Umjesto predgovora navesti cemo nekoliko misli o vaznosti narodne povijesti sto su ih tijekom druge polovice 19. stoljeca napisala trojica hrvatskih velikana.
Hrvatski pjesnik, politicar i kasnije ban Ivan Mazuranic ce u doba revolucije 1848. koja je zahvatila velik dio zapadne i srednje Europe napisao : "Narod, koji je vrijedan slobode ima pravo na nju i naci ce vavijek najzgodniji put k njojzi" (iz Politickih iskrica).
Hrvatski ban i podmarsal Josip Jelacic :
"Povestnicu svakoga naroda mozemo smatrati krstnim njegovim listom (...) Bez nje nezna narod, sto je bilo, niti kamo spada." (Arkiv za povestnicu ..., II, Zagreb 1852, 439).
"Otac Domovine" - Ante Starcevic :
"Iz povesti moci se je i najvise i najsigurnije uciti. Ona bo je zivot, u njoj nema sanjarija" (iz knjige Bi li k slavstvu ili ka hrvatstvu, Zagreb 1867, Preuzeto iz Djela A. Starcevica, III, 26).
"Jer cemu povest ako ne da iz nje poznas ljude i narode" (iz clanka Zadnji rat Napoleona III. Hrvatska, Zagreb 1871, 4).

Hrvati su jedan od starijih naroda u Europi. Medju prvima su ustrojili drzavu, a od pocetka 9. st. imaju svoju kraljevinu, prvi medju Slavenima. Prema jeziku pripadaju indoeuropskoj, slavenskoj, tocnije juznoslavenskoj skupini naroda, a prema kulturnoj i vjerskoj odrednici, zapadnoeuropskom, rimokatolickom civilizacijskom krugu. Kao poseban etnikum formirali su se vec u ranom srednjem vijeku na rubnom podrucju nekadanjeg Zapadnog Rimskog, odnosno kasnije Franackog Carstva.
Na tom pogranicnom teritoriju gdje su se stoljecima susretale rimska i grcka kultura, Franacko i Bizantsko carstvo, Sveto Rimsko Carstvo njemacke narodnosti i Osmanlijsko Carstvo naselili su se u pocetku 7. st. Hrvati, kao ratnicki i vec dobro organiziran narod i tu zive sve do danas. Od crkvenog raskola u 11 . st. preko toga podrucja prelazi i crta razgranicenja izmedju katolickog Rima i pravoslavnog Bizanta, ali Hrvati oduvijek gravitiraju katolickom Zapadu. Od 15. st. kad pocinje turska agresija, tu se preklapaju i tri ponajvece svjetske religije: katolicanstvo, pravoslavlje i islam.
Od svrsetka II. svjetskog rata i sukoba s SSSR-om je druga Jugoslavija u kojoj se nalazila i Hrvatska kao posebna republika bila takodjer granica izmedju zemalja zapadne demokracije i istocnog, komunistickog svijeta, izmedju drzava okupljenih u NATO-paktu i onih u Varsavskom paktu.
Od 1 990. kad je proglasena Republika Hrvatska kao posebna drzava, ali ovaj put kao slobodna, demokratska zemlja, opet je ostala na granici, ali i u sukobu sa jos uvijek prokomunistickom Srbijom koja je zeljela obnoviti "trecu" Jugoslaviju u kojoj bi opet bila hegemon kao i u prve dvije istoimene drzave

Ime Hrvat, koje je vjerojatno iranskog podrijetla, spominje se prvi put u 2. Ili 3. st. po Kristu kraj Azovskog mora. Otud su preselili Hrvati u juznu Poljsku oko Krakowa gdje se nalazila tzv. Bijela Hrvatska, a zatim je 630. vecina zauzela zapadno Podunavlje i dio Balkanskog poluotoka. Tu su Hrvati pokorili ili asimilirali ilirsko-keltska, pomalo vec romanizirana plemena, oslobodili se od Avara i na podrucju bivse rimske provincije Dalmacije ustrojili jednu i na podrucju Panonije drugu svoju knezevinu. Prvu nazivamo Primorskom ili Dalmatinskom, a drugu Panonskom ili Posavskom Hrvatskom.
