Kandelaberi

Legende tambure

Tambura je narodni trzalački instrument. Tambura je tradicionalna, a ne autohtona kulturna tekovina južnih Slavena i drugih naroda na balkanu, kamo su je donjeli Turci u 14 i 15 st. Najstariji sačuvani pisani povjesni dokument o tamburi u Bosni i Srbiji potječe iz 1551, u putopisu N. Nicolaja, pratioca francuskog konzula u Turskoj. Tambura ima tri dijela: trup ( korpus ), vrat i glavu. Trup je izdubljen od javora, kledrova drva, katkad i od jasenova, orahova ili vrbova, a ponekad se naše i od kornjačine kore. U novije se vrijeme neke tamnure, osobito one s većim trupom, ne dubu, nego izrađuju od tankih savijenih dasaka. Trup je pokriven tankom daskom od meka drva ( smrekovine, jelovine, čama ) koja se zove glasnjača ( tahta). Gornji je dio glasnjače napravljen od tvrda drva ( orahovine ili ebanovine ) da se trzalicom ne bi oštetio. Na glasnjači su zvučni otvori, rupice, koje narod zove izlaz glasa ( odušak, negdje jasnica ), a ima ih katkad 8 do 24. Na novim je tamburama obično samo jedna veća rupa u sredini. Vrat tambure ( držak, ručica ) u pravilu je dug. Duž njegove gornje strane, prekrivene obično tamnijim slojem dašćice, pričvršćena je hvataljka, na njoj su poprijeko pribijene ( a nekad su bile oko cijelog vrata omotane ) prečnice. Prečnice su od čelične žice ( nekad tetive ). One označuju mjesto gdje se pritiskom prsta dobiva ( hvata ) određen ton. Na pučkim ( narodnim ) tamburama prečnice su poredane po netempiranoj ugodbi, a na novijima prema tempiranoj, obično kromatskoj, rijeđe dijatonskoj ( u ovom slučaju prešnice ne idu preko cijele širine vrata, nego do polovice širine s doljnje strane za cijele stepene, a s gornje strane za polustepene ). Glava je na kraju vrata u piljastu ili pužoliku obliku. U glavu su utaknuti ključevi ( ključ, vijak ). Umijesto izvornih drvenih ključeva danas se u glavu pričvršćuje stroj za navijanje žica, prilagođen pužolikoj glavi. Između glave i vrata je konjić s urezanom udubinom za svaku žicu. žice idu od knjučeva preko konjića duž vrata i trupa, na kojem je kobilica s urezima za žice kao i na konjiću, a zapinju se na kraju trupa odozdo za zapinjače ( petlje, kopče ). Broj je žica na tamburama raznolik: od 2 do 10,12 pa čak i 16 žica, ali najčešće tambura ima 4,5 i 6 žica. Obično su prve dvije ugođene unisono i na njima se izvodi melodija. tambure su jednoglasne ( 2,3 ili 4 ?ice ugođene unisono ), dvoglasne ( dvije po dvije žice unisono ili tri žice unisono, a četvrta ugođena na koji drugi ton ), troglasno ( dvije žice unisono, a treća i četvrta razlićito ugođene ili po dvije žice ugođene unisono ), četveroglasne i višeglasne. Razmak u tonovima koje daju prezne žice tambure katkad je sekunda, če?će terca ( bugarije ), no najviše kvarta ili kvinta ( dvoglasni i troglasni sistemi ). Dužina tambure koje je narod sam gradio kreće se između 45 i 115 cm. Najče?