu Car Muhamed, cuvši šta se zbiva u Bosni, posle godinu dana krenuo je nazad, osvajajuci gradove, a nemajuci topova sa sobom, naredio je da šalju tamo po njih,[437] i tukuci iz ovih srušio je bio sve zidove (Jajca), a posle toga je poceo jurišati, a carska zastava je vec bila na zidu, sve dok se jedan pešak iz grada nije poceo s jednim janicarom tuci o zastavu.[438] A tako su se držali,[439] da su obojica[440] pala s grada dole i ubila se. Videci car njihovo junaštvo, da su se varoši grad od njega odbranili,[441] naredio je da se odmah[442] topovi dovuku do vode koju zovu Vrbas, blizu varoši i da ih tamo bace gde voda sa stene pada, da ih niko ne može izvuci, pa je odatle krenuo dalje i više se toga nije lacao. I odlazeci u svoju zemlju pokorio je jednog bosanskog kneza (i njegovu je zemlju osvojio). Cuvši o opsedanju Bosne, kralj Matija se krenuo protiv (Turaka) u pomoc, ali kad je saznao da se car vecpovukao, vratio se nazad. I tako je Jajce ostalo neosvojeno. A posle toga je Muhamed[443] osvojio Negropont i zapitao je za onu gvozdenu batinu (koju su mu doneli), pa kad je nije našao, naredio je da im se noge prebiju, da bi svoju (zlu) zakletvu ispunio (koju nikada nije održavao, jer je bio izdajica, a o zakletvi ili o veri malo se starao). XXXVI glava: O velikom turskom blagu, kako je car naredio da se prebroji.[444] Posle ovih borbi naredio je car Muhamed Titrek-i-Sinanu[445] da prebroji sve blago i tovar njegov, [446] da bi mu mogao reci koliko hiljada ljudi i za koliko godina bi mogao izdržavati za gotov novac, nemajuci nikakve pomoci ni od zemlje, ni od prihoda. Titrek-i- Sinan je prema carskome naredenju za cetiri nedelje sve to prebrojao i rekao caru govoreci: "Srecni gospodaru, možešizdržavati za deset godina 400.000[447], i da im platiš potkovice i eksere, to jest citavu platu i štetu." Ali on[448] to nije tako razumeo, da može svake godine toliko mnogo izdržavati, nego za deset godina, svake godine po cetrdeset hiljada[449] pa bi svega bilo cetiri stotine hiljada. I tada rece car: "Jošnisam gospodar, jer te zemlje koje držim sve su tude a to je (mislio)[450] o onima koje je bio od hrišcana silom osvojio s one strane mora. A u to vreme culo se da sam papa sa citavim hrišcanstvom ide na Turke. I tada car, bojeci se[451] da mu se sve hrišcanske zemlje koje je bio osvojio ne usprotive, pozvao je preko glasnika najstariju gospodu po svojoj zemlji da (se kod njega skupe pa kada su k njemu) došli savetovao se s njima govoreci: "Cujemo da kauri hoce na nas veoma silno da napadnu; šta na to kažete? Pa posavetujte me, jer ja mogu izdržavati za deset godina cetiri stotine[452] hiljada ljudi". Ovi mu odgovoriše: "Srecni gospodaru, kad imaštoliko mnogo, kreni na njih u njihovu zemlju. Bolje ti je (da idešk njima), nego da ih kod kuce cekaš". I naredio je[453] car da se donese veliki tepih (dajuci im) kao primer i da se pred njima rasprostre, pa je (skoro) u sredini naredio da se stavi jabuka i zadao im je ovaj zadatak: "Može li ko od vas uzeti ovu jabuku ne stajuci na tepih?" I raspravljali su medu sobom misleci kako jabuku da uzmu ne stajuci na tepih, kako bi to moglo biti. I nije niko od njih mogao da se doseti tome. I sam car, pristupivši tepihu, uhvati obema rukama ivicu tepiha i svijajuci ga pred sobom išao je napred za njim, dok ne dohvati jabuku, pa onda ponovo raširi tepih kao što je bio i rece gospodi:"Bolje je kaure malo pomalo otkidati, nego u njihovu zemlju krenuti zato što smo u opasnosti. Jer kad nam tamo malo ne bi pošlo za rukom[454] , onda bi nam se sve zemlje usprotivile". I rece jedan gospodin po imenu Esebeg Avranezovic: "Srecni gospodaru, odavno pricaju o tome rimskome popu kao da krece na nas sa citavim hrišcanskim svetom[455]. Pa kad bi cak[456] i na svinji jahao i tada bi vec davno kod nas bio. Pa zato, šta ste zapoceli to i radite, ne osvrcuci se na kaurske vesti". I tako su pohvalili i njegovu reci carev primer. I u tome je požalio[457] car jednoga Grka hrišcanina, prema kojem je bio milostiv, po imenu Tomaša viteza i rece mu: "Kako vi mislite o vašem rimskom popu?"[458] Ovaj mu odgovori, govoreci: "Srecni gospodaru, mi smatramo da su do onog samog jednog pape koji se zvao Damazus sve pape bile svetitelji, a posle njega nijedan".[459] I rece car: "Svi ste vi (zajedno s vašim papom) zabludeli i zato, Tomašu, primi Muhamedovu veru, jer je istiniti nego vaša". Na to Tomašumuknu, a to se zbivalo u Jedrenu na novom carskom dvoru. Car Muhamed, obdarivši gospodu, otpusti ih kucama.[460] Zato znajte da je turski car veoma nesiguran, a Turci se veoma boje toga da se hrišcanstvo ne bi pobunilo i navalilo na njihovu zemlju, jer kad bi to videli (robovi) hrišcani, koji su pod njima (u ropstvu), svi bi im se kao i hrišcani usprotivili,[461] jer sam mnogo puta od njih slušao (da se toga veoma boje), te molimo gospoda (Joga da to da.[462] A posle toga je car Muhamed umro p sahranjen je u Carigradu, a posle njega. su dva sina ostala, jednome je ime Džem sultan, a drugome Bajazit. ; XXXVII glava: Kako su se ova dva brata po ocevoj smrti borila medu sobom[463] Sinovi cara Muhameda Džem sultan i Bajazit vodili su borbu medu sobom o carstvo nekoliko godina. Džem sultan je bio izgnan iz zemlje, a Bajazit je postao, sultan, koji sada vlada.[464] Ovaj ga ikakav rat nije preduzimao, jer nije imao s kim, zato što je njegov otac bio citavo hrišcanstvo u onim krajevima pokorio pod svoju mocosim ugarske i poljske kraljevine. Ali je ipak osvojio Kafu na Crnome Moru s one strane, a u vlaškoj zemlji Kiliju i Beograd.[465] A kod Turaka postoji ovakav obicaj: kad posle cara ostanu dva brata pa medu sobom vode borbu[466], ko se pre skloni u dvor medu janicare, ovaj (s njihovom pomoci) carstvo dobije, ali mu zato[467] sklonjena blaga (ne daju dok jedan od njih carstvo zauzeo, kakvo je jedno nad Carigradom[468] pet italijanskih milja u tvrdavi Jenihisar,[469] kao da kažešu Novom gradu. Pa kad bi neko od brace[470] hteo nešto od blaga da uzme, nikada nece dati nijednome, a tvrdava je sigurna i dovoljno snabdevena onako kao T[red neprijateljima[471] i odgovorice svakome od njih koji bi hteo da dode do blaga: "Srecni gospodaru, dok medu sobom vodite borbu.» nijednome nece biti ništa izdato". Ali kada vecneko od njih sedne na carski presto (bez smetnji drugoga), tada onaj kome je tvrdava poverena, uzevši kljuceve, caru ce ih doneti, od grada i od citavog blaga. A car, obdarivši ga, ponovo ce mu kljuceve poveriti[472] da onako upravlja kako je ranije za davnih (vremena) bilo. XXXVIII glava: O poretku koji je u turskoj zemlji Prva je stvar i red u turskoj zemlji[473] da car sve gradove u svima zemljama svojim sigurno drži u svojoj ruci, posedajuci ih janicarima ili svojim vaspitanicima, ne dajuci nijednog grada nijednome gospodaru[475]; ako bi neka varošbila ogradena i grad u njoj, car ga drži posevši ga svojim ljudima. A ove janicare koji su u gradu sam snabdeva, da ne bi imali potreba[476] kad bi bili opkoljeni; vina niti ikakvog drugog pica u gradu nemaju. A za drugo vreme osim opsade svaki živi ima svoju platu. Platu im iz carskoga dvora daju za svaku cetvrtinu godine potpuno bez greške, a daju im isto tako i jedno odelo godišnje. A u gradu je ovakav poredak: postoji jedan koji nad svima upravlja, kojega zovu dizdar, kao da kažeškomandant mesta; drugi je posle njega cinovnik kojega zovu cehaja, kao kad bi rekao upravnik, posle njega su potom buljukbaše, kao da kažeš desetari, a ako bi bio veci grad, onda je više na njemu dvorana i nemaju nikakvih drugih prihoda osim plate. Dizdar za svaki dan ima pola zlatnika, cehaja - za cetiri dana zlatnik, desetari - na osam dana zlatnik, a ostali pak na deset dana zlatnik, od toga moraju živeti i ne smeju dirati carsku zalihu, osim kad bi bili opsednuti. Isto tako sami moraju nocu pažljivo stražariti, a kra; kapije uvek da budu dva vratara, a kapija isto tako uvek da zatvorena bude, osim kapidžika;[477] ako ko ide nadole ili nagore, nikoga nece pustiti bez proveravanja. A ako bi bila kakva prešna potreba pa bi trebalo da vojvoda ude u grad da pregleda kakav nedostatak, tada ne može doci s mnogo ljudi, jer ga nece pustiti, vec samo[478] sa cetvoricom ili petoricom. A ovako se gradovi carski snabdevaju, a isto tako i citavo carstvo tursko, od najvišega do najmanjeg: bio bogat ili siromašan, svaki u carsku ruku gleda, a car pak sve dalje snabdeva, svakoga prema njegovom dostojanstvu i zaslugama. I tako nijedan gospodin nema po tome obicaju ništa svoje nasledno. Mada neka velika gospoda imaju svoja nasledna (imanja), ali ne mnogo; i zato kad bi im car oduzeo (imanje), a mogli bi[479] pri sebi da zadrže svoju poslugu, žive tako sve do carske pomoci, jer car uzme jednome kad hoce, a da drugome (kome hoce), a onaj kojem