Na žalost, hrvatske političke pseudoelite ne mogu shvatiti metafiziku patnje, boli i ljubavi za jedinu domovinu koje su se tih dana na tragičan način izlijevale ulicama i poljima. Da bi se to shvatilo, za Vukovar, Škabrnju i sve druge vukovare i škabrnje treba naprosto imati dušu. Imaju li dušu oni koji svake godine na obljetnicu najvećih hrvatskih tragedija pohode Beograd, centar agresorske zemlje kojom i danas slobodno hodaju krvnici i Vukovara i Škabrnje
Nedavno se engleska kraljica u crnini došla pokloniti stradalim sunarodnjacima u Drugom svjetskom ratu, a bilo ih je gotovo milijun. Iako je prošlo toliko desetljeća od tog razdoblja, kraljica ne zaboravlja žrtve svoga naroda. Iskompleksirani hrvatski političari već nakon nekoliko godina zaobilaze mjesta – simbole hrvatskog stradanja i otpora

Piše: IVICA MARIJAČIĆ

Trinaesta je obljetnica hrvatskih ratnih tragedija u Vukovaru i Škabrnji. Dana 18. studenoga 1991. postrojbe okupacijske JNA i paravojne postrojbe pobunjenih hrvatskih Srba okupirale su Vukovar i Škabrnju, jedan grad i jedno selo, na sasvim različitim krajevima gotovo čitave tada napadnute Hrvatske, i počele činiti stravična zvjerstva nad hrvatskim civilima, zarobljenim hrvatskim vojnicima i ranjenicima u vukovarskoj bolnici. Broj umorenih u Škabrnji toga dana i narednih godina okupacije je 86, a broj stradalih Vukovaraca mjeri se  tisućama. 

Nisu to jedine teške tragedije Hrvata iz razdoblja četverogodišnje brutalne srpske agresije i okupacije dobrog dijela Hrvatske, ali kako su se te dvije dogodile istoga dana, bilo je jasno da je tuđinska zločinačka vojska taktikom spržene zemlje krenula u odlučno osvajanje što većeg dijela naše zemlje. Bio je to pohod pred kojim se nenaoružani, ili slabo naoružani hrvatski narod nije mogao djelotvorno braniti, a licemjerna, moćna međunarodna zajednica nije ga htjela zaustaviti, nego je čak uvela embargo na uvoz oružja i, praktički tek osamostaljenu Hrvatsku, žrtvovala, predala agresoru u ruke, želeći što prije svršetak agresije kako bi mogla priznati njezine rezultate. Grad Vukovar se junački i očajnički branio mjesecima, no nije izdržao. Izdržala je, zahvaljujući nadljudskom junaštvu njegovih branitelja i građana, Hrvatska, koja je, premda ostavljena sama, uspjela nakon nekoliko godina patnje pripremiti svoju obranu i vojnim putem osloboditi najveći dio okupiranog hrvatskog teritorija akcijama «Bljesak» i «Oluja» , u kolovozu 1995. godine, a nakon toga, zahvaljujući stečenoj vojnoj i političkoj prednosti, mirno je reintegrirala istočnu Slavoniju s gradom Vukovarom.

Vukovar i Škabrnja su tako ostali simboli strašne hrvatske tragedije i stradanja. Vukovar je i simbol velikoga otpora barbarskim agresorima čija je vojska morbidno slavila pjesmom klanje i ubijanje Hrvata i stihovima molila srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića da pošalje salate kako bi upotpunili svoj kanibalski meni toga kobnog 18. studenoga 1991. godine. Vukovar i Škabrnja su danas bolni podsjetnik na činjenicu da je za slobodu i samostalnost u Hrvatskoj morala poteći rijeka nevine ljudske, hrvatske krvi. Pokošeni mladi i stariji životi, uništene obitelji, trajno istraumatizirani njihovi žitelji, nestanak najboljih prijatelja, nestanak smisla i snova – to je i danas njihova svakodnevnica. Napokon, prošlo je samo 13 godina, a i kad ih prođe još stotinu, neće ta nesreća biti nimalo manja. Hrvatsku krv i suze iz 1991. godine neće umanjiti ni planski politikantski pokušaji u mirnodopskom razdoblju, koji traju još i danas, štoviše, čini se da nikad nisu bili jači, obezvrjeđivanja te žrtve, omalovažavanja patnje Vukovara i Škabrnje, i svih ostalih hrvatskih vukovara i škabrnja, kako bi se onda i taj Domovinski rat učinio promašenim, nepotrebnim, pa i zločinačkim. Na žalost, nije malen broj onih u Hrvatskoj i izvan nje, koji su željeli u to doba pokorenu Hrvatsku, koji su željeli što brutalniju odmazdu i u Vukovaru i u svim ostalim branjenim gradovima i mjestima prema Hrvatima čiji je cilj bila samostalna Hrvatska. Takvi nikada nisu u vrijeme rata jasno osudili agresiju, nego su šutjeli i čekali da JNA i četnici dovrše posao. Nakon što se Hrvatska ipak obranila i otjerala agresora, pod maskama tzv. kozmopolita i tzv. zaštitnika navodne demokracije i ljudskih prava, iliti čuvanja tobožnje čistoće rata, počeli su «rasvjetljavati tamne strane» rata te, služeći se metodom posezanja za pojedinačnim kaznenim slučajevima, nastoje osporiti cjelinu, a osporavanjem cjeline, osporavaju i samu ideju nezavisne države Hrvatske.
U tom nečovječnom i protupovijesnom poslu na ruku su im išle i hrvatske političke pseudoelite od 2000. godine naovamo. Zadnjih su godina, naime, hrvatske vlasti izgubile potreban stupanj poštovanja i Vukovara i svih ostalih hrvatskih ratnih golgota. Važni datumi iz naše novije povijesti njima su postali irelevantni. Nisu se godinama udostojili doći ni u Vukovar, ni u Škabrnju, ni u Knin, ni u ostala mjesta masovnog stradanja Hrvata U tom preziru vlastita naroda i njegove patnje prednjačio je sam predsjednik države Stjepan Mesić, ali nisu ni ostali puno zaostajali. Na dan pada Vukovara oni su odlazili u posjete agresorskoj državi, ili su se na dan oslobođenja Knina, besposleno izležavali na jadranskim plažama. Valjda dosljedan toj tradiciji uspostavljenoj nakon 2000. godine, i premijer Sanader ovih dana pohodi Beograd, samo dan ili dva prije obljetnice vukovarske ili škabrnjske tragedije. U pohode zemlji kojom slobodno hodaju krvnici i Vukovara i Škabrnje, a ona im,u biti, niti želi suditi, niti ih izručiti hrvatskoj ruci pravde. Ne mogu oni razumjeti metafiziku te patnje, boli i ljubavi za Hrvatsku koja se tada na dramatičan i tragičan način razlijevala ulicama i poljima. Za Vukovar, Škabrnju i Hrvatsku treba imati naprosto dušu, danas veću no ikad.