će su tambure dugačke 70 i 95 cm, ali postoje i posve mali instrumenti ( 37 cm ), dok se u tamburaškim zborovima upotrebljavaju i velike tambure ( 140 - 200 cm ). Za muziciranje na tamburi narodni je izraz: udarati u tamburu, tamburati, no, sve se više uvrjeđuje izraz svirati u tamburu. Trzalica je izvorno bila od višnjeve kore, od orlova, gavranova, paunova ili gušćjeg pera, a u novije vrijeme od celuloida, roga ili najčešće od plastičnog materijala. Trzalica se drži između palca i kažiprsta, a ponekad još i sa srednjakom. Njom se udara u žice ( za kratke tonove ) ili trže ( za dulje tonove ). Naš je narod stvorio i sam za sebe vrste i nazive za tambure, kao što su npr. samica, dangubica, bisernica itd. Milan Stahuljak je za tenorsku tamburu, na osnovu riječi čelo, uveo na narodni način stvorenu kovanicu čelović. Svirač tambure zove se tamburaš, a graditelj tambura je tamburar. Tambura se razvila iz zičanog instrumenta poznatog već u staroj kulturi Mezopotamije. Slika instrumenta duga vrata i maloga kruškolikog trupa našla se urezana u kamenu iz III st. O pretećama tambure govore i sačuvani likovni spomenici u Tebi u Egiptu. Na tim se slikama ne vidi, da li su te dugovrate lutnje ( nauka ih zove kopljaste lutnje ) već imale prečnice ili nisu. Takve lutnje javljaju se kasnije i kod Grka i Rimljana pod nazivom pandora. Ime tambure potječe od perzijske riječi T - N , što znači žica. Iz tog korjena je i perzijski naziv denbar i arapski tambur. Arapski teorik Alfarabi u X st. spominje različite vrste tambure i navodi kakav poređaj prečnica ima bagdadska tambura. U razvitku lutnje razlikuju se dva tipa lutnji: kratkovratna i dugovrata lutnja od koje potje?u svi instrumenti srodni tamburi. Kratkovratnu lutnju donjeli su Arapi u Španjolsku, na Siciliju i u južnu Italiju. Iz nje se u Španjolskoj razvila gitara, a u Italiji mandolina. Od dugovrate lutnje, što su također donjeli Arapi, nastao je u Italiji colascione, instrument jako sličan tamburi. Održao se do XVIII st. kada ga je potisnula mandolina. Dugovrata lutnja došla je s turcima i na Balkan kao tambura ( u bugarskoj pandura ), u Ukrajinu kao bandura, u Rusiju kao balalajka i domra, a u nekim sovjetskim tatarskim krajevima zovu je tambura. Iako se tambura susreće ponegdje i kod Bugara, te u Gra?koj i Albaniji, ipak se na Balkanu najviše udomila, prvanstveno kod muslimana od kojih su tamburu postepeno prihvatili i ostali stanovnici tih krajeva. Iz Bosne je seobom šokaca i bunjevaca prenesena u slavoniju i Bačku, pa je u XVIII i XIX st. postala najizrazitijim narodnim instrumentom Slavonije i Vojvodine. Najstarija sačuvana tambura je iz sredine XIX st. Ona ima mali trup ( 23 cm ), dugi vrat ( 46 cm ), glavu ( 26 cm ) sa 10 ključeva za 10 žica. Ukupna duljina te tambure je 95 cm. Kod Makedonaca, Albanaca i Bosanaca tambura je do danas u narodu sačuvala svoj izvorni orjentalni oblik s trbušastom trupinom, koja ima uzdužni brid na doljnjoj strani, vrlo dug vrat i u?iljenu glavu s ključevima sprijeda i sa strane. U Slavoniji i Bačkoj njezin oblik doživljuje neke bitne preinake: skračuje se vrat, glava se oblikuje pužoliko, a žice se ugađaju raznoliko. Katkad se mijenja kruškolik trup u tvostruko tikvasti, pod utjecajem gitare, čime se tambura udaljila od izvorne povijesne tambure.

PRIM
Prim (bisernica) je po veličini najmanji instrument u orkestru. On proizvodi visoke tonove, ima pet žica, od kojih su prve dvije jednake i ugođene na isti ton (e2). Žice na primu se ugađaju (štimaju) na tonove e2, h1, fis1, cis1. Tonska ljestvica je kromatska i obuhvaća tonove od cis1-e4. U tamburaškim orkestrima se upotrebljavaju dvije do tri bisernice (prva, druga i treća). Druga se zove još i primterc. U većim orkestrima se upotrebljava veći broj I, II i III primova. Dionice prima se pišu u violinskom ključu, no radi preglednijeg i lakšeg čitanja notni tekst je pisan za oktavu niže od onoga kako istrument zvuči. Prim je građen najčešće iz jednog komada drveta, no u novije vrijeme se gradi posebno vrat, a posebno trup (korpus) koji može biti kopan ili načinjen od lijepljenih daščica. Ukupna dužina prima je od 621-637 mm, dužina trupa je 222-234 mm, najveća širina trupa je 135-148 mm, a visina tijela 33-40 mm.



BASPRIM:
Basprim je instrument gitarastog oblika. Tijelo i vrat svih tamburaških instrumenata se izrađuju prvenstveno iz šarenog, ptičjeg ili bijelog javora, ružinog drveta (palisandera), oraha, trešnje, šljive ili nekog drugog tvrdog drveta. Gornja daska ili "glasnjača" mora biti SAMO OD SMREKE!!! Ukupna dužina basprima je 880- 900 mm. Dužina trupa iznosi 392- 399 mm. Najveća širina mu je 280- 297 mm, a debljina tijela 59- 69 mm. Ima pet žica od kojih su prve dvije iste debljine (a1). Ugađa se (štima) na tonove:a1, e1, h, fis. Tonska ljestvica je kromatska i obuhvaća tonove od fis do cis2. U orkestrima se upotrebljavaju dva A-basprima. Drugi se zove još i basprim terc. U većim orkestrima se, naravno, upotrebljava veći broj i prvih i drugih A-basprimova. Njihove dionice u partituri se pišu u violinskom ključu, a zvuče kako je napisano. U tamburaškom orkestru koristi se i E-basprim koji je po obliku sličan A-basprimu, ali je malo veći. Ukupna dužina E-basprima je 970- 975 mm a dužina trupa je 430- 452 mm. Najveća širina trupa je 312- 315 mm, a debljina tijela je 66- 70 mm. Ima pet žica od kojih su prve dvije jednake(e1). Ugađa se (štima) na tonove: e1, h, fis, cis. Tonska ljestvica je također kromatska, raspon tonova je od cis-fis2. U orkestru se upotrebljava jedan E-basprim, dok ih u većim orkestrima ima razmjerno više. Dionice E-basprima se u partituri pišu u violinskom ključu i zvuči kako je napisano. Najčešće se u orkestru E-basprimom svira treći glas.



KONTRA
Specifičan instrument tamburaškog orkestra je kontra. Jedino ovaj instrument svoju dionicu svira u obliku akorda. Kontra je po obliku slična E-basprimu samo je malo veća. Ukupna dužina instrumenta je 1020- 1040 mm. Dužina trupa iznosi 466- 490 mm. Najveća širina trupa je 350- 384 mm, a debljina tijela je 83- 86 mm. Kako i sam njegov naziv kaže, ovaj instrument najčešće svira na kontru, odnosno na nenaglašeni dio takta. Kontrom se sviraju akordi koji se u partituri obilježavaju svim tonovima jednog akorda ili samo prvim tonom i nazivom akorda iznad tog tona. E- Kontra je nešto veća od E-basprima. Ima pet žica od kojih su prve dvije jednake (e1) i ugađaju se (štimaju) na tonove: e1, h, gis, e. Postoji i A-Kontra koja ima samo četiri žice koje se štimaju na tonove: a-e-cis-A.



ČELO
Čelo je instrument koji ima sličnu funkciju kao violončelo u simfonijskom orkestru, po obliku je slično kontri ali je malo veće. Od ostalih tamburaških instrumenata se razlikuje po tome što mu je glava slična glavi violončela (u obliku puža, kao kod basa). Ukupna dužina mu je 1055- 1085 mm. Dužina trupa je 485- 495 mm. Najveća širina tijela je 360- 380 mm, a debljina tijela 80- 94 mm. Ima četiri žice koje su naštimane na tonove A, E, H1, Fis1. Tonska ljestvica je kromatska, a raspon tonova je od Fis-h1. Njegova dionica se u partituri piše u bas-ključu (F ključu) i zvuči kako je napisano. U većim orkestrima se upotrebljava i stojeće čelo, koje je slično basu, samo manje. Njegova ukupna dužina je 1200-1300 mm. Dužina trupa je 665-680 mm. Najveća širina trupa je 450-500 mm, a debljina tijela 90-105 mm. Tonska ljestvica je kromatska, a raspon tonova kao i kod običnog čela (Fis-h).



BAS
Tamburaški bas je najveći instrument u orkestru. Njegova ukupna dužina iznosi 1910- 1940 mm (ali ih ima i većih i manjih). Dužina trupa je 1082- 1157 mm. Najveća širina trupa iznosi 640- 690 mm, a najveća visina 207- 220 mm. Bas je osnova svakog tamburaškog orkestra, jer daje osnovnu harmoniju i ritam. Po obliku je vrlo sličan kontrabasu, čak ima i istu funkciju kao kontrabas u simfonijskom orkestru, ali se zvuk proizvodi trzanjem žica trzalicom, a ne gudalom. Pored toga za razliku od simfonijskog basa tamburaški bas je kotiran tj. ima pragove duž vrata. Glava mu je građena u obliku puža. Ima četiri žice koje su naštimane na tonove A-E-H1-Fis1. Tonska ljestvica je kromatska, a opseg obuhvaća tonove od Fis1-h. Dionica basa se u partiturama piše u bas (F) ključu, ali zvuči za oktavu niže.