oduzme, odlazi na dvor i provodi godinu ili dve na dvoru. Car opet oduzme od drugoga i da tome. A takvih kojima oduzimaju i drugima daju ima na dvoru oko dvesta i zovu ih mazul. I zato im car uvek pomaže novcima te imaju medu sobom takav obicaj da se ni o cemu ne brinu, govoreci medu sobom: "Ako bog da zdravlje caru, dace mi drugo[480] bolje". A razlozi su zašto im imanja oduzimaju i drugima daju jer :[481] ko nepravdu cini ubogima, tome najednome nece biti oprošteno, vec(cim car sazna), oduzima od njega i daje drugome; drugi razlog: ko carsku službu zanemaruje,[482], jer je svakome naredeno kako ko ima da služi s cime. Postoji isto tako obicaj u Turskoj da kad ko ima sinove a postaju odrasli on ih uzima sa sobom u rat i predstavlja ih na carskom dvoru. Tada (car) daje svakome od njih onoliko koliko ima otac, i još[ 483] više, a nikome bez razloga ništa nece oduzeti. A ovo je licna carska kontrola da svake godine šalje cetiri gospodina iz svoga dvora na cetiri strane svoje zemlje da posmatraju da se negde nekakvome ubogome coveku ne cini nepravda od njegovoga gospodara. Tada ova gospoda imaju pravo da kažnjavaju na smrt, oduzimanje imanja, kako ko zasluži. A ova gospoda poslanici prozvani su hajfsorudži, kao kad bi rekao isledivaci nasilja. A kad vecdodu u svoje pokrajine, tada narede da se po mestima vice da oni kojima se nekakva nepravda cini dodu k njima. I uredivši tamo sve stvari, odlaze[484] nazad na carski dvor (i bivaju) obdareni. Isto tako postoji obicaj: kad bi dvoranin carski putovao ili išao po svojoj potrebi nekuda, pa bi se desilo da bude ubijen na bilo koji nacin, tada onaj koji ga je ubio,[485] ako bi bio uhvacen, glavu bez milosti gubi, a citava ona pokrajina gde se to desilo bez ikakvog oklevanja mora položiti dve hiljade u carsku blagajnu, a to zato što to nisu sprecili. A velika gospoda imaju tako veliki strah od cara[486] da kad bi i najniži[487] carski dvoranin nekome nešto narednoj ovaj to odmah mora izvršiti, bojeci se careva. A carski dvorani gde bilo da dodu (malo ili mnogo), svuda im pocast ukazuju po selima i gradovima, a to sve iz opreznosti. XXXIX glava: O uredenju carskoga dvora A na carskome dvoru ovakvo je uredenje[488] i carski savet je najviši i najglavniji nad citavom njegovom silom. I što oni ucine (ili odluce), to (ce sve biti) ucinjeno. Turci ih zovu vezirler ili pašalar i takva savetnika ima samo dva. A to car zato cini da ne bi sebi zadavao brigu[489] sa velikim [490] savetom, ne znajuci ciju najpre[491] da posluša, a na cemu da se zaustavi. Postoji na dvoru isto tako taj obicaj da nijedan paša niti ijedan cinovnik ništa novo ne ustanovljava, da se ne bi uprava dvora kolebala, veckako je izranije iz starodavnih vremena uredeno toga se (i danas i svakad) drže i na tome ostaju. Carski savet se nikada ne savetuje kraj cara, vecod njega daleko, i to samo ova dvojica u drugome gnezdu,[492] ali ako je to napolju, onda imaju razapet narociti šator,[493] koji nazivaju tanišik cadiri, kao kad bi rekao šator za savetovanje. A drugi šator je veliki, gde se car pokazuje na polju, a zovu ga šepira. Pozvavši tu poznate ljude preda se, pitaju svakoga gde se šta dešava, pa kad cuju, sve to popišu što je ko pred njima rekao. A posle njih dvojica[494]medu sobom raspravljaju, pa što je (i što se ucini) najbolje II važnije, to iznose sa sobom pred cara. Pa tek kad car sam razmotri to i kad se posavetuju zajedno na cemu treba da se ostane, zakljucivši potpuno savetovanje, odlaze[495] od cara i nareduju što je potrebno, a car se sam o tome stara. Kad god upadnu u (koju) zemlju i narod pokore, tada carski pisar odmah za njima ide i što god je decaka, sve u janicare uzima, a za svakoga daje pet zlatnika i šalje preko mora (u Anatoliju, gde ih vaspitavaju). Takvih decaka biva oko dve hiljade. A ako od neprijateljskih ljudi ne bi ništa[496] dobio, onda u njegovoj zemlji koji god su hrišcani i imaju decake od njih uzimaju u svakome selu, odredivši koliko koje selo može dati najviše, da bi ipak broj bio uvek potpun.[497]. A ove decake koje iz svoje zemlje uzima zovu cilik, i posle svoje smrti sav svoj imetak može svako od njih ostavljati kome hoce. Ali one koje uzima [498] od neprijatelja zovu pendžik; ovi posle svoje smrti ne mogu ništa ostaviti, vecsve prelazi caru, osim ako se tako ponese i zasluži da bude osloboden,[499] taj može dati posle svoje smrti kome što hoce. A na ove decake što su preko mora car ništa ne troši, vecih oni, kojima su povereni moraju izdržavati i potom otpravljata kuda se naredi. Onda ih uzimaju na lade, one koji na to pristaju, i tako se voze[500] i vežbaju da se u ratu tuku i na megdanu. Otada se veccar o njima stara[501] i platu im daje. Odatle bira za svoj dvor one koji su izvežbani i platu im povecava. Mladi starijeg mora slušati, a koji poodrastu i dodu do mužanskog uzrasta, te daje na gradove (za stražu), kako je vec[ 502] pisano. A na dvoru janicara biva oko cetiri hiljade, medkojima je ovakav poredak: oni imaju nad sobom hetmana, kojega zovu aga; to je veliki gospodin: ima platu deset zlatnika na jedan[503] dan, a njegov upravnik zlatnik za svaki dan; satnicima (daju) na dva dana zlatnik, desetarima na osam dana zlatnik, nižima[504] na deset dana zlatnik. Isto tako imaju platu od cara svi njihovi sinovi koji prestanu da budu decaci. A nijedan[505] dvoranin kad nešto sebi dopusti ili skrivi, ne biva kažnjen oduzimanjem plate, vecsmrcu. A ipak nijednog dvoranina ne smeju kažnjavati[506] javno vecpotajno, zbog drugih dvorana da se ne bi pobunili. Isto tako nijedan janicar niti njihov desetar ne sme jahati na konju, osim samoga hetmana i njegovog upravnika. Sve je to isto tako medu njima uredeno[507]: jedni su strelci, koji streljaju iz lukova, drugi su strelci (što iz pušaka ili) iz topova[508] (biju), neki iz malih pušaka, neki iz velikih pušaka lucnica, i svakoga dana moraju se pokazivati s oružjem pred svojim hetmanima. I daje svakome svake godine zlatnik na luk, a uz to dolamu, košulju, velike gace nacinjene po njihovom obicaju od tri lakta platna i košulju od osam. Ima car isto tako na svome dvoru šest stotina Tatara konjanika koji imaju nad sobom dva hetmana, zovu ih gariblar subašlari, i svaki pod sobom ima trista (ljudi). A ovima je ime garib jigitler, kao kad bi rekao sirotinja u službi. Njihovim hetmanima (daju) po dva zlatnika na dan, nekim drugima po zlatnik i po, nekima po zlatnik, nekima po polovinu pa sve do orta, a osim ovih sirotana nikoga drugog na carski dvor ne primaju, jer su svi ovi vaspitanici. A od tih vaspitanika bira šezdeset odlicnih decaka[509] u jednu cetu i zovu je solak, a njihovog hetmana solakbaša; njegova plata je svakoga dana jedan zlatnik, a ovi pred carem idu s lukovima. Druga dvorska ceta je šest stotina[510] kapidžija, dva su hetmana nad njima, zovu ih kapidži bašlari, svaki pod sobom ima po stotinu ljudi. Ovi jašu na konjima. Plata njihovog hetmana je za svaki dan dva zlatnika, a drugima na šest dana zlatnik. Treca dvorska ceta višega reda izabrana je isto tako od onih vaspitanika, oni isto tako jašu na konjima. Ima ih šest stotina, dva hetmana imaju nad sobom, zovu ih ulufedži bešlari, svaki ima po tri stotine ljudi pod svojom upravom njihova plata je dva i po zlatnika za svaki dan, a ostalih za cetiri dana zlatnik; ovu cetu zovu ustlafadžir. Cetvrta ceta (od ovih vaspitanika) jošje viša i zovu je sulah-darica ima ih trista, njihov hetman je sulahdarbaša, za svaki dan ima tri zlatnika plate, a drugi pak zlatnik, zlatnik i po, dva. Njihov posao je da vode konje pod carem, kada je potrebno, nekome padne tek za godinu dana ili za godinu i po jedanput da vodi (ili za dve godine). Peta ceta je i najviša, zovu je spahi oglani, kao kad bi rekao gospodarski sinovi, i ovi na konjima jašu kao gospoda; ima ih trista, njihovog hetmana zovu spahilar subaša pet zlatnika ima za svaki dan, a drugi po dva, po dva i po, (i po tri i po), kako ko zasluži, a ovi imaju tu dužnost da idu za carem gde naredi sa sabljom, a isto tako s lukovima, opasavši se, i sa strelama.