Osim spomenutog prostora naselili su Hrvati i danasnju juznu Dalmaciju, pa podrucje danasnje Hercegovine i Crne Gore koju povijesni izvori nazivaju Crvenom Hrvatskom, zatim Bosnu, Istru, danasnje slovenske zemlje, juznu Madjarsku, ali se nisu na svim tim rubnim prostorima odrzali. Staro romansko pucanstvo povuklo se u bizantske gradove i otoke, npr. Split, Zadar, Trogir, Rab, Osor, Krk, a ilirsko-romansko u planine gdje su kasnije bili poznati kao Vlasi - stocari. Tu su Hrvati naslijedili bogatu rimsku kulturu, gradjevine, ceste, ali i crkvenu organizaciju s biskupijama u spomenutim i drugim gradovima. Uskoro su prihvatili i krscanstvo, uglavnom sa Zapada i postali dionicama rimske i zapadno-krscanske civilizacije.
Potkraj 8. st. spominju se prve hrvatske oblasti. Godine 812. Franci (Karlo Veliki) i Bizant dijele interesne sfere, pa Hrvati pripadaju Franackoj, a gradovi uz more Bizantu. Posljedica te podjele je ustanak Ljudevita (Ludovik), kneza Posavske Hrvatske koji se digao protiv franacke drzave (818.1, a Borna, knez Primorske Hrvatske podrzavao je Franke. Izbio je pravi rat u kome je Ljudevit odbio desetak franackih vojski i pobijedio Bornu. Bio je to prvi medjuhrvatski sukob, koga su, kao i visegodisnje ratovanje opisali kronicari u Franackoj kronici. Tako su Hrvati prvi put stupili na politicku pozornicu Europe sa dvije svoje knezevine.

Poslije sloma Ljudevitova ustanka (823.) Posavska Hrvatska vise nije ojacala. Teziste hrvatske drzavnosti preneseno je na Primorsku ili Dalmatinsku Hrvatsku gdje su Hrvati podigli i svoje prve lucke gradove (Sibenik, Biograd, Nin), izgradili mornaricu i imali prve prijestolnice (Knin, Bijaci). Medju knezovima isticu se Trpimir (845.-864.), Domagoj (864.-876.) i Branimir (879.-892.). Prvi je uspjesno ratovao protiv Bugara, Bizanta u Dalmaciji, doveo je benediktinski red u Hrvatsku, izdao prvu povelju u kojoj se spominje kao prvi hrvatski knez (Dux Chroatorum). Drugi je zestoko potukao Veneciju na moru, zajedno s Francima osvojio Bari u Italiji od Arapa, a treci, Branimir, uspostavio odlicne odnose s papom i od njega dobio 879. priznanje Hrvatske kao samostalne drzave - prve u povijesti Hrvata. U njegovo doba su Hrvati Neretljani zestoko potukli Veneciju i nametnuli joj danak za slobodnu plovidbu uz hrvatsku obalu i tako su Hrvati ovladali istocnim, plovnim dijelom Jadranskog mora koga kasnije povijesni izvori nazivaju "nasim" tj. hrvatskim morem.
Za kneza Branimira dosli su u Hrvatsku svecenici, ucenici "slavenskih apostola" Cirila i Metoda i donijeli crkvene knjige na staroslavenskom jeziku i slavenskom pismu - glagoljici. Otada se kod Hrvata na tom jeziku i pismu obavlja sluzba bozja, pisu crkvene knjige, pa je to pocetak pismenosti u hlrvata na svom jeziku i pismu. Tako su Hrvati bili jedini europski narod koji je imao svetu misu na svom, umjesto na latinskom ili grckom jeziku. Danas su, pak, Hrvati jedini narod u Europi koji ima pravo sluzbe bozje na dva hrvatska jezika, tj. na hrvatskom i gradiscanskohrvatskom u Austriji (Burgenland).
Hrvatski su knezovi ostavili u kamenu upisane podatke kakvih ima malo naroda u Europi. To su poglavito natpisi s imenima i funkcijama vladara, npr. "pro duce Trepim(ero)" - za kneza Trpimira. Branimir je ostavio dva zapisa kao "dux Croatorum" - knez Hrvata, Viseslav posebnu krstionicu koja simbolizira pristupanje hrvatskog naroda crkvi, time i zapadnoj kulturi, a uz spomenuto ima jos zapisa i hrvatske kamene plastike, posebnih hrvatskih crkava (Nin) i drugdje.

Za vladanja Tomislava (910.-928.) Hrvatska je uz Bugarsku postala najjaca drzava izmedju Njemackog Carstva i Bizanta. On je ustrojio jaku vojsku i mornaricu, pobjedio najprije Madjare i protjerao ih preko Drave. Otada je ta rijeka stoljetna granica tih dvaju naroda. Svojoj drzavi priklopio je Posavsku Hrvatsku izmedju Drave, Save i Kupe koja ce se kasnije nazvati Slavonijom, tj. zemljom Slavena, Slovina. Bilo je to prvo ujedinjenje dviju hrvatskih knezevina. Kao saveznik Bizanta pobjedio je Tomislav i bugarsku vojsku, pa je dobio na upravu primorske gradove (Zadar, Split, Trogir, tzv , Bizantsku Dalmaciju) i tako zaokruzio svoju drzavu od Jadranskog mora do Drave i od Rase u lstri do Drine.
Na vrhuncu moci okrunio se Tomislav za kralja (925.), a zatim na dva crkvena sabora u Splitu sredio odnose izmedju splitske, latinske i ninske, hrvatske biskupije i na taj nacin ojacao unutarnje prilike i rijesio spor oko crkvenog jezika izmedju latinasa i hrvatskih glagoljasa. Time je dobio potporu pape koji je tada bio presudan medjunarodni cinilac. Primio je u Hrvatsku protjeranog srpskog kneza carevinom (Srbija je postala kraljevinom tek 1217. godine).
Iza Tomislava vladalo je Hrvatskom vise kraljeva od kojih treba istaknuti Drzislava koji je prvi dobio krunu iz Bizanta i kao kralj Dalmacije i Hrvatske (969.- 997.), zatim Petra Kresimira lV. kada je Hrvatska bila teritorijalno na vrhuncu (1058.-1074.) i Dmitra Zvonimira kada je najvise gospodarski napredovala (1074.- 1089.). Svi su oni nosili priznatu titulu kraljeva Dalmacije i Hrvatske, upravljali bogatim dalmatinskim gradovima, vladali plovnim putevima na moru, odupirali se i Veneciji i Bizantu. Za vladanja Dmitra Zvonimira isklesana je povelja u kamenu, tzv. Bascanska ploca s kraljevim imenom i kraljevskom titulom koja je sacuvana.
Bio je to prvi spomenik pisan hrvatskim jezikom i glagoljaskim pismom, pa se otada racuna razvoj ne samo pismenosti nego i hrvatske knjizevnosti.
Buduci da je hrvatska dinastija, nazvana Trpimirovici prema knezu Trpimiru, izumrla, pocela je borba za hrvatsko prijestolje. Oko Zvonimirove udovice Madjarice Jelene skupljala se madjarska stranka a oko u narodu izabranog kralja Petra narodna stranka. U tim previranjima utemeljena je i zagrebacka biskupija (1094.), madjarska vojska je upala u Hrvatsku, u borbi je poginuo Petar kao posljednji hrvatski kralj (1097.). Medjutim, zbog napada s istoka i otpora hrvatskog plemstva nisu Madjari mogli "na sablji" zauzeti Hrvatsku, nego su sklopili ugovor 1102. prema kojem se hrvatsko kraljevstvo prikljucuje Ugarskoj ciji je kralj prema personalnoj uniji zajednicki vladar. Otada postoji ugarsko-hrvatska drzava u kojoj su Dalmacija, Hrvatska i Slavonija sacuvale svoju unutarnju upravu i elemente drzavnosti. Imale su svoje banove, potkraljeve, poseban teritorij pa su cak kovale i vlastiti novac - banovac.

 Ugarsko-hrvatska drzava bila je vrlo znacajan faktor na prostoru izmedju Njemackog Carstva i Bizanta i konkurent ojacaloj Veneciji na moru.
Zajednicki su se Hrvati i Madjari odupirali svim okolnim neprijateljima, a sredinom 13. st. uspjeli su prezivjeti veliku tatarsku najezdu. Poslije nje pocinju se graditi brojne utvrde, jaca se domace krupno plemstvo i proglasavaju prvi slobodni kraljevski gradovi medju kojima se sve vise istice Zagreb kao gospodarsko srediste Slavonije, a od 16. st. i citave Hrvatske. Medju feudalnim magnatima prednjace knezovi Krcki, kasnije nazvani Frankopanima i Subici, kasnije Zrinski. Njihovi veliki posjedi u juznoj Hrvatskoj, prave drzave, bili su gotovo neovisni od kralja, a cesto su bas oni odlucivali o sudbini Hrvatske i citavog kraljevstva.
Od 12. st. sve se vise iz ugarsko-hrvatskog kraljevstva izdvaja Bosna kao posebna banovina, siri se na stetu Hrvatske i potkraj 14. st. pod Tvrtkom postaje kraljevinom (1377.). Bila je to zapadno orijentirana, katolicka kraljevina koja postaje drzava izmedju katolicke Hrvatske i pravoslavne Srbije. U Bosni se siri i posebna vjerska zajednica, nazvana krstjani, koju papa i ugarsko-hrvatski vladari smatraju heretickom i cesto protiv nje salju krizarske vojske.
Na podrucju juzne Dalmacije koju su izvori nazivali i Crvenom Hrvatskom nastaje, jaca, siri se trgovinom i pomorstvom jos jedna hrvatska drzavica. To je Dubrovacka Republika koja nastaje na mjestu antickog Ragusija. Stoljecima ona priznaje vrhovnu vlast Bizanta, Ugarsko-hrvatske drzave i Turske, a zapravo je nezavisna i trguje od Levanta do Britanije. Dubrovnik je vazno srediste, zapravo zariste hrvatske kulture, knjizevnosti, umjetnosti, pa je zato slikovito nazivan Hrvatskom Atenom.
Kad je izumrla prva ugarsko-hrvatska dinastija Arpadovica, na prijestolje su hrvatski knezovi Subici doveli Karla Roberta iz francuske dinastije Anjou (Anzu).
Kralj Karlo i njegov nasljednik Ludovik I. slomili su hrvatsko i ugarsko plemstvo, stvorili jaku drzavu. Ludovik je potukao Veneciju i mirom u Zadru 1358. vratio pod svoju vlast citavu hrvatsku obalu, te uzeo u zastitu hrvatski Dubrovnik. Dinastickim nasljedjem dobio je na upravu Poljsku, Litvu i tako stvorio prvu srednjoeuropsku drzavu od Baltika do Jadrana. Poslije njegove smrti nastaje anarhija, gradjanski rat u kojem jedan Anzuvinac prodaje 1409. dio Dalmacije Veneciji.
Feudalnu anarhiju u Bizantu i na Balkanu iskoristavaju Turci i redom osvajaju Bizant (1453.), Srbiju, Bosnu (1463.) i Hercegovinu. Na redu su bile Hrvatska i Ugarska cije su vojske potucene na Krbavskom polju 1493. i na Mohacu 1526. godine.
Uzalud su kraljevi Sigismund i Matija osnivali granicne oblasti-banovine za obranu, dobivali pomoc od pape i Habsburgovaca, turska agresija bila je nezadrziva osobito nakon pada ugarsko-hrvatskog grada Beograda (1521 .). Treba napomenuti da tada, a i kasnije u 17. st. Turcima indirektno pomaze katolicka Francuska svojim napadima u Italiji i u Njemackoj, a u pljacki i osvajanjima prednjace balkanski Vlasi.
I Venecija cesto kooperira s Turcima kako bi zauzela preostali dio hrvatske obale.
Jedina realna snaga koja je mogla kako tako organizirati obranu bili su Habsburgovci, tada vojvode austrijski i istodobno carevi Njemackog Carstva, kraljevi Spanjolske. Zbog toga Hrvati 1527. biraju slobodnom voljom za svoga kralja Ferdinanda Habsburskog, brata cara Karla V. Nakon gradjanskog rata i otpora to su ucinili i Madjari i zajedno s Hrvatima kao najugrozeniji narodi iz prve crte obrane srednje Europe usli u Habsbursku, katolicku drzavu koju pomazu i rimski pape.
Pocela je borba na zivot i smrt i stogodisnji hrvatski rat za opstanak (1493.-1593.)

Hrvati su u Habsburskoj drzavi sacuvali svoju unutarnju upravu, tj. Sabor (parlament) i bana na celu vlade, ali su u stalnim ratovima izgubili veliki dio svoga nacionalnog teritorija, osobito istocnu Slavoniju, juznu Dalmaciju, Liku, Krbavu i svoje bivse prijestolnice npr. Knin, Bihac, a Venecija je uzela Split, Zadar, Sibenik i dr., pa je slobodan bio samo Dubrovnik. Hrvatska je tada, skupa s Ugarskom, bila predstraza, branic srednje Europe, a njen dio na granici bio je izuzet ispod banske uprave i od njega organiziran obrambeni kordon, nazvan Vojnom krajinom, pod izravnom upravom iz Graza i Beca. Na stotine tisuca Hrvata odveli su Turci i prodali kao roblje na Istoku, isto tako je velik broj pobjegao u austrijske zemlje, Italiju, Cesku, pa i danas tamo zive njihovi ostaci kao gradiscanski, madjarski, slovacki, moravski, rumunjski, talijanski (Molise) Hrvati. Na njihova ognjista su najprije Turci, a zatim uprava Vojne krajine naselili na tisuce neslavenskih Vlaha-stocara i mali broj Srba. Tako je Hrvatska izgubila i teritorij i vise od polovice svoga ziteljstva. Bivsi hrvatski teritorij pripadao je tada trima velesilama toga doba: Habsburgovcima, tj. Austriji po slobodnom izboru, zatim dio koji su zauzeli Turci i obalni pojas na kome su gospodarili Mlecani. Dakle, hrvatski drzavni teritorij bio je podijeljen izmedju Beca, Carigrada i Venecije.
I dok su Bizant, Bugarsku, Srbiju, Bosnu osvojili Turci gotovo bez borbe, Hrvatska i Ugarska su gotovo dva stoljeca krvarile, ali se nisu predale. Pojedini Hrvati kao N. Jurisic, N. Zrinski, spasili su Bec (1532., 1566.) i zadivili Europu, a posebno su se proslavili velikom pobjedom pod Siskom 1593. kad su zajedno s habsburskom vojskom potukli brojcano jace bosanske i druge Turke i tako spasili Hrvatsku i juzne austrijske zemlje. Bila je to presudna pobjeda koju je slavila citava Europa, prekretnica u turskim ratovima, jer nakon nje pocinje hrvatska rekonkvista (obnova) i traje sve do 1791. godine.
Buduci da vise nije turska opasnost bila tako istaknuta, koristili su Habsburgovci Hrvate za ratove diljem Europe. Kad je centralna vlast iz Beca slomila i likvidirala dvije magnatske hrvatske obitelji, tj. Zrinske i Frankopane 1671 ., pocela je borba za oslobadjanje dijelova Hrvatske pod turskom vlascu. Pocelo je porazom Turaka pod Becom 1683. a zavrsilo mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. kad je Hrvatskoj vracena citava Slavonija, Pounje, Pokuplje, Lika, Krbava, a Veneciji zaledje Jadranske obale. Dio tih novooslobodjenih krajeva uzela je Austrija za prosirenje Vojne krajine i na njih dalje naseljavala Vlahe iz turske Bosne i drugih zemalja. To je dio uz granicu prema Bosni kojih se hrvatski sabor nije nikada odrekao.
Hrvati su jos jednom pokazali svoju nacionalnu i drzavotvornu svijest. Bilo je to 1712. kad su tzv. Pragmatickom sankcijom priznali nasljedstvo Habsburgovaca po zenskoj liniji. Kasnije su to uradili i Madjari, pa je 1740. mogla na prijestolje doci Marija Terezija. Ipak su ona i njen sin Josip ll. svojim apsolutizmom, centralizacijom igermanizacijom nastojali oduzeti Hrvatima i Madjarima status kraljevstva. U strahu od Beca Hrvati su se 1790. cvrsto povezali s Madjarima i Pestom, pa su cak na njih prenijeli i dio svojih autonomnih prava. Otada se Hrvatska nalazi u zrvnju izmedju Beca i Peste. I jedni i drugi zele od nje naciniti samo jos jednu od svojih pokrajina. Umjesto germanizacije, pojavljuje se tada opasnost madjarizacije.

Bila je to nasilna odluka koju nije nikada prihvatio Hrvatski sabor i nije odobrila vecina hrvatskog naroda. Nova drzava bila je nedemokratska monarhija s prevlascu Beograda, Srbije i njihove dinastije u kojoj svim nesrpskim narodima nisu priznavana nacionalna prava, odmjeravani su im veci porezi, financijski se najvise ulagalo u Srbiju, a sve vlade, ministri, generali bili su oko 90 posto Srbi. Kad su se 1927. protiv Beograda ujedinili Hrvati i hrvatski Srbi, dali su iz Beograda poticaj da se u parlamentu u Beogradu ubiju vodje hrvatskog naroda s tribunom Stjepanom Radicem na celu 1928., a iduce godine proglasena je izravna diktatura kralja i Beograda. Poceli su masovni progoni i pokolji Hrvata, pa su neki pobjegli u inozemstvo i utemeljili hrvatsku oslobodilacku organizaciju. Bili su to tzv. ustase kojima je glavni cilj bio rusenje Kraljevine SHS zapravo srpske drzave i stvaranje slobodne Hrvatske. Njihov vodja bio je Ante Pavelic. Za rusenje te drzave koja se od 1929. nazivala Kraljevinom Jugoslavijom bili su i komunisti. Odnosi u zemlji promijenili su se poslije atentata na kralja Aleksandra (1934.) koga su izveli makedonski revolucionari uz pomoc hrvatskih ustasa u Marseillesu. Kraljevina Jugoslavija se odvaja od Francuske i versajske Europe, skrece prema fasizmu, a unutar zemlje sve se vise progone i ubijaju Hrvati. Hrvatska seljacka stranka (HSS) dobija sve vise glasaca i 1939. prisilila je beogradsku vladu da dopusti osnivanje Banovine Hrvatske kojoj je vracena autonomija i djelimice atributi drzavnosti koju je izgubila ujedinjenjem 1918. godine. Bio je to korak prema federalizaciji drzave i rjesenju hrvatskog pitanja, ali je sve onemogucio II. svjetski rat koji je tada poceo.

 

Jugoslavija je 25. 3. 1941 . pristupila Trojnom paktu, ali je uskoro uz pomoc Engleske izveden puc u Beogradu kojim je taj pristup ponisten. To je bio povod Njemackoj da uz pomoc svojih saveznika (Italija, Madjarska, Bugarska) napadne i u 12 dana rata slomi, a odmah zatim podijeli Jugoslaviju. Od Hrvatske, Bosne i Hercegovine stvorena je Nezavisna Drzava Hrvatska (NDH) koju su pomagale spomenute drzave, osobito Italija koja je sebi uzela velik dio hrvatske morske obale, vise otoka i gradova. Vlast u NDH preuzeli su ustase i njhov vodja dr. Ante Pavelic. Buduci da su oni, iako manjina u Hrvatskoj uz pomoc profasistickih sila obnovili hrvatsku drzavu, imali su u pocetku potporu vecine hrvatskog naroda. Ta vecina, koja nije htjela suradnju s Njemackom i Italijom, a pripadala je Hrvatskoj seljackoj stranci dra Vlatka Maceka, ostala je neutralna. Druga, lijevo orijentirana manjina predvodjena komunistima, pocela je u Hrvatskoj borbu protiv fasizma vec 22.6.1941 . osnovavsi prvi partizanski odred u Europi. Oni su pomalo pridobijali pristase medju Hrvatima i hrvatskim Srbima i 1943. utemeljili svoju komunisticku, ali federalno utemeljenu drzavu u okviru buduce Jugoslavije. Ustaska vlast ubrzo je gubila potporu naroda jer se kompromitirala progonima Srba, zidova ali i Hrvata komunista. Poslije kapitulacije ltalije 1943. hrvatski narod masovno odlazi u partizane, pa Hrvatska uz Bosnu i Hercegovinu, te Sloveniju postaje srediste antifasisticke borbe. U Srbiji do 1944. vlast drzi kvislinska vlada i cetnici. Tada uz pomoc Rusa Titovi partizani prelaze u Srbiju, oslobadjaju Beograd i pocimaju zavrsne borbe za Hrvatsku i Sloveniju. