Komentar clanka i Vjesniku od subote, 26 lipnja 2004 (Znanstveno vijeće za naftu Hrvatske akademije zanosti i umjetnosti: ‘Svijetu ne prijeti nestašica nafte i plina’) SVJETSKE REZERVE NAFTE: KOJIM BROJEVIMA VJEROVATI? Nakon nedavnog okruglog stola Znanstvenog vijeća za naftu Hrvatske akademije zanosti i umjetnosti objavljen je kratki članak u Vjesniku od 26 lipnja 2004. Tema ovog skupa bilo je “Stanje svjetskih naftnih rezervi i njihov utjecaj na globalistička, gospodarska i geopolitička zbivanja”. Teško je odrediti odražava li veličina članka autorovu percepciju ili pak percepciju ovog Znanstvenog vijeća o zanimanju javnosti za ovu temu no u svakome slučaju, teško se prisjetiti sličnog raskoraka izmedju teške kategorije naslova i perolake kategorije sadržaja. Budući ne treba sumnjati da sadržaj članka odražava rezultate tog okruglog stola, držimo da ti rezultati zaslužuju osvrt jer javnost zaslužuje nesto više informacija o ovoj temi. Razlozi za takav osvrt izloženi su u daljnjem tekstu. Prvo, podatak o trenutnoj proizvodnji nafte u svijetu, objavljen nakon okruglog stola jednostavno ne odgovara stvarnosti. Na takvom posve netočnom podatku, kao i na nekim drugim podacima koji su jednako problematični, donijet je zaključak koji je u gotovo tragičnom raskoraku sa zbiljom. Za početak, evo nekoliko informacija dostupnih na www.bp.com (Internet adresa British Petroleuma) koje su iznijete u prošlogodisnjem statističkom pregledu (2003) stanja u svjetskim rezervama energije (British Petroleum Statistical Review of World Energy) koji uz detaljniju analizu sugeriraju daleko težu situaciju s rezervama nafte od one koju opisuje Znanstveno vijeće za naftu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Podaci su objavljeni zaključno s 2002 godinom. Navedeni pregled British Petroleum izdaje svake godine na jednak način iako je već godinama izložen kritikama zbog dvojbenog i zavaravajućeg načina prikupljanja i obrade podataka koji se u tome izvještaju nalaze. Možda je najzanimljiviji podatak iz ovog pregleda da je dnevna proizvodnja nafte u svijetu 2002 godine iznosila 74 milijuna barela na dan. Pretvoreno u prostorne metre kojima barata Znanstveno vijeće za naftu to je 12 milijuna prostornih metara dnevno ili 4.38 milijardi prostornih metara godišnje. Podatak naveden u novinskom članku a prema Znanstvenom vijeću za naftu (3.5 milijardi prostornih metara godišnje) nema nikakve veze sa sadašnjim vremenom jer je godišnja proizvodnja nafte ovu brojku prešla još davne 1976 godine (prema već spomenutom British Petroleum Statistical Review of World Energy za 2002). Za ilustraciju, sadašnja (2004) proizvodnja nafte je oko 78 milijuna barela dnevno ili oko 4.5 milijardi prostornih metara godišnje. Drugim riječima, razlika izmedju dnevne proizvodnje kojom barata Znanstveno vijeće za naftu i trenutnog stanja je oko 23%. Drugi dio navedene izjave za javnost akademijinog Znanstvenog vijeća za naftu zaslužuje nesto opširniji komentar budući su rezerve nafte, kako pojedinačnih zemalja OPEC-a a i svih ostalih proizvodjača, pa prema tome i ukupne svjetske rezerve, daleko od definiranosti u onome smislu u kojem to navedeni zaključak okruglog stola sugerira. Podatak o 1025 milijardi barela preostale nafte ‘točan’ je u smislu da se podudara s podacima koji se povremeno objavljuju u raznim pregledima ukupnih svjetskih rezervi a koji su problematični ne samo na izvoru već i zbog metode njihovog prikupljanja i obrade. Problem s inventorijem pojedinačnih te dakle i svjetskih rezervi nafte višestruk je i pokušati ćemo ga ovdje ukratko izložiti. Prvi dio problema je u istinitosti rezervi pojedinačnih država koje proizvode naftu o čemu se već godinama objavljuju kritike i o čemu se vrlo često raspravlja na međunarodnim konferencijama koje se bave problematikom proizvodnje nafte. Drugi je pak dio problema što pojedine institucije (uglavnom iz SAD) takve podatke prikupljaju i objavljuju odnosno serviraju svjetskoj javnosti iako je već godinama jasno da većina podataka iz tih statistika nema previše veze sa stvarnim stanjem svjetskih rezervi. U SAD prema pravilima SEC-a (Security & Exchange Comission) naftne kompanije objavljuju jedino ‘utvrđene’ rezerve izostavljajući ‘vjerojatne’ i ‘moguće’ rezerve. Na taj način rezerve se sistematski podcjenjuju ostavljajući mjesto budućem ‘rastu’ rezervi. Tijekom proteklih dvadeset godina 88% godišnjeg porasta rezervi dolazi od novih procjena rezervi u starim nalazištima. Razlog nije razvoj tehnologije već sistematsko procjenjivanje nalazišta slabijima nego što je to u stvarnosti slučaj. Uzrok tome je jednostavan; postupajući na ovaj način kompanijama ostaje mogućnost značajnog rasta odnosno povećanja davno pronađenih rezervi i u uvjetima kad nema nikakvih novih otkrića. Ova metoda u najširoj je upotrebi odnosno ona je postala princip pri objavljivanju rezervi. Jedan od analitičara koji se bave ovom problematikom nazvao je taj postupak ‘ilegalnim povećavanjem utvrđenih rezervi’ (Caspen, 1996). Države OPEC-a, s druge strane, imaju proizvodne kvote koje ovise o njihovim objavljenim rezervama. Zbog toga su članice OPEC-a tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća bile stimulirane objaviti ogromna povećanja rezervi sirove nafte (oko 300 milijardi barela odnosno oko jedne trećine današnjih svjetskih ‘rezervi'!) iako je u tom razdoblju zabilježena vrlo niska aktivnost na istraživanju novih nalazišta tijekom koje je pronadjeno ukupno 10 milijardi barela. Rezerve OPECA nesumnjivo su velike ali ni u kojem slučaju onolike kakvima ih prikazuju članice kartela. To se sasvim lijepo vidi i iz BP-ovog godišnjeg izvještaja prema kojemu se u zemljama OPEC-a unatoč golemoj proizvodnji rezerve nafte od 1990 do danas gotovo nisu promijenile. Najbolji i najvažniji primjer ovakve manipulacije brojevima jesu podaci o ukupnim rezervama nafte Saudijske Arabije objavljivani izmedju 1990 i 2002 koji se ‘ne miču’ s brojke od oko 261 milijarde barela. Istovremeno, između 1990 i 2002 godine Saudijska Arabija proizvela je 42.2 milijarde barela sirove nafte (16% od objavljenih rezervi) a bez pronalaženja bilo kakvog većeg polja. Primjer Omana sličan je primjeru Saudijske Arabije. Između 1990 i 2002 deklarirane rezerve ovog emirata povećale su se do 1995 od 4.3 na 5.1 milijardu barela a od te godine pa do 2002 praktično stoje na 5.3 do 5.4 milijarde barela. U istome razdoblju Oman je proizveo nešto preko 4 milijarde barela sirove nafte. Kolike su omanske preostale rezerve nafte najbolje zna Shell koji je ove godine smanjio svoje rezerve za 20% u čemu Oman ima znatnog udjela budući Shell na većini svojih polja u Omanu proizvodi gotovo 60% vode. Zbog ovakvih primjera (koji su posve standardna pojava i nikakav izuzetak), većinu podataka o rezervama nafte za države OPEC-a i sve ostale bitne proizvođače u jednom se dijelu stručnih krugova definira kao ‘političke rezerve’. O tome postoji prešutna suglasnost jer se na ovu kvalifikaciju podataka o rezervama gotovo uopće ne odgovara iako one dolaze kako od nezavisnih institucija kao što su poznata firma Petroconsultants-IHS Energy tako i iz samih naftnih kompanija i to iz najviših krugova njihova managementa te naročito od konzultantskih kuća koje vode bivši čelni geolozi velikih naftnih kompanija (Jean Leherrere iz Totala, L.F. Ivanhoe iz Occidentala, Walter Youngquist sa University of Oregon, Colin Campbell, Chuck Masters, Neil Foreman, Joseph Riva, James MacKenzie; listu je ovdje nemoguće navesti u cjelini). Argumentirane reakcije na kritike ovih rezervi kao “političke kategorije” a koje dolaze iz spomenutih krugova nema, jer nema argumenata kojima bi ovakve rezerve mogle braniti. Za razliku od ‘političkih rezervi’ postoje još i ‘tehničke rezerve’ koje su osim pojedinačnih slučajeva državna tajna sa sedam pečata. Jedino Velika Britanija i Norveška objavljuju ove ‘tehničke rezerve’ i to zbog domaćih propisa vezanih uz odobravanje investicija i poreznih zakona. U stručnim je krugovima poznata jedna anegdota koja vrlo dobro osvjetljava ovakvo političko značenje brojeva koji se navode kao “rezerve”. Navest ćemo je ovdje zbog lakšeg razumijevanja problema: - Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća BP Energy Review objavljivao je uglavnom podatke o rezervama preuzete iz godišnjih anketa Oil & Gas Journal-a (o toj temi nesto kasnije) no jedne je godine uredništvo odlučilo promijeniti praksu i u pregled staviti vlastite podatke o rezervama Abu Dhabija. Ovdje treba spomenuti činjenicu da je BP uz francuski Total partner u gotovo svim kompanijama u tom emiratu i da se u svima nalaze uposlenici BP-a te su podaci bili svima unutar kompanija sve samo ne tajna. Kad je pregled bio publiciran, šeik Abu Dhabija nazvao je predsjednika British Petroleuma i naredio mu da uništi sve primjerke revije i izda novu, s podacima koje objavljuje državna naftna kompanija (i koje preuzima Oil & Gas Journal za svoje godišnje ankete). Posao je obavljen vrlo brzo i od te zgode BP objavljuje samo podatke preuzete iz Oil & Gas Journala. Drugim riječima, naftna kompanija koja namjerava ostati na Arapskom poluotoku ne može raditi protiv volje lokalne vlasti. Osnovni izvor za većinu podataka o rezervama nafte jesu godišnje ankete koje objavljuje Oil & Gas Journal. Takve podatke potom preuzima i upravo spomenuti BP-ov statistički godišnjak pa čak službena institucija američke vlade, Department of Energy (DOE). Kakva je vrijednost ovih podata najbolje govori detalj da Časopis World Oil je 1991 prešao na objavljivanje statistike koja je osim ‘uvrđenih’ uključivala i ‘vjerojatne’ rezerve ali su se i oni 1996 vratili na samo ‘utvrđene’ rezerve. IEA (International Energy Agency) čini isto iako su 1998 napravili jedan kratki i hrabri iskorak pokušavajući promijeniti praksu izvjestavajući o ‘utvrđenim + vjerojatnim’ rezervama ( i na taj način onemogućiti knjigovodstveni ‘rast’ rezervi). Na žalost, ovi podaci Oil & Gas Journala prenose se kako vidimo nekritički u i nas jer se ‘podrazumijeva’ da su točni a ova brojka od oko 1025 milijardi barela rezervi dolazi upravo iz ovog i sličnih izvora. Koliko dakle treba vjerovati podacima koje Oil & Gas Journal skuplja svake godine najobičnijom anketom? Poznato je da na ovu anketu dobar dio anketiranih država uopće odgovara a posljedica toga jest da OGJ potom prepisuje podatke od prošle godine, “dobivene” na jednak nacin! Zbog toga u godišnjem izvjestaju OGJ-a za 2001 godinu 80 država ima rezerve jednake prošlogodišnjima čime se implicite tvrdi da su sve te zemlje pronašle tijekom protekle godine upravo onoliko nove nafte koliko je u zemlji proizvedeno. U anketi za 2000 godinu svjetske rezerve su se prema OGJ-u povećale za 12,4 milijarde barela ili za 1.2% iako 81 država uopće ne pokazuje promjenu odnosno nije odgovorila na anketu. U falsificiranju podataka ne sudjeluju dakle samo drzave proizvođači nafte vec i sam Oil & Gas Journal koji, doslovno rečeno, objavljuje besmislice. (Slika 1) O apsurdnosti rastući političkih rezervi s priloženog grafikona gotovo ne treba trošiti riječi.   Nakon nedavnog okruglog stola Znanstvenog vijeća za naftu Hrvatske akademije zanosti i umjetnosti objavljen je kratki članak u Vjesniku od 26 lipnja 2004. Tema ovog skupa bilo je “Stanje svjetskih naftnih rezervi i njihov utjecaj na globalistička, gospodarska i geopolitička zbivanja”. Teško je odrediti odražava li veličina članka autorovu percepciju ili pak percepciju ovog Znanstvenog vijeća o zanimanju javnosti za ovu temu no u svakome slučaju, teško se prisjetiti sličnog raskoraka izmedju teške kategorije naslova i perolake kategorije sadržaja. Budući ne treba sumnjati da sadržaj članka odražava rezultate tog okruglog stola, držimo da ti rezultati zaslužuju osvrt jer javnost zaslužuje nesto više informacija o ovoj temi. Razlozi za takav osvrt izloženi su u daljnjem tekstu. Prvo, podatak o trenutnoj proizvodnji nafte u svijetu, objavljen nakon okruglog stola jednostavno ne odgovara stvarnosti.  Na takvom posve netočnom podatku, kao i na nekim drugim podacima koji su jednako problematični, donijet je zaključak koji je u gotovo tragičnom raskoraku sa zbiljom. Za početak, evo nekoliko informacija dostupnih na www.bp.com  (Internet adresa British Petroleuma) koje su iznijete u prošlogodisnjem statističkom pregledu (2003) stanja u svjetskim rezervama energije (British Petroleum Statistical Review of World Energy) koji uz detaljniju analizu sugeriraju daleko težu situaciju s rezervama nafte od one koju opisuje Znanstveno vijeće za naftu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Podaci su objavljeni zaključno s 2002 godinom. Navedeni pregled British Petroleum izdaje svake godine na jednak način iako je već godinama izložen kritikama zbog dvojbenog i zavaravajućeg načina prikupljanja i obrade podataka koji se u tome izvještaju nalaze. Možda je najzanimljiviji podatak iz ovog pregleda da je dnevna proizvodnja nafte u svijetu 2002 godine iznosila 74 milijuna barela na dan. Pretvoreno u prostorne metre kojima barata Znanstveno vijeće za naftu to je 12 milijuna prostornih metara dnevno ili 4.38 milijardi prostornih metara godišnje. Podatak naveden u novinskom članku a prema Znanstvenom vijeću za naftu (3.5 milijardi prostornih metara godišnje) nema nikakve veze sa sadašnjim vremenom jer je godišnja proizvodnja nafte ovu brojku prešla još davne 1976 godine (prema već spomenutom British Petroleum Statistical Review of World Energy za 2002). Za ilustraciju, sadašnja (2004) proizvodnja nafte je oko 78 milijuna barela dnevno ili oko 4.5 milijardi prostornih metara godišnje. Drugim riječima, razlika izmedju dnevne proizvodnje kojom barata Znanstveno vijeće za naftu  i trenutnog stanja je oko 23%.  Drugi dio navedene izjave za javnost akademijinog Znanstvenog vijeća za naftu zaslužuje nesto opširniji komentar budući su rezerve nafte, kako pojedinačnih zemalja OPEC-a a i svih ostalih proizvodjača, pa prema tome i ukupne svjetske rezerve, daleko od definiranosti u onome smislu u kojem to navedeni zaključak okruglog stola sugerira. Podatak o 1025 milijardi barela preostale nafte ‘točan’ je u smislu da se podudara s podacima koji se povremeno objavljuju u raznim pregledima ukupnih svjetskih rezervi a koji su problematični ne samo na izvoru već i zbog metode njihovog prikupljanja i obrade. Problem s inventorijem pojedinačnih te dakle i svjetskih rezervi nafte višestruk je i pokušati ćemo ga ovdje ukratko izložiti. Prvi dio problema je u istinitosti rezervi pojedinačnih država koje proizvode naftu o čemu se već godinama objavljuju kritike i o čemu se vrlo često raspravlja na međunarodnim konferencijama koje se bave problematikom proizvodnje nafte. Drugi je pak dio problema što pojedine institucije (uglavnom iz SAD) takve podatke prikupljaju i objavljuju odnosno serviraju svjetskoj javnosti iako je već godinama jasno da većina podataka iz tih statistika nema previše veze sa stvarnim stanjem svjetskih rezervi. U SAD prema pravilima SEC-a (Security & Exchange Comission)  naftne kompanije objavljuju jedino ‘utvrđene’ rezerve izostavljajući ‘vjerojatne’ i ‘moguće’ rezerve. Na taj način rezerve se sistematski podcjenjuju ostavljajući mjesto budućem ‘rastu’ rezervi. Tijekom proteklih dvadeset godina 88% godišnjeg porasta rezervi dolazi od novih procjena rezervi u starim nalazištima. Razlog nije razvoj tehnologije već sistematsko procjenjivanje nalazišta slabijima nego što je to u stvarnosti slučaj. Uzrok tome je jednostavan; postupajući na ovaj način kompanijama ostaje mogućnost značajnog rasta odnosno povećanja davno pronađenih rezervi i u uvjetima kad nema nikakvih novih otkrića. Ova metoda u najširoj je upotrebi odnosno ona je postala princip pri objavljivanju rezervi. Jedan od analitičara koji se bave ovom problematikom nazvao je taj postupak ‘ilegalnim povećavanjem utvrđenih rezervi’ (Caspen, 1996). Države OPEC-a, s druge strane, imaju proizvodne kvote koje ovise o njihovim objavljenim rezervama. Zbog toga su članice OPEC-a tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća bile stimulirane objaviti ogromna povećanja rezervi sirove nafte (oko 300 milijardi barela odnosno oko jedne trećine današnjih svjetskih ‘rezervi'!) iako je u tom razdoblju zabilježena vrlo niska aktivnost na istraživanju novih nalazišta tijekom koje je pronadjeno ukupno 10 milijardi barela. Rezerve OPECA nesumnjivo su velike ali ni u kojem slučaju onolike kakvima ih prikazuju članice kartela. To se sasvim lijepo vidi i iz BP-ovog godišnjeg izvještaja prema kojemu se u zemljama OPEC-a unatoč golemoj proizvodnji rezerve nafte od 1990 do danas gotovo nisu promijenile. Najbolji i najvažniji primjer ovakve manipulacije brojevima jesu podaci o ukupnim rezervama nafte Saudijske Arabije objavljivani izmedju 1990 i 2002 koji se ‘ne miču’ s brojke od oko 261 milijarde barela. Istovremeno, između 1990 i 2002 godine Saudijska Arabija proizvela je 42.2 milijarde barela sirove nafte (16% od objavljenih rezervi) a bez pronalaženja bilo kakvog većeg polja. Primjer Omana sličan je primjeru Saudijske Arabije. Između 1990 i 2002 deklarirane rezerve ovog emirata povećale su se do 1995 od 4.3 na 5.1 milijardu barela a od te godine pa do 2002 praktično stoje na 5.3 do 5.4 milijarde barela. U istome razdoblju Oman je proizveo nešto preko 4 milijarde barela sirove nafte. Kolike su omanske preostale rezerve nafte najbolje zna Shell koji je ove godine smanjio svoje rezerve za 20% u čemu Oman ima znatnog udjela budući Shell na većini svojih polja u Omanu proizvodi gotovo 60% vode. Zbog ovakvih primjera (koji su posve standardna pojava i nikakav izuzetak), većinu podataka o rezervama nafte za države OPEC-a i sve ostale bitne proizvođače u jednom se dijelu stručnih krugova definira kao ‘političke rezerve’. O tome postoji prešutna suglasnost jer se na ovu kvalifikaciju podataka o rezervama gotovo uopće ne odgovara iako one dolaze kako od nezavisnih institucija kao što su poznata  firma Petroconsultants-IHS Energy tako i iz samih naftnih kompanija i to iz najviših krugova njihova managementa te naročito od konzultantskih kuća koje vode bivši čelni geolozi velikih naftnih kompanija (Jean Leherrere iz Totala, L.F. Ivanhoe iz Occidentala, Walter