[512] Nekome ispadne da jedanput na godinu dana nosi (ili za dve godine), svi su oni konjanici i siroti i svi (trpeci kišu ili sneg) zajedno moraju nocu ležati oko cara i cuvati nocnu stražu[513] cutke, pa bila kiša, bio sneg ili zima, svaki mora na svome mestu ostati; svake noci ih je pedeset a ponekad sto, kada je potrebno. I niko se ne mora starati ni o kakvo oružje, sve to car snabdeva šta kome pripada prema njegovome dostojanstvu,[514] bio on pešak ili konjanik. A isto tako je i služba na konju prema njihovu obicaju. A one što jelo[515] nose zovu cešnegirler; ima ih osamdeset, njihova hetmana zovu cešnigir baši, njegova plata je dva zlatnika na dan, a drugih po zlatnik, po pola. Komornika ima pedeset, zovu ih ih oglanlari, njihova hetmana kihter baši, on ima na svaki (dan) dva zlatnika plate a komornici po pola zlatnika, imaju takode dovoljno hrane, kao i za konje. Car isto tako sam ima hiljadu slobodnih konja iz godine u godinu pod svojim sedlima, i ove razdaju, kad je potrebno, sa sedlima i s opremom, a osobito kad je velika bitka. A konjušara ima dvesta, koji konje nadgledaju, a imaju takode svoje konje (narocite) od cara; svaki ima na osam dana zlatnik, a najviši njihovi gospodari se zovu mehterbaše i imaju na dan dva zlatnika. Ima takode šezdeset izabranih kamila koje nose carsko blago; svaka kamila ima šezdeset hiljada u sanducima. A ima cetrdeset drugih koje nose kuhinju i provijant. Drugih ima isto toliko koje nose šatore (ili carske cadore); ove[516] isto tako nose trubacke šatore[517] i njihove sve potrebe, i nose cetiri velika bubnja[518]: jedna kamila nosi dva druga druga dva; zovu ih koš, u koje bubnjaju samo kad je velika bitka. A onih[519] drugih (bubnjeva) velikih i malih ima mnogo. A onih kamila koje nose oružje ima trista. Zato što nemaju nikakvih kola, da ne bi s njima zakašnjavali kada u rat idu. Oružara koji oružje ciste i prave ima šezdeset i svi su konjanici; njihovog majstora zovu džebedžibaši; on ima na dan zlatnik, a drugi na osam dana zlatnik a to tako uvek iz godine u godinu. A onih pak koji razapinju carske šatore ima šezdeset, zovu ih mehterler, svi su konjanici, njihovog starešinu zovu mehterbaša, on ima na svaki dan pola zlatnika, a drugi na osam dana zlatnik. Ima isto tako dvanaest izabranih zasamarenih životinja[520] koje njegovu posteljinu i krevet nose, kao i novac koji treba da mu je pri ruci, kao njegovo licno blago; a ovih kamila što to nose ima cetiri stotine[521] dvanaest[522], jošnešto praznih, kad bi se nekoj nešto dogodilo, da bi na njeno mesto bila druga. (I tako) oružara (i) onih koji razapinju šatore, onda onih koji neguju kamile, kuvara, trubaca ima na broju trista dvadeset konjanika; a svih je dve hiljade i cetiri stotine pedeset. Dvorskih janicara pešaka ima tri hiljade i pet stotina i nešto više. (I tako je broj pešaka i konjanika carskih dvorana oko šest hiljada). HL glava: O boju i o turskoj pripremi (Ovakav je borbeni red kod Turaka najviše za odlucnu bitku): Zastava carskih ima cetiri, koje pripadaju dvoru. Jedna[523] je bela zlatnim slovima pisana, i ona je iznad svih, jer oznacava da je tu citava carska sila, i zovu je alem-isandžak, to jest zastava citave sile. Druga je zastava crvena - dvorske konjice. Treca je zelena i crvena, cetvrta žuta i crvena, i ove su janicara dvorskih pešaka. I kad god se razviju te cetiri zastave tu je i car medu svojim dvoranima. (A vojska carskoga dvora) na ovaj nacin (se ureduje): dvorski konjanici (stoje) pored njega[524], pred njim janicari, za njim kamile, a oko njih svuda jarak (se nacini i bedem); ispod jaraka veliki štitovi su u zemlju pobijeni (sablje su isto tako vrlo oštre i pripremljene i drugo ratno oružje je bogato opremljeno, pa bi se zato i naši morali isto tako dobro pripremati), oko jaraka[525] svuda je nasut bedem nagore, i na ovom (bedemu) svuda su gusto pobijeni kocevi, i puškarnice su za topove (nacinjene), da bi se moglo gadati iz pušaka, i postavljaju[526] nad velikim štitovima koplja i druge odbranbene stvari[527] koje su potrebne, gusto stoje, gadanje iz lukova vrlo je gusto. Car pak osim svoga dvora ima dve vojske: jedna je anatoliska (s one strane mora), druga rumeliska. A pored ovog carskog ukopavanja s desne strane su se drugi pešaci nazvani azapi, to jest pešadinci, isto tako ukopali i koljem okružili, kao i prvi, samo što (uvek) takvih priprema nemaju. A ovih je dvadeset hiljada i zjeni kehajmi. Za njima isto tako kamile i konji (idu), što na njima nose potrebne stvar i ovi azapi su skupljeni iz Anatolije, s one strane mora. Postoji takode i gospodar anatolski kojega zovu Anatoliji beglerbeg, kao kad bi rekao anatolski gospodar nad gospodarima i uz njega svi su konjanici anatolski. (Pod njim je) dvadeset vojvoda i svaki ima svoju zastavu od cara datu; kraj njih ima pedeset subaša i svaki stoji pored svoga vojvode, koliko kojem vojvodi pripada. A ovih konjanika biva na šezdeset hiljada. (Svaki vojvoda a narocito paša, ima svoj odred, i to blizu jedan do drugoga). A opet s leve strane s ove strane mora je jedan gospodar nad svima gospodarima, koji ima svoju zastavu i svoj odred. Zovu ga Urumili beglerbeg, gospodar nad gospodarima najviši posle cara a uz njega je osamnaest vojvoda svaki sa svojim odredom i sa svojom zastavom[528], i tako u redu stoje kao što je i ranije receno[529]. Uz njih je pak subaša oko cetrdeset, i svaki stoji uz svojega vojvodu, koliko kojem vojvodstvu pripada. A njihovih konjanika biva na sedamdeset hiljada), (koji su s ove strane mora) i sarahori, o kojima ce se dalje govoriti. A pored cara s leve strane takode su drugi pešaci azapi, biva ih oko dvadeset hiljada, i oni su s ove strane mora skupljeni, to jest iz Rumelije i isto tako su se ukopali i koljem opkolili, kao i oni na desnoj strani. I kad car naredi nekim konjanicima da pristupe u bitku, tada bez oklevanja odlaze i tuku se uz veliku viku i bubnjanje. Carski bubnjari isto tako bubnjaju[530] da je medu njima tako velika vika i buka kao kad bi se zemlja tresla (ili da neki grom bije. A tada) k njima šalje car dvorane na oklopljenim konjima da bi posmatrali ko ce kakvo junaštvo pociniti[531] i ko se kako drži u borbi. A svaki ovaj drži u ruci buzdovan ili palicu[532] (sokoleci bez prisiljavanja[533] na borbu, a zovu ih cauši), a gde god su oni, kao kad bi bio i sam car, pa ih se (zato) svi boje, jer koga oni pohvale, svakome ce biti dobro, a koga pokude pred carem, toga nevolja snade. Njihovog hetmana zovu caušbaša. Takvo je uredenje tursko pri odlucnim bojevima. Sam car nikuda ne ide, nego je uvek medu janicarima dok se borba ne završi. I onda kada protiv ovakve poganicke sile hrišcanska sila krene, kao što je krenuo kralj Vladislav na Varnu, pa se bio tako protiv njih[534] postavio s kolima da se okolo okružio, a medu kolima su sve bili pešaci, a na desnoj kao i na levoj strani sve su bili konjanici; i zato su uvek hrišcanski konjanici pobedivali turske konjanike, dok se posle sami ne upropaste, hitajuci bez opreznosti na carske dvorane. Tako se i vojvoda Janko na Kosovom Polju sam bio sukobio (i upropastio): porazivši konjanike, pohitao je na carske dvorane (naglo i bio je poražen). Zato znajte doista: ko god bi hteo s turskim carem[535] odlucni boj da bije, morao bi drukciji poredak da ima nego što su imali drugi, i tako bi ga mogao s božjom pomoci potuci do nogu, jer oni imaju jednu slabost, o kojoj ni sami ne znaju[536], ali ja to dobro znam, jer sam to dobro video; jer[537] njihovi pešaci na bojištu ne mogu dugo izdržati, zato što se za to nimalo ne pripremaju, vecsmatraju da uvek podjednaku srecu moraju imati. Još[538] jedna stvar nije njima sigurna, jer kad bi samo jednom carski janicari bili potuceni do nogu i ostali na bojištu, turski car se nikada ne bi mogao povratiti da bi se negde hrišcanima suprotstavio[539], jer kad bi ovu vojsku izgubio, onda bi mu se sve hrišcanske zemlje koje je on osvojio usprotivile i morao bi biti izagnat preko mora. Jošjedan je nedostatak medu njima: kad bi hrišcani njihove konjanike porazili, da ne hitaju na celo janicara, nego odostrag, gadajuci ognjenim strelama kamile, koje bi ovako prestrašene ognjem poletele na citavu vojsku i sve bi janicare smlavile, a s druge strane tukuci iz topova iz tabora (pustiti na njih gustu paljbu). Oni se toga nikad nisu dosetili[540], ali ja sam to probao na jednoj kamili, i raspitivali su se o tome, ali nisu znali" ko je to ucinio, a to se bilo desilo u vlaškoj zemlji. A tako je veliki strah medu njima kad cuju da hrišcani na njih hoce silno da krenu jer sami (dobro) znaju kad bi jednom[542] izgubili bitku i bili poraženi, kao što je ranije receno[543], da se nikako[544] ne bi mogli povratiti, kako je to i sam car ranije govorio[545]. XLI glava: Kakav bi morao biti pohod na Turke i kakvo uredenje[546] Ali kako razum uredenje[547] cine silu[548], to[549] kad se budete spremali na Turke, treba da se cuvate da se opterecujete[550] oklopom, da nemate debela konjanicka koplja, velike puške, teške dizalice (i da ih ne uzimate), vecda sve stvari za rat i za odlucan boj pravite sebi (lake), cime biste mogli bez opterecenja vladati. Jer su Turci takvim uredenjem u velikom preimucstvu. Ako ga goniš, onda ce ti uteci[551], a ako on tebe goni, onda mu necešumaci; Turci i njihovi konji[552] su zbog lakoce uvek brzi, a mi smo uvek zbog teških[553] konja i opterecenja oklopom lenji, jer dok imašmnogo na glavi, težak ti je duh, a k tome ne cuješi svuda dobro ne vidiš, pa rukama i samim