Paradoksalno je to da je Sanader započeo ovu utrku uvjeren kako će pobjeći s Balkana, no što on više trči, Balkan mu više dašće za vratom. Bruxellesu je u interesu da Hrvatska bude dio EU, ali mu nije u interesu da se udaljimo od Balkana toliko da nas Balkan više ne može stići. Sanaderova lokomotiva ide naprijed, no gazde kažu da vagone iz Srbije i s istoka ne smije otkačiti.

Piše: Zoran VUKMAN

Nerazboriti optimizam u politici je štetan koliko i euforičnost. Razumljivo, i pretjerani pesimizam ne može dati ploda. Svaka krajnost vodi na neku stranputicu. Hiperoptimist gubi osjećaj za stvarnost i može nas dovesti u nevolje jer onaj tko grabi velikim koracima naprijed, a ne pazi gdje staje, ubrzo može zaveslati nad ponorom. Netko će reći, optimist nas barem nekamo vodi, a pesimist nas ne vodi nigdje. No, problem je što se kod nas sve promatra u krajnostima. Euroskepticizam se drži najcrnjim pesimizmom, a euroeuforija kao put u svijetlu budućnost. Naslušali smo se tih floskula, a svijetla budućnost stalno izmiče. Na konvenciji stranačke mladeži, premijer Ivo Sanader je još jednom posvjedočio vlastiti ultraoptimistički pogled. «Hrvatska u 21. stoljeću, ulaskom u EU i NATO želi biti aktivnom sudionicom u donošenju važnih odluka, a ne sjediti pred vratima i čekati da drugi odlučuju o njezinoj sudbini.», rekao je premijer. Sanader želi u EU i NATO po svaku cijenu. Započeo je utrku s vremenom jer mu je stalo da Hrvatsku uvede u famozne euroatlantske integracije za svog tekućeg mandata. Ambicija kao da mu je pojela razboritost i spreman je na sve ustupke, na sve što se od njega traži, samo da bi ostvario cilj koji je postavio kao povijestan. Ako svoj cilj ostvari, oporba će sve relativizirati, a ako ga ne ostvari, optužit će ga za neuspjeh. U svakom cajtnotu, bojim se novih hrvatskih ustupaka i poniženja, jer Sanader je ušao u igru u kojoj više sam ne određuje ritam, i u kojoj više nema povratka. Zaigrao je na sve ili ništa.


 Ni jedna druga zemlja nema takve uvjete

No, je li to politika u kojoj Hrvatska sama sebi određuje sudbinu? Upravo je to ključno pitanje oko kojega bi trebalo otvoriti javnu raspravu. Dvije vizure trenutno dominiraju: skeptično uvjerenje da ulaskom u EU puno toga gubimo, i da treba pričekati, i nasuprot tome, euforični stav da integracijama dobivamo sve. Istina je vjerojatno negdje na pola puta. Problem je što u Hrvatskoj nikada nema zdravog ozračja za razboriti dijalog. Iako sam osobno, zbog Haaga, postao vrlo euroskeptičan, nisam za stav koji bi euroskepticizam doveo do nerazboritosti. Primarno, nije ni bilo upitno hoćemo li se zaputiti prema Bruxellesu, nego je postalo upitno – kako i na koji način ući u EU? Više puta sam postavio pitanje koje ostaje bez odgovora: je li pravedno i čovječno da jedni ulaze u EU pod ucjenom haaškoga tribunala, kao pokajnici koji moraju proći svoj purgatorij, a da su drugi, poput velikih europskih nacija, oduvijek po nekom povijesnom, organskom i ne znam kakvom automatizmu, pripadali Europi? Zašto Hrvati moraju ulaziti u EU preko Haaga, a da jednaki takvi uvjeti nisu vrijedili, recimo za Talijana i Nijemce? Kako možemo ozbiljno razgovarati o našem ravnopravnom pridruživanju, ako je glavni uvjet suradnja s haaškim sudom? Zašto je jedan ideološki kriterij zaogrnut pravnim mjerilima, uvjet naše podobnosti za EU? Jesu li takav uvjet morale ispunjati ostale članice EU? Nisu, nijedna! Zar je problem našim diplomatima pred eurostrukturama postaviti takvo načelno pitanje, a ne zaklinjati se pred oltarom Carle del Ponte! Eto, tu je prvi razlog mojeg euroskepticizma.
Drugi je razlog u činjenici da europski Ustav ne priznaje kršćanske korijene Europe. Liberali negiraju povijest, uvjereni da ona počinje tamo gdje oni odluče da počinje. No i to nije spriječilo premijera Sanadera da hitro ne pojuri u Rim na poklonstvo moćnicima, i ne deklarira im vlastitu bezgraničnu odanost. Nitko nas nije ni pitao prihvaćamo li ili ne europski Ustav, nitko nas ne pita i želimo li uopće u EU ili ne želimo. U ovakvom kontekstu, doista je upitan Sanaderov stav da ulazak u integracije donosi Hrvatskoj veći značaj. Moguće je, ali s bitno drukčijim političkim aktivitetom. Naime, vođenje državne politike nije u demonstraciji odanosti velikim strukturama moći, nije osluškivanje gospodareva daha, i skok na svaki njegov mig, nego je dugotrajna, ustrajna i odvažna borba za državne interese. Ako smo već krenuli putem kojim smo krenuli, onda nam treba više drskosti, tvrdoglavosti i samosvojnosti. Paradoksalno je to, da je Sanader započeo ovu utrku uvjeren da će pobjeći s Balkana, no što on više trči, Balkan mu više dašće za vratom. Bruxellesu je u interesu da Hrvatska bude dio EU, ali mu nije u interesu da se udaljimo od Balkana, toliko da nas Balkan više ne može stići. Sanaderova lokomotiva ide naprijed, no gazde kažu da vagone iz Srbije i s istoka ne smije otkačiti. I tako jedna groteskna kompozicija vozi prema Bruxellesu koji uporno pomiče skretnicu prema Haagu.

 Izljevi odanosti

Kad bi Hrvatska poručila euročinovnicima da će sama svoje integracije na neko vrijeme odgoditi i zamrznuti, uhvatila bi ih panika, jer problem i jest u tome što Bruxelles koristi hrvatsku podaničku i nekritičnu odanost da bi nas još više ucjenjivao. Sanaderov refleks je takav da na svaki pritisak reagira još snažnijim podložništvom. Što ga više gaze, on se više klanja. Tko ga može odbiti nakon tolikih izljeva odanosti? U tomu ima nešto i od poznatog hrvatskog mazohizma, ali vjerojatno i političkog sladostrašća jednog političara koji je u žudnji za trijumfalizmom izgubio doticaj s realnošću i koji grabi naprijed uvjeren da neće morati puno ni razdati ni rasprodati od obiteljske srebrnine kako bi ga veliki primili u svoj klub. Sanader pati od elitizma i otuda njegovo uvjerenje da Hrvatsku uvodi u klub značajnih i uglednih, i da je članstvo u EU i NATO preduvjet hrvatskog značaja. Zato je i uvjeren da to znači slobodno odlučivanje o vlastitoj sudbini – znak njegove nepragmatičnosti i nerazboritosti je upravo u činjenici da ne želi vidjeti kako ostvarenje tog cilja plaćamo upravo žrtvama njegovoj bezuvjetnosti, odricanjem od vlastite slobode i suverenosti. Ako nam sada ne daju odlučivati o vlastitoj sudbini, zašto bi nam dali sutra, kad budemo za zajedničkim stolom? Dobro, što europesimisti nude kao alternativu? Neutralnost! Neki bi rekli da takva politika nije realna. No nikad nismo ni pokušali! Za takvu politiku treba imati petlje! U svakom slučaju, ostaju dva pogleda na bit stvari: ima li logike Sanaderova misao da su integracije jamac hrvatske samosvojnosti, i može li Hrvatska izvan svega toga naći svoj put? Teoretski može, no je li kasno? Nikad nije kasno! No bojim se da eurofatalizam prevladava, da su se Hrvati pasivno prepustili ostvarenju eurousuda, uvjereni kako nema trećeg puta. Najgora je u politici fatalistička zadatost koja se pravda floskulom kako je ona umijeće mogućeg. Kod velikih političara i državnika, prava politika je uvijek i umijeće nemogućeg!