Youngquist sa  University of Oregon,  Colin Campbell, Chuck Masters, Neil Foreman, Joseph Riva, James MacKenzie; listu je ovdje nemoguće navesti u cjelini). Argumentirane reakcije na kritike ovih rezervi kao “političke kategorije” a koje dolaze iz spomenutih krugova nema, jer nema argumenata kojima bi ovakve rezerve mogle braniti. Za razliku od ‘političkih rezervi’ postoje još i ‘tehničke rezerve’ koje su osim pojedinačnih slučajeva državna tajna sa sedam pečata. Jedino Velika Britanija i Norveška objavljuju ove ‘tehničke rezerve’ i to zbog domaćih propisa vezanih uz odobravanje investicija i poreznih zakona. U stručnim je krugovima poznata jedna anegdota koja vrlo dobro osvjetljava ovakvo političko značenje brojeva koji se navode kao “rezerve”. Navest ćemo je ovdje zbog lakšeg razumijevanja problema: - Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća BP Energy Review objavljivao je uglavnom podatke o rezervama preuzete iz godišnjih anketa Oil & Gas Journal-a (o toj temi nesto kasnije) no jedne je godine uredništvo odlučilo promijeniti praksu i u pregled staviti vlastite podatke o rezervama Abu Dhabija. Ovdje treba spomenuti činjenicu da je BP uz francuski Total partner u gotovo svim kompanijama u tom emiratu i da se u svima nalaze uposlenici BP-a te su podaci bili svima unutar kompanija sve samo ne tajna. Kad je pregled bio publiciran, šeik Abu Dhabija nazvao je predsjednika British Petroleuma  i naredio mu da uništi sve primjerke revije i izda novu, s podacima koje objavljuje državna naftna kompanija (i koje preuzima Oil & Gas Journal za svoje godišnje ankete). Posao je obavljen vrlo brzo i od te zgode BP objavljuje samo podatke preuzete iz Oil & Gas Journala. Drugim riječima, naftna kompanija koja namjerava ostati na Arapskom poluotoku ne može raditi protiv volje lokalne vlasti. Osnovni izvor za većinu podataka o rezervama nafte jesu godišnje ankete koje objavljuje Oil & Gas Journal. Takve podatke potom preuzima i upravo spomenuti BP-ov statistički godišnjak pa čak službena institucija američke vlade, Department of Energy (DOE). Kakva je vrijednost ovih podata najbolje govori detalj da Časopis World Oil je 1991 prešao na objavljivanje statistike koja je osim ‘uvrđenih’ uključivala i ‘vjerojatne’ rezerve ali su se i oni 1996 vratili na samo ‘utvrđene’ rezerve. IEA (International Energy Agency) čini isto iako su 1998 napravili jedan kratki i hrabri iskorak pokušavajući promijeniti praksu izvjestavajući o ‘utvrđenim + vjerojatnim’ rezervama ( i na taj način onemogućiti knjigovodstveni ‘rast’ rezervi). Na žalost, ovi podaci Oil & Gas Journala prenose se kako vidimo nekritički u i nas jer se ‘podrazumijeva’ da su točni a ova brojka od oko 1025 milijardi barela rezervi dolazi upravo iz ovog i sličnih izvora. Koliko dakle treba vjerovati podacima koje Oil & Gas Journal skuplja svake godine najobičnijom anketom? Poznato je da na ovu anketu dobar dio anketiranih država uopće odgovara a posljedica toga jest da OGJ potom prepisuje podatke od prošle godine, “dobivene” na jednak nacin! Zbog toga u godišnjem izvjestaju OGJ-a za 2001 godinu 80 država ima rezerve jednake prošlogodišnjima čime se implicite tvrdi da su sve te zemlje pronašle tijekom protekle godine upravo onoliko nove nafte koliko je u zemlji proizvedeno. U anketi za 2000 godinu svjetske rezerve su se prema OGJ-u povećale za 12,4 milijarde barela ili za 1.2% iako 81 država uopće ne pokazuje promjenu odnosno nije odgovorila na anketu. U falsificiranju podataka ne sudjeluju dakle samo drzave proizvođači nafte vec i sam Oil & Gas Journal koji, doslovno rečeno, objavljuje besmislice.   Autor: Anđelko Karlović