sobom zbog težine oklopa ne vladaš. Jer se neki tako pripremaju, u potpuni težak oklop, kao da bi ga neko imao osvajati sedeci na njemu s kamom; medutim dobar covek cista i junacna srca treba da se bori. Bolje je njemu da boju pristupi tako da može casno, kad je potrebno, da odstupi i da bude zdrav i da ponova zapocne što misli nego na jednome mestu da pogine stavši kao olovan. Isto tako dobro znamo da se i Tatari tako pripremaju kao i Turci za bitku, i ne daju Turcima da ih okolo zaobidu, niti da km s boka pristupe, vecse moraju tuci celom u celo, a lice u lice upravljajuci, da bi (ipak) svako došao u bitku; i Tatari su isto tako na svojim konjima brzi kao i Turci, a k tome su junacni i izdržljivi, i imaju veliko preimucstvo što se tako[554] pripremaju kao i Turci. Jer Turcima ne pomaže takvo uredenje; a zato su Tatari cesto odnosili pobedu nad Turcima, a hrišcani nikada a osobito ne u odlucnoj bici, i to zato što dopuštaju da naokolo budu opkoljeni i da se s boka k njima pristupi. Kad vide opkoljene ljude i njihovo pripremanje, Turcima je naredeno[555] od cara da (više) gledaju konje a ne[556] ljude. Pristupivši s obeju strana s kopljima i sabljama i drugim razlicitim oružjem da konje tuku i ranjavaju[557], (a posle toga im s ljudima laka[558] bitka biva), i zato se svako mora cuvati opterecenja od oklopa, što cešlako i" sam razumeti, jer kad tako opterecen iz bilo kojeg[559] razloga sjašeš, bez pomoci sam ne možešponovo da uzjašeš. A u takvoj bici se ne nade uvek (takav covek ili) sluga (pa makar i) gospodinu, da bi mu mogao pomoci. I tako ko god bi hteo da zapocne[560] s Turcima borbu, morao bi da napusti sav današnji obicaj i da se pridržava ovoga što smo više spomenuli i narod takode da za to ima i uci. (Isto tako je znacajna i potrebna stvar da svi pešaci budu s kopljima[561], jer je korisnije[562] nego mac[ 563]. Za to je isto tako potreban dobro pripremljen[564] narod). I na taj nacin bi mogli s božjom pomoci odneti pobedu nad turskim carem. Medutim to sve od kralja zavisi[565], jer on mora da bude obazriv ratnik, i najpre samoga sebe, a posle citavu vojsku mora valjano[566] pripremiti i to osobito[567] protiv poganika. Dobro je da tada kralj bude medu pešacima, imajuci pri sebi nekoliko desetina[568] izabranih junaka na konjima, i odatle sam nikuda da ne istupa, sem kad bi bila (velika)[569] potreba. Jer kralj se mora razumno držati i u silnoj[570] bezbednosti se cuvati, pošto njegova rana ili kakva bolest veliku zabunu izaziva u vojsci, kao što kad je glava bolesna, citavo je telo klonulo. Zato se sva gospoda i obicni vitezovi moraju o tome brinuti, da ne tako snažnoga, vecviše mudroga i veštoga kralja biraju, a kad takvoga budu imali, da ga cuvaju kao zenicu u oku, ne dajuci mu da rukama ratuje bez potrebe. Is-go tako je potrebno kralju da ima pri sebi nekoliko desetina izabranih ljudi na oklopljenim konjima, koji bi se, odlazeci od njega medu odrede, pokazivali vitezovima i opominjali ih u kraljevo ime da se junacki bore, kao kad bi sam (kralj) bio pri tome. I tako bi jedni odlazili a drugi dolazili da bi kralj uvek znao šta se gde[571] zbiva kao što turski car ima pri sebi svoje cauše. I da ovi takode budu tako valjano opremljeni[572] da bi neprijatelji, kad bi videli, mislili kao i drugi da je tu sam kralj i da zapoveda, (da bi im se srcanost i odvažnost smanjivala). A ako bi se nekome od njih[573] u tome nekakva nezgoda desila, da (odmah) drugi na tome mestu bude. Videceštada[574] da turski car ne može tako veliku vojsku skupiti za odlucni boj, kao što govore o njegovoj velikoj sili kao da nema broja njegovim ljudima, što ne može biti; jer svaki gospodar hoce da zna (broj onih) koje ima da bi njima mogao (i umeo) dobro upravljati. A kolika je opet celokupna turska vojska vecje (više) receno. XLII glava: O turskim brzim koljanicima[575], koje zovu akindžije Turci svoje brze konjanike zovu akindžije, to jest tekuci, i oni su kao kišni pljuskovi koji padaju iz oblaka[576]. A od ovih pljuskova velike poplave nastaju i brzi potoci što se prelivaju preko obala, i što god dograbe, sve nose sa sobom, ali ne traju dugo. Isto tako i turski brzi konjanici kao i kišni pljuskovi (niti traju) niti se zadržavaju dugo, ali dokle zahvate, sve pokupe[577], opljackaju, pobiju i unište tako da za mnogo godina tu petao zapevati nece. Turski brzi konjanici su dobrovoljni i od dobre volje idu na pohod, svoje koristi radi. A drugi Turci ih zovu kogmari, to jest ovcari, jer se od (ovaca i) druge stoke hrane, a konje gaje za to da bi ih nekud na pohod[578] pozvali; (tada) su gotovi i nije im potrebno naredivati, niti ikakvu platu im davati, niti im štetu naknadivati. A ako neko nece sam da ide na pohod, on tada nekome drugome pozajmi svoje konje napolice; pa ako što nagrabe i donesu (smatraju da je dobro, a ako ništa ne donesu onda) ovako govore medu sobom: "Nismo imali[579] dobiti, ali imamo veliko zadušje (to jest otpuštenje) kao i oni koji sami rade i vojuju protiv kaura, i to zato što ih opremamo". I što god uhvate ili dobiju, kako ljude tako i žene, osim decaka, sve za novac prodaju, a car sam za decake placa. Ovi brzi jahaci imaju takode medu sobom komandire koje zovu dajdirir. Postoje isto tako i vojvode od cara ustanovljene po svima pokrajinama. Najpre protiv hrišcana: vojvoda smederevski i njegov pomocnik vojvoda kruševacki protiv Ugra, a protiv Vlaha vojvoda nikopoljski i njegov pomocnik vojvoda vidinski; protiv Hrvata i Karantanaca vrhovni vojvoda bosanski i njegov pomocnik vojvoda sitnicki. I tako je dalje po pokrajinama sve posednuto. Na moru je pak protiv Katalana i Italijana vojvoda galipoljski i njegov pomocnik vojvoda korejski. (Ove vojvode) ili sandžakbegovi posmatraju sve pokrajine i znaju šta se u svakome kraljevstvu dešava. A kad koji od njih uluci vreme da može nazarobljavati ljude, tada šalje poslanika caru, moleci za pohod na kaurske zemlje. Pošto sasluša izaslanstvo, car im dopušta, a poslanici, imajuci dopuštenje, ne oklevajuci, odmah nareduju da se vice po gradovima, imenujuci vojvode i pokrajine, hvaleci im taj pohod, govoreci: "Bicete odvedeni u bogate pokrajine i dosta cete nakupiti[580] muške i ženske celjadi i svakojake druge hrane". I onda brzi konjanici (ili kozaci) cuvši o tako hvaljenome pohodu i pozivanju, raduju se podvriskujuci[581] i odmah se opremaju i krecu na ureceno mesto, tamo gde je sam vojvoda. I tako ih vojvoda, docekavši ih, snabdeva camcima[582] i drugim potrebama, koje su za to nužne i uredivši tako sve stvari, zapoveda svakome za šta ce ko biti upotrebljen. I prevezavši se tako, krece u hrišcansku zemlju vodeci ih (vojvoda) sve do onoga mesta kuda je namislio. Kad prispeju, nareduje im da se prebace na druge brže konje, jer svaki od njih dva konja ima, jednog vodi, a na drugom jaše[583]. A oni konji na kojima su prvo jahali[584] ostaju na tome mestu, jer ima drugih Turaka za to da ove konje gledaju, dok se oni natrag ne vrate; a daju im za osam konja zlatnik. I vodi ih vojvoda malo dalje i tu im nareduje da ništa ne oklevaju i odredi im dan dokle ce ih cekati, pa udarivši u bubanj koji zovu talambas, pušta ih, i nastaje takva gungula od njih, jer se medu sobom guraju, jer svako hoce da bude napred a neki padaju i s konjima i tu ostaju. I razlete se svi kud ko zna[585], paleci ubijajuci, pljackajuci i cineci svako zlo. Vojvoda nareduje da se na tome mestu mali šator[586] razapne, imajuci sa sobom nekoliko[587] izabranih ljudi, i to na dobrim konjima i cekaju ih tu. A brzi konjanici k njemu vode, nose sa svih strana. Ali vojvoda, docekavši ih prema prvom naredenju, pljacku (ili plen) sav šalje napred. A ko zakasni, taj onde ostaje, (a sam vojvoda nazad ostaje), pa uredivši odrede, idu lagano, ocekujuci (za sobom) neprijatelje. A ako bi ih neprijatelji, goneci ih silno, sustigli, okrenuvši se gada, sukobili bi se s njima; ako bitku ne mogu dobiti, onda nareduju da se najpre[588] pobije sve roblje (ili plen) (kako) stari ljudi, (tako) i mladež, a onda se sami rasprsnu kao vetar. I tako im niko ništa ne može uciniti, ali kad bi ih neko negde u teškim gorama ili pri velikim vodama, ili na nekakvom mocvarnom mestu sustigao, tu bi ih mogao poraziti, kli kad bi ljudi bili gotovi i krenuli (brzo) ka onome mestu gde pale i pljackaju, s malo ljudi veliku bi im štetu pricinili, jer se oni tada (raspucaju i rasture, a tada se takode) najviše boje, i veliki ih strah obuzme, jer su rasuti. I tako bi ih s malo ljudi mogao neko tuci[589] sve do samoga mesta gde vojvoda taboruje, pa se ni sam vojvoda ne bi smeo zaustaviti, (misleci) da je velika sila, (jer ne bi umicao samdrugi). Eto tako se brzi konjanici spremaju na nas. XLIII glava: O sarahorima, kao što su kod nas najamnici[590] Sarahori su kao kod nas najamnici (ili placenici), a oni su takode iz (broja) dobrovoljnih brzih konjanika jer car kad cuje da se velika hrišcanska sila krece na njega ili bilo kakva velika vojska[591], tada nareduje da se vice po gradovima[592]: "Ko hoce da prima platu, bice mu davana". I tada brzi konjanici odlaze caru i daju im na konja zlatnik za cetiri dana, pa ih od toga vremena ne zovu brzi konjanici, jer više nisu dobrovoljni, vec. sarahori, a placaju im za svaki mesec, jer njihova služba ne traje dugo. Njihovo oružje je: sablja, štitovi[593], koplje, poneki od njih imaju pancire. A car ih drži pri sebi dok su mu potrebni, a onda - isplativši ih - otpušta ih. A biva ih oko dvadeset hiljada (u odlucnom boju. Stoje kraj (cara) s leve strane od janicara, (kako je to više) opisano). XLV glava: O martolosima ili o vojnicima[594] Martolosi su hrišcani, a osobito na krajinama[595] bivaju, i oni dobijaju platu na konja zlatnik za osam dana. A plata im se takode daje za svaki mesec (svakome) (bez zakašnjenja), kao i sarahorima, ali njima služba traje dokle ko hoce. Oružje imaju isto kao i sarahori. Ako ko hoce više da ima, to je u njegovoj volji. Ima isto tako i nekih hrišcana slobodnih, koji ne daju nikome ništa, a nikakvu platu ne dobijaju. Zovu ih vojnici. Ovi caru služe i prazne carske konje vode, gde je potrebno. Martolosa i vojnika ima na nekoliko stotina. XLVI glava: O uredenju turskoga juriša Turski car zauzima varoši i gradove ne žaleci troškove zato da ne bi tu ostajao s vojskom dugo (jer se pešaci ne snabdevaju namirnicama, a konjanicima konji odlaze, kamile i mazge, a u to vreme bi je mogao poraziti sa svežom i ujednacenom vojskom s božjom pomoci. I pre no što bi imao da opkoljava ili zauzima on pripremi veliko izobilje svih stvari. Topove isto tako ne voze uvek sa sobom osobito ne velike za rušenje, i to zato što su teški i teško se voze, ili nakupe medu kamile puno i izobilno svega; a kad prispeju pod koji grad koji hoce da osvajaju, tu izliju velike topove, a i praha imaju izobilno), najpre iz topova razbivši i razrušivši[596] zidine varoške ili gradske, dok mu se cini dovoljno. A kad vidi da je vreme da se pusti na juriš, tada najpre naredi da se vice po citavoj vojsci da se konji, kamile i sva stoka s paše dogna do vojske, (a to zato da im ne bi, dok se oni oko juriša zamajavaju, kakvi neprijatelji konje pohvatali), a kad se to izvrši, onda nareduje da se po drugi put po citavoj vojsci oglasi, odredujuci dan juriša (da bi se svi pripremali), a najradije biraju sebi petak. I oglašujuci tako imenuju pri tome darove na ovaj nacin: ko zastavu iznese na zidine, tome vojvodstvo obecavaju, a ko za njim ude - subaštvo (to jest starostvo ili pod vojvodstvo), trecem šeribastvo[597], a drugima pak novac, ne naznacujuci sumu, razdajuci k tome razlicite haljine[598]. A što god tada spomenu, sve se bez greške izvrši (i ispuni), pa bilo da varošzauzmu, bilo da je ne zauzmu. Onda pak oglašuju za same vecernje ili s veceri svuda po citavoj vojsci[599] da se gusto naticu zapaljene lojane svece svuda po vojsci, tako da (izdaleka) izgleda kao da zvezde gusto na oblacima[600] sijaju; (a to je znak sigurnog juriša). I zato se te noci i sutradan[601] spremaju za jurišanje preko dana[602] sve do veceri. A preko noci pak idu ka onome gradu sa svih strana cutke, istiha prilazeci opkopima, noseci pred sobom zaklone od pletenog pruca i lestvice snažno opremljene da bi mogli ici s obeju strana lestvica i odozdo i odozgo[603]. A janicari pak idu ka onome mestu gde je zid probijen (ili zidine) i pristupivši porušenome mestu, cekaju (cutke) sve dok se ne pocne dan pokazivati. A tada najpre tobdžije pocnu gadati[604] iz svih topova. Pošto se topovi ispucaju, onda janicari vrlo brzo jure na zid (po lestvicama), jer za to vreme gradani pred topovima (cestom paljbom) odstupaju, a kad vide janicare na zidu, okrecu ' se k njima i tuku se zajedno s obeju strana. I tu janicari mile sokoleci jedni druge, a uz to ide (s bokova) vrlo gusto streljanje iz lukova (iz pušaka), jer im (drugi) dodaju još pucnjavu i veliku lupu od bubnjeva i od ljudske vike. I ova bitka traje takode jedan casic a najviše dva. A nadvladaju li za to vreme hrišcani poganike, onda veclagano slabe i malaksavaju Turci, a hrišcani se ojacavaju. I tako taj jurištraje do podne i dalje ne može trajati, jer municiju ispale, a poneki ljudi (bivaju) pobijeni, neki ranjeni, a svi se zamore. Kad vidi car da (jurišem) ne može pobediti, nareduje im da odstupe od grada, a topove s ostalim priborom da odvuku od mora[605] i da natovare na kola. Skupivši[606] ranjenike nareduje da se pošalju napred[607], a sam na tome mestu ostaje do noci, a u noci pak sa citavom vojskom odlazi, da na njih ne bi iz varoši ili iz grada vikali. I zato uvek nacini zasedu, ako bi ko iz grada išao[608] da (ih goni i da plen uzima i da) se može nekako nad njima osvetiti. I zato se narod koji se nalazi u gradovima mora (veoma oprezno i) pažljivo držati, da ne izjahuje i ne izlece iz grada bilo kako[609]. Jer ako se od njega grad ili varošjedanput odbrani, za duga vremena nece Turcin na njega napadati. Koji pak (od Turaka u jurišu ili u bici) osakaceni budu bilo kako u ruku.) U nogu, svakoga toga ce car snabdeti dobrim namirnicama sve do njegove smrti. (A ranjenike isto tako sve daje da se izlece i oporave, svima koji god su isto tako ma šta junacki izvršili, svakome daju šta je ko zaslužio). I takav je oblik (ili uredenje) turskoga juriša. XLVI glava: O hrišcanima koji su pod Turcima Hrišcane (Turci) zovu kauri, a svima koji su pod Turcima car zna broj, koliko ih ima u svakoj zemlji. Caru daju danak na svaku godinu po cetrdeset aspri (koje Turci zovu akcan: cetrdeset) njih cini jedan zlatnik; svake godine primi car toga mnogo stotina hiljada. A koji god može da zaraduje novac, taj daje zlatnik na godinu, osim dece i ženskih glava[610] i osim drugih prihoda, koji mu dolaze u njegovu riznicu na moru i na suvu i od srebrnih gora (i drugih stvari). Ovi isti hrišcani daju i svojim gospodarima pod kojima su i koje zovu timarerler polovinu carskoga danka, a k tome desetak citave svoje letine ili hrane. Rad nikakav ne daju[611] ni caru niti ikakvome gospodaru, niti (na njega) idu. A kada carska vojska ide (kroz njegovu zemlju), niko ne sme preko useva prelaziti (ili kvariti kakvu stvar), niti kakvu štetu naciniti, niti kao zahvalnost uzeti što od koga, pa makar tako malo bilo da ne bi stajalo ni novcica. Turska gospoda se toga (cuvaju) i nece progledati kroz prste jedan drugome, jer nece da se siromašnima šteta cini (kako poganicima, tako ni hrišcanima). A kad bi neko kokošjednu iz zahvalnosti uzeo, glavom plati,[612] jer car želi da siromašni budu na miru. Hrišcani isto tako moraju opremati za carem mnogo hiljada tovarnih grla ili konja, hranu da to tamo prodaju za svoj racun, po kojoj ceni im se odredi pravedno, ne cineci im štete. I tako sve drže po tome uredenju (kako je bilo od prastarih vremena tako i do današnjega dana). Tako se bilo desilo za cara Murata da je jedna žena bila tužila jednoga azapa da joj je na dvoru (u dvorištu)[613] uzeo mleko i popio. Car je naredio da ga uhvate i da mu razrežu trbuh (i da gledaju) ima li mleka u želucu, jer to nije priznao onaj tamo;[614] [(i nadeno je ono mleko u njemu), ali da nije bilo nadeno, to isto se imalo desiti ženi. I tako je jadni vojnik izgubio glavu, a žena mleko. A to se desilo kad se išlo od Plovdiva ka Crnomeru. XLVII glava: O turskom razmnožavanju Tursko razmnožavanje je nalik na more, koje nikad ne nadolazi, niti se smanjuje (i nikad u miru) ne biva, (vecse na razlicitim mestima uzburkava, njišuci se ovamo i onamo). A isto tako ni poganici nikada mira nemaju, uvek se (bune i) kolebaju. Jer mada se u jednoj pokrajini utiša, ipak u drugoj o obale zapljuskuje. Gde je morska voda gusta i slana u nekim pokrajinama so od nje prave, a ipak ako cistu vodu ne zacinišdelom slatke, so ne može biti; isto tako sve vode, lutajuci po svetu ovamo i onamo slatke bivaju i dobre, i za sve stvari potrebne i korisne, a kada u more udu[615] i pomešaju se s morskom vodom, sva dobrota i slast njihova se gubi i postaju kao i druga morska voda gusta i slana. I Turci su nalik na to: nikada nisu u miru, uvek vode borbu iz godine u godinu iz jednih zemalja do drugih, a ako negde nacine primirje, to je zbog njihove koristi, a u drugim pokrajinama sve zlo (izvode ili ) cine, ljude uzimaju, zarobljavaju, a što ne može hodati - ubijaju. I to se dešava mnogo puta godišnje :[616] deset do dvadeset hiljada hrišcana dovode medu poganike, pa pomešavši se, svi se pokvare kao i recne vode u moru, jer napustivši veru svoju, pogansku primaju. I kad tako predu[617] gori bivaju takvi hrišcani[618] nego pravi poganici. I tako sve to služi njihovom razmnožavanju: dok jedni islužuju drugi su islužili i druge dovode, a neki se o tome staraju (i druge dovode) da vode, kako ih nikada ne bi bivalo manje, kao što im je Muhamed naredio. A povrh toga onih koji se svake godine dobrovoljno poturce nije mali broj, kao što se bilo desilo u Galati da je jedan cuveni kaluder svetoga Bernardina svojim nevaljalstvom doveo bio jednoga dobrog coveka da izgubi život, jer su ga Turci bez krivice dali da se spali a njegova žena je ostala udovica. Onda je ovaj kaluder primio Muhamedovu veru a Hristovu pogazio, a onu udovicu je od poganika isprosio. I tako su mu je dali protiv njezine volje, a potom je pak više nego cetrdeset mornara[619]Katalanaca primilo pogansku veru. A ipak poganici nisu hvalili postupak ovog kaludera. I tako se Turci množe, što se po tome može videti, jer oni[620] uzimaju ljude, a ne stoku. A ko im to može zabraniti, jer oni kad pokupe sve, brzo nazad odlaze; i pre nego što su hrišcani spremni, oni onde bivaju gde treba da budu. A ako bi za odbranu od toga hteli cuvati ljude, bila bi veca šteta i gubitak;[621] (jer) dok zmiji glavu ne razbiješdotle neceš od nje biti siguran. I mada ce ponekad njihova konjica biti poražena, ipak to nije nikako kraj, svakako ce se ponovo vratiti.[622] Ostalog se možete dosetiti.[623] XLVIII glava: Kako se car pokazuje svojim dvoranima na dvoru Turski car ima ovakav obicaj: na svojem dvoru pokazuje se dvoranima u dva dana[624] u nedelji, i tu svi dvorani moraju biti, stojeci daleko uokolo. A tu se isto tako prikazuju i poslanici otkuda god bili, noseci darove, pa pošto se prikažu više na dvor ne dolaze, sem kad bi (opet) hitna potreba bila. I tako cekaju odgovor. A car se zato mora pokazivati, jer kad toga pokazivanja ne bi bilo, onda bi dvorani mogli imati nekakvu sumnju i bojazan da mu se nekakva nezgoda desila i da se neko drugi na presto popeo pre nego njegov sin. Pa kad bi i bolestan bio, ipak zato dvorani hoce da znaju o njegovoj bolesti. Carska imena na turskom jeziku: jedno je bujukbek, kao kad bi rekao veliki gospodar drugo - hunkjar to jest turski knez, trece - mirza, to jest sila, cetvrto - sultan, to jest car, a po pretku svome zove se Osmanoglu, to jest hetmanov[625] sin. Neki ga zovu padišah, to je kao ime nad svima imenima, a to ime njemu ne pripada vecsamo bogu, Jer oni boga zovu jergok jaradan padišah (kao kad bi rekao zemlje i neba) svemoguci stvoritelj. XLIX glava: O jedinstvu kraljeva poljskih s ugarskim Ugarski kralj Vladislav i poljski kralj Olbraht jesu dva brata koja leže pod jednim srcem, od jedne krvi potekli. Imajuci tako veliku silu (bilo bi zaista božja kazna i veliko i necuveno cudo) kad se ne bi osmelili da napadnu turskoga cara i da se ne osvete za takvo prolivanje hrišcanske krvi i za uništenje naroda, a osobito njihovih predaka. A svakako je dobro poznato bilo da dokle god je Stepan vlaški vojvoda držao Kiliju i Beograd u svojim rukama poljska kraljevina je sedela u miru kao iza štita. I dok isto tako ugarski kralj drži u svojim rukama raški Beograd, ugarska zemlja je sigurna. Jer Dunav, Sava i Tisa, Drava, ove cetiri reke su kao zatvori. Ali bi zato trebalo Beograd, kao kljucugarske kraljevine, držati, u velikoj pažnji. Jer poganici ne spavaju, jer je kraljeva dužnost da se o svima podanicima stara i da ih uvek opominje i brani. A za to nema drugog pravilnijeg puta nego bratska sloga i jedinstvo i ljubav svih hrišcana da bi od poganicke ruke bili oslobodeni. Ne kao kralj Matija, koji je ostavio poganike, a rat vodio protiv hrišcana. A ocevidno[626] su uzrok tome bili sveti otac papa Pavle Drugi i car rimski (Fridrih, obojica slavni spomena), jer su doveli do toga da Matija vodi borbu protiv Ceha (proglašujuci ih za jeretike kralj Matija slavnog spomena), pa kad ove nije mogao pobediti (i sebi pokoriti), okrenuo se na austrijsku zemlju protiv rimskoga cara. I tako je medu hrišcanima bila borba a poganici su svoju silu umnožavali, jer pod zastorom vere hrišcane lakomstvo i prazna hvala vode mnogim rdavim stvarima.[627] Telos[628] Ova hronika pisana je najpre ruskim pismom godine 1400. od rodenja Gospodnjeg. Napomene [1] svetoj veri. [2] osudi. [3] PAL imaju posle predgovora glavu: Prvi pocetak Turaka... [4] zaslužne. [5] cine. [6] nocivaju; nocnu stražu cuvaju, klanjanja obavljaju. [7] mrtvih. [8] kao u prvoj nedelji petak svetkuju, milostinju daju kao. [9] odbaceni. [10] goveda ili necisti psi. [11] korisnije bi bilo. [12] nego takvim ljudima. [13] PAL imaju ovde dodatak na pocetku. [14] tada. [15] PA 45 godina, a prema nekima 34, a prema drugima 40 i sedam stotina (A šest) godina je svoju nauku raširio (A širio). [16] vašgrob neka bude pored puteva. [17] zato da biste pored mene. [18] budite novi izabrani božji Izrailj; bicete božji voljeni novi Izrailj. [19] jacati. [20] Muhamedove vere. [21] gde. [22] tada. [23] nareduju da se zakune. [24] hramovima. [25] ulazi. [26] smeta. [27] tada. [28] za koju bi se uverili (da je to cinila) ubrojena je medu slobodne žene i morala je strahovati za glavu. [29] isto tako neki idu u hram a neki ne idu. [30] zašticuju. [31] davolski blagoslov. [32] iz rata. [33] mucimo. [34] pogledaju. [35] žagora. [36] rasprave, posla, žrtve. [37] u svakom. [38] ko. [39] hram. [40] U RA dolazi ovde opširniji dodatak. [41] verujuci. [42] ovim recima [43] rastvorile i prenosile ga. [44] prosvetliti. [45] velikih. [46] bašmake, kao da su bile nekakve sandale ili cipele (?). [47] sandale. [48] izbavi nas iz ruku neprijatelja tvoga svetoga krsta. [49] volju ispunjavati. [50] Muhamed je isto tako tri puta Buraka binip (pojahavši Buraka — konja) bio na nebesima, kao kad bi rekao našim jezikom: sevši na nekakav vihor. [52] (jer to njima) služi. [53] jedan drugom ne idu na ruku. [54] hvale se. [55] uspeva. [56] pazite. [57] ima cetiri kraja; na cetiri kraja ce se zaustaviti. [58] kraj. [59] živahno. [60] to jest. [61] tamo ce dostojanstveno. [62] ljudima. [63] o njihovim zborovima ucenjaka ili doktora i monaha i o njihovom raspravljanju o svojoj veri. [64] za ono vreme. [65] ovako o Muhamedu. [66] pristalicama. [67] nad prorocima, za natproroka. [68] u svima poljskim rukopisima ovo mesto je pokvareno, a u K ispušteno; u Mcitamo: „biraju rdave Busromane iz naših grobova i nose ih u kaurske grobove, pa opet biraju dobre kaure i nose u naše grobove". [69] ustati. [70] nisu hteli biti. [71] Taj isti Salih. [72] što odnosi. [73] U PAL ovde je opširniji dodatak. [74] pod njihovim zapovedanjem; potcinjeni. [75] s tužbom. [76] ne uzevši ništa, sa žalošcu. [77] njima dode; opet ce biti upropašcen. [78] od nevinih. [79] krive. [80] ne sme. [81] turskome caru ništa se više ne svida nego damu se od velike gospode cast i poštovanje zajedno s darovima pružaju. [82] takvi darovi medu hrišcanima i poganicima ne pokazuju ljubav, vecjedino poštovanje. [83] car ... lukavo ide kao u krug. [84] muceni. [85] nagraditi, platiti i vratiti. [86] bila i jeste. [87] grckoga. [88] vrste ili roda. [89] radnika za sejanje i krcenje šuma. [90] imao razapet. [91] kad je ovaj bio iznesen. [92] ne samo da su njegovi išli, nego i tudi; tudi. [93] ubogom. [94] slobodno. [95] ide. [96] na livadu. [97] receno. [98] donese. [99] im naredi. [100] vladanje za pape Benedikta godine 1500 a nešto kasnije za pape Jovana 220 je umro; L daje druge datume: za pape Benedikta leta gospodnjeg 630, a 18. godine cara Iraklija; i bice do volje božje. [101] Potom je Otoman umro, a posle njegove smrti njegov sin po imenu Mustafa. [102] poroda. [103] nad svojim susedima, svojim bliskima, i ovaj je bio drugi turski car. [104] naredio je. [105] vremena (u ovo vreme). [106] starijima. [107] ljude. [108] do toga doci (nije mogao). [109] najpre jednu. [110] pobeci ili otici. [111] razdelivši se na stremen i docekali ih. [112] osvojio. [113] voljom. [114] Majci božjoj u hram uvedenoj. [115] o miru (su medu sobom raspravljali). [116] buzdovan ili štap. [117] medu se. [118] s pocašcu odnesu do groba. [119] odmah se nazad. [120] tu ga; oca svoga je zadavio. Njegov otac je progovorio rekavši: „Cuje nebo, nebo cuje zemlju: otac me je oslepio a sin me je zadavio". [121] mitropolitu. [122] da ti naredujemo. [123] traže; iskrenim srcem traže. [124] oca svoga. [125] s velikim milostinjama. [126] podignut i za sveca držan. [127nazivali. [128] pocast. [129] privrženost; tada podanici. [130] skinuti. [131] ovoga pustinjaka. [132] i ubio ga je i mnogo drugih oko njega; i tu je bio ubijen i mnogo drugih pored njega. [133] car ih je obdario. [134] dao ih je poseci. [135] skupljajuci. [136] došla na. [137] prisiliti. [138] ne može biti sloga. [139] junacki, verno i pošteno; snažno, verno i pošteno. [140] ... znaci ovo: nebeska munja... [141] veliki mermerni stub. [142] u mojoj nevolji. [143] veca je to stvar. [144] glavu knezu Lazara. [145] Srecni gospodaru. [146] kao spomen na pogibiju oca i brata svoga. [147] stub. [148] išcezoše. [149] sazidan. [150] budem (pozivao). [151] PAL imaju ovde veci odeljak kojega nema u drugim rukopisima. [152] vest. [153] nije mislio. [154] (nikakvo) zlo uciniti. [155] drugoga. [156] iz velike žalosti. [157] umorio. [158] istoku. [159] najpre. [160] ostavio. [161] krenuo je. [162] u grcku zemlju, jer je i sam bio Grk. [163] zovu se na grckom jeziku staroslovci. [164] došli su. [165] Izraza "po stu ludu" (od stotine naroda) u drugim rukopisima nema. [166] cara. " [167] prenositi. [168] sultan, našim jezikom nazvan žoldan (šibenik). [169] za njegove vladavine. [170] idolopokloništvo; idole, [171] ali ce ipak. [172] onda ce Grci ostati nevini. [173] u ljudima i hrani; pretrpeo je u ljudima od Turaka u vlaškoj zemlji; pretrpeo je u ljudima u Vlaškoj; pretrpeo u ljudima i hrani svojoj. [174] koja. je bila Carigrad. [175] silnije. [176] divnih. [177] PAL imaju ovde veci odeljak kojega nema u drugim rukopisima. [178] dozidao; opremio. [179] veoma su dobro medu sobom bili. [180] (u onom) prijateljstvu. [181] opremio niti snabdeo. [182] odnese. [183] glasnik nije mogao tako brzo da stigne cak onome kome je bilo naloženo, te im je oci izvadio pohitavši iz ciste rdavštine; glasnik bez odlaganja, brzo jašuci i menjajuci konje, nije mogao ovome da stigne. Vecsu im bile oci izvadene. Iz neke pakosti ovaj poganik je pohitao. [184] pohitao., da im je oci izvadio. [185] toga poganina. [186] zajedno. [187] pohitao. [188] do grada Plovdiva. [189] povlace; Vracaju. [190] jer se dalje bez štete ne bi mogla vratiti. [191] to cinio. [192] poseceni, pohvatani. [193] pet stotina; šest stotina. [194] L ovde daje veci dodatak, kojeg nema u drugim rukopisima. [195] donesena su. [196] (carski) sužnji. [197] veselo. [198] do sedam. [199] boj; rat. L ovde daje veci odeljak, kojega nema u drugim rukopisima. [200] stupi. [201] M jošdodaje: Zato je bio car otišao u kaludere govoreci da nije dostojan da bude car kad nije bio u tome boju. [202] idu. [203] M potom pak, povrativši se iz ovog ludackog zamora, ide svaki u svoj brlog. [204] u boju. [205] M dodaje: buduci mlad, ostavivši janicare u Jedrenu. [206] zakašnjenje. [207] odlicnije. [208] savetnicima (njegovim) koji su s njim bili. [209] uze. [210] zbog cega ste se tako pobunili. [211] vaših; za tvojih [212] (preko) stare. [213] zelenilo; hladnjak. [214] zelenilo i liplje. [215] zeleni hladnjak. [216] o kralju Vladislavu kako je po nagovoru pape Evgenija i Janka svoga vojvode i druge duhovne i svetske gospode, prekršivši primirje, krenuo na Murata, pa je tamo poražen i ubijen. [217] laskavci. [218] ne pamtiš. [219] žuriš. [220] kako sam uništenu zemlju uzeo pod svoju vlast. [221] do vremena dok traje primirje; do vremena kada ce se završiti primirje. [222] na njegovom savetu da se zaustavi. [223] u malom broju. [224] skupocen, sa slikama unutra, zlatom i biserjem izvezen (tj. šator); najskupoceniji biserjem, zlatom, slikama, unutra izvezen. [225] na vetru. [226] pet stotina [227] necemo kod kuce ležati, vechocemo da se krenemo na poganike. [228] PA imaju ovde opširniji dodatak [229] dolinama [230] Kad vide to Janko da su se janicari pored klanca namestili, potpuno je upropastio kralja svojim savetom da bi potom sam u kraljevini zapovedao. [231] u skoku je k njima jahao [232] i hitajuci tako; gurali su se jedni za drugima da bi što pre na njih udarili, i tako su došli na one jarkove i tamo su jedini za drugima u njih upadali. [233] 30 hiljada. [234] gospode [235] birati. [236] Kukrihader, kao kad bi rekao grbavi odrpanac, Kukri, kao kad bi rekao grbavi covek. [237] skupocenom. [238] Kad su je neki videli. [239] imao je na svome dvoru jednu boju crnu a drugu crvenu. [240] doneo. [241] zemljoposednicima. [242] Zbog ovog je i danas svima veoma žao. [243] s mojima; sa svojima. [244] kad vam moj savet u to vreme nece izgledati koristan. [245] da mu da (swoidrang— ?) i slobodno kretanje. [246] da bude pomagan. [247] nego nekoliko. [248] i trajao je. [249] do subotnjeg vecernja. [250] otišao. [251] i tu je Janko bio uhvacen i izveden preda nj. [252] veliku nezgodu. [253] PA imaju ovde veci dodatak. [254] brinuo, ali je ratnik bio znamenit i srecan; zadatu veru nikome nije održavao. [255] nikad im nije smetao. [256] ne verujem. [257] staroslavni. [258] govore. [259] zidare. [260] ljude. [261] poceo nositi. [262] velika. [263] (da bi trgovci) mogli (svoju) robu (voziti). [264] nisu hteli pokretati; ostavili na miru. [265] dozida (do kraja). [266] a kad ga osvoje, do temelja da ga sruše ili da ga posednu. [267] za odbranu (se nisu spremali). [268] imanje (imajuci); [269] dozidao (do kraja). [270] lada. [271] hiljadu i po konjanika. [272] posla. [273] svakako našom pomoci malo se Turcima pomoglo. [274] lepak; igle; valjci; podmetaci; [275] na dvoje se deli. [276] za (jednu) duž. [277] P i nešto ranije A — imaju opis Carigrada. [278] kad videše tada drugi njegovi komandanti., uplašivši [280] naoštrivši se. [281] Turcin. [282] naša misao. [283] Ladislava, koji je bio posle kralja Vladislava. [284] pobili su ih mnoge, pa su i turska gospoda dobila svoje. [285] osobito s velikom silom. [286] zajedno sastavi. [287] Potom. [288] koje mu se potcinilo. [289] muškarce odvojeno u-prokope s jedne strane, a njihove žene iza njih zasebno. [290] muževima. [291] (na imanju) štete. [292] 1700. [293] gospodaru. [294] ali to nismo smeli, jer smo bili mladi. [295] ostale. [296] drugi mladici. [297] i ovi mladici, dogovorivši se medu sobom, imali su [298] ili cemo postati. [299] Niko drugi vecvelika okrutnost tvoja i neiskazana žalost naša koju imamo; niko drugi nego velika žalost naša. [300] izvadivši. [301] udovi. [302] oduzmu. [303] šator. [304] obricuci laskavo i neverno, svecano ga uveravaju da ce tu biti bezbedan i danju i nocu dokle god se njemu bude svidelo i jošviše su ga uveravali: „Za što god nas budete molili, rado cemo za vas uciniti". [305] (su) ga zadržali. [306] preko njegove volje i naredenja. [307] od Jankovog starijeg sina Vladislava, Matijinog brata, kojega je za to dao kralj Vladislav poseci, a i sam je ubrzo otrovan umro. A kralj Vladislav uhvativši Matiju uzeo ga je sa sobom u Cešku; buduci tamo u tamnici, ubrzo je posle toga postao kralj. [308] ne bi dobili Turci. [309] pakosnom. [310] onaj trošak okrenuo. [311] za ime (njegovo). [312] Zato su sada. [313] ukopavši se. [314] postavivši. [315] odmah. [316] najveci [317] starijeg [318] pre nego što su. [319] Potom su poceli janicari da beže. [320] na jednu gomilu bili su složeni pod nastrešnicom [321] sami. [322] Kad su videla grcka gospoda da se turska mocumnožava, nacinili su bili zidove od jedne morske obale pa sve do druge, ali ne osobito sigurne i snabdevene. Tu zemlju pak zovu Peleponez. Sve od vode do vode nacinjen je zid, ali ne siguran. [323] A u toj zemlji vladao je Dimitrije despot, ili da se kaže (drukcije) gospodar one zemlje. I ovaj. [324] (se) izgubio. [325] Ovaj despot. [326] sa [327] dade odgovor. [328] kako najbolje može. [329] opkoljen. [330] podigne; doveze. [331] tuc. [332] ne nadajuci se. [333] naredio da se poseku. [334] kao što je u drugim gradovima cinio. [335] nedaleko od Negroponta ili Evbeje, gde je bilo najslavnije mesto Halkidija (Halkida); ljudi ove zemlje bili su veoma borbeni, pa hoteci tada kao da poplaše Turke, poslali su svoje izaslanike k njemu s darovima. [336] naredicu da (im) se prebiju. [337] osvajajuci gradove. [338] do Moreje smo stigli, zbog cega smo dosta muke imali; pre nego što smo despota Dimitrija stigli i opkolili u jednome mestu; —do Moreje prispeti, a ipak smo tu dosta muke imali dok smo despota Dimitrija opkolili u jednom mestu koje zovu Misitra. [339] obecavajuci. [340] Cham (stalno tako u ova dva rukopisa). [341] mada s Turcima iste vere. [342] preduzeli. [343] upotrebiti zbog sloge i dobrog uredenja. [344] zbog velikih i neprolaznih planina. [345] pod gorom zaglibila. [346] sve stvari sa blagom sa kola. [347] s planine na planinu. [348] valjanih; na kojoj je bio deo carskoga blaga. [349] drugog osim tog. [350] velika. [351] zaustavio se i pitao šta je razlog zadržavanju. [352] (je) cuo. [353] da samo vojsci ne bude smetnje. [354] U M je k tome jošdodato: „kao što pri tome biva". [355] bila veoma lepljiva; žitka. [356] radi otpocinka. [357] darovao je. [358] tri. [359] dvadeset hiljada. [360] tako da je. [361] k Trapezuntu i tu smo. [362] posmatrali. [363] Potom je onda car. [364] sto pedeset hiljada. [365] i poslao ga je. [366] nekako. [367] zbrku u pohodu. [368] došao je i javio za službenika. [369] i nekoliko strela. [370] iz slucaja, te je nesmelo. [371] pa ipak. [372] pod pazuho, zahvatajuci malo tela. [373] došavši k njemu od velike žalosti je. [374] zapalivši ih. [375] najpre; na njegove grudi. [376] topio mu je vreo vosak na oci. [377] izmišljajuci mu uvek nove i nove muke; u surovim mukama. [378] potom su ga. [379] (su) nosili. [380] stigli smo cak (do Eufrata). [381] sastati. [382] car nazad odlazi. [383] na obalu. [384] sa citavom vojskom. [385] jedinog, jednookoga. [386] vrlo široka. [387] Hamzabeg, koji je vladao nad carskim lovcima. [388] Utom je otišao. [389] 45, trideset. [390] izišli. [391] mestu ili prestolu. [392] s druge strane. [393] zato. [394] skoro smo se, [395] dok se nisu. [396] janicari svi prevezli i k nama prebacili. [397] a ipak dok do toga nije došlo. [398] nije mogao pomoci. [399] nas. [400] k njemu prispeli; prebacili (smo se); opremili (smo se). [401] videci. [402] potom je. [403] pre toga nisu bili. [404] ih se bojali. [405] potom. [406] sekuci; sekuci da su. [407] do nekoliko; sto hiljada. [408] tako da su. [409] pobegli. [410] poverivši. [411] a u to vreme. [412] sv. Pavle iz potopa isplovio i zmija ga. [413] a. [414] Đurde Skenderberg drukcije Kastriot, Skender sin Ivanov. [415] i imao je. [416] pokorivši sve kneževe. [417] arapske zemlje. [418] A u to vreme desilo mi se da sam ušao. [419] da s njim sedim. [420] došao. [421] dodoše. [422] ugledavši ih. [423] izici. [424] i tu su seli. [425] necemo. [426] kao sigurnu stvar. [427] a pamtite ove moje reci i secajte ih se, jer sam ja isto tako hrišcanin kao i vi. [428] Zatim sam od njih otišao. [429] gospodina. [430] setili su se sa mnom. [431] ali nisu znali. [432] je (tj. zemlju).. [433] a ja sam bio od njega ostavljen. [434] odmah; najbrže. [435] stanovali. [436] kraljevska. [437] naredio je da se tu izliju; naredio je da se tu liju. [438] pešak iz grada pojurio je po zastavu; pešak se borio s jednim janicarom, tukuci se o zastavu. [439] tako su se držali; tako su se obojica dobro držala. [440] zajedno. [441] da su grad i varoštako branili da im nije mogao ništa uciniti. [442] potom. [443] Ima na moru ostrvo Evbeja, na koju je car krenuo i [444] kada je brojano. [445] jednome gospodinu po imenu tetreik sinan. [446] sva blaga, tovar njegov. [447] cetiri puta sto hiljada; cetrdeset hiljada. [448] car. [449] cetrnaest hiljada. [450] a to je govorio o onima. [451] I bojao se. [452] cetrdeset. [453] Tada je naredio. [454] imalo ne poci za rukom. [455] sa svim hrišcanima. [456] Ali kad bi vec. [457] pozvao. [458] papi. [459] koliko je lapa bilo, svi su bili svetitelji. [460] u njihov stan. [461] svi bi od njih otstupili i hrišcanima se okrenuli. [462] izvoli dati. Osvojio je isto tako dvanaest kraljevina u Maloj Aziji, to jest Pont, Bitiniju, Kapadokiju, Paflagoniju, Ciliciju, Pamfiliju, Lljkiju, Kariju, Frigiju i Helespont ili Moreju. — A ima ovde duži odeljak. [463] imali raspru medu sobom. [464] vlada i vladao je; vecje za moje vreme onda vladao. [465] a u Ugarskoj Beograd. [466] pa bi vodili borbu; onaj. [467] svakojako nijednome od aih. [468] A to je citavo blago carigradsko. [469] to jest novi dvor ili grad; ima veoma siguran i tvrdi grad, koji je Muhamed bio sazidao kad je Carigrad osvajao. [470] A kada bi koji carski sin. [471] Nece ga dati nijednome, jer ce grad tako cuvati kao pred neprijateljem. [472] vratiti; poveriti. [473] Na svaki nacin je dobar poredak i veliki red u turskoj zemlji, a prva je stvar. [475] za svoje ne daje. [476] da bi imali sve potrepštine. [477] kapidžika za izlazak. [478] osim. [479] mogu li. [480] drugo imanje. [481] prvi razlog. [482] zanemaruje; a ko tada rdavo služi ili (službu) zanemaruje, tome ce car službu uskratiti i imanje oduzeti. [483] ili drugi put. [484] Pregledavši to, vracaju se. [485] od koga je ubijen. [486] i carska pretnja. [487] najviši. [488] takav red i poredak; upravljanje. [489] pretrpavao (brigama). [490] jakim. [491] (cije) pitanje. [492] u jednoj zgradi. [493] u narocitom šatoru. [494] sama dvojica. [495] razilaze se [496] toliko. [497] potpune dve hiljade. [498] uzimaju. [499] da se tako ponese da bude osloboden. [500] uce. [501] ih snabdeva. [502] više. [503] svaki. [504] drugima. [505] nijedan; svaki; valjan. [506] pogubiti; pogubljivati. [507] Ima medu njima jošovakav red. [508] velikih pušaka. [509] odlicnih konja, decaka; odlicnih decaka. [510] dvesta. [511] pod sobom. [512] s lukovima i strelama da nose, opasavši se;sablju, luk i strele da nose; opasavši se. [513] biti u redu. [514] (prema njegovoj) službi. [515] hranu ili jelo. [516] ovih ima sto i one. [517] stvari. [518] A imaju isto tako i cetiri velika bubnja. [519] Ali. [520] kamila. [521] cetiri hiljade. [522] dvadeset. [523] Prva. [524] cara. [525] jarka. [526] ostavljaju. [527] (drugo), oružje. [528] svaki sa svojim odredom; a imaju isto tako duža koplja nego naša, skoro za lakat, a to zato da bi naše mogli dohvatiti, a da svaki sam stoji i svoju zastavu drži. [529] prvi. [530] medu njima su isto tako i carski veliki bubnjevi. [531] pokazati. [532] topuz. [533] junacki i xrabreci; sokoleci konjanike ga borbu. [534] Turaka. [535] s Turcima. [536] nedovoljno dobro znaju. [537] a to je da. [538] Odavde pa do kraja glave u PA je drukcije: I zato dok je njihovo ljudstvo na bojnome polju sveže, ne treba se na njih bilo kako žuriti, jer kad je u njima velika strahota i pravicnost (pripravnost), moraju veoma junacni biti i nazad ne mogu stupiti.— (Dalje ide kao u gornjem tekstu). [539] smeo suprotstaviti. [540] ne dosecaju. [541] ali nisu mogli saznati. [542] jedanput; ipak; samo jedanput. [543] kao što sam ranije rekao; kao što je ranije receno. [544] nekako; nikako. [545] Ovde se u C nalazi dodatak o pohodu na Bogdana Jednookog. [546] Na pocetku ove glave u PA nalazi se dodatak. [547] razum i red. [548] i zato kad razum i savetovanje sve (ureduju). [549] znajte. [550] opteretite. [551] lako uteci. [552] turski konji. [553] velikih. [554] isto tako. [555] Turci imaju to naredenje. [556] nego, [557] seku; a ne ranjavaju. [558] lakša. [559] ni iz kakvog. [560] vodi. [561] s vilama. [562] vrlo potrebne i korisne. [563] nego išta. [564] (potrebno je) imati razuman i naviknut i izvežban (narod), kao što Turci imaju. [565] zavisi, i da se ne oslanja na hetmane. [566] dobro. [567] najpre prema gospodu (bogu), zatim. [568] nekoliko stotina, ako hiljada ne bi bilo. [569] znatna. [570] velikom. [571] u vojsci. [572] Kao što i turski car cini i pri sebi ima takve ljude koje šalje do odreda, opominjuci ih da ovi budu tako valjano pripremljeni. [573] onih izaslanika. [574] Znajte isto tako. [575] brzim konjanicima ili kozacima. [576] s oblakom. [577] popale. [578] put. [579] Ako nemamo. [580] dosta cemo nakupiti svakojakog blaga, dovešcemo. [581] potskakujuci ljudima. [582] ce doci; sedi sam.. [583] stigli. [585] xoce. [586] tatori. [587] nekoliko stotina. [588] redom. [589] mogli bi ih napadati tukuci ih, mogao bi ih tuci napadajuci ih. [590] U A nema cele glave. [591] isto tako kada xoce da skupi svoju vojsku da bude veca nego što je bila. [592] po citavoj njegovoj zemlji. [593] ciste sablje. [594] K i A nemaju ove glave. [595] u pogranicju. [596] nareduje da se razruše. [597] a drugima opet druga dostojanstva. [598] i drugu odecu i razlicite darove. [599] da sutradan poste, pa pošto proposte citav dan, kada pak vece dode. [600] nad oblacima; na oblacima. [601] ili i celi drugi dan. [602] prireduju sebi svuda gozbe, uživanje. A kad se dovoljno najedu i napiju, tada se— grleci se i ljubeci—opraštaju jedan od drugoga, kao da više nikad jedan drugoga nece ugledati, i tako ostaju. [603] s obeju strana, a drugi i odozgo i odozdo. [604] pucati i gusto tuci na zidine. [605] od zidina. [606] Popisavši. [607] da se ide s njima napred radi nege. [608] izleteo. [609] ili da izlece; jer su skoro na taj nacin Turci zauzeli Nikopolj: goneci gradane, ušli su za njima u grad. [610] dva zlatnika godišnje osim depe i ženskih glava. [611] nisu dužni. [612] (glavu) izgubi. [613] na putu [614] vojnik. [615] se uliju, upadnu. [616] svake godine. [617] primajuci pogansku veru velica je: a mnogi. [618] za hrišcane; hrišcani koji su postali poganici. [619] Ugra. [620] tako se poganstvo jaca, kao što je o gore spomenutom moru receno, a to možete i sami znati da Turci. [621] ako više ljudi na to cuvaš, xoteci da ih odbraniš, pretrpecešvecu štetu i gubitak. [622] Dok zmiji glavu ne razbiješ, dotle je sve gora. Tako i vi ako ih kadgod pregazite i potucete, ovi ce istu onakvu štetu pricinjavatn kao i ranije. [623] Ostalo možete razumeti. [624] dva puta. [625] Otomanov. [626] Nažalost. [627] I tako su hrišcani bili muceni, a poganstvo se svuda ojacavalo, a uspomena na pokojnog kralja Matiju prošla je kao zvuk zvona. [628] Na margini: Finis, možda [grc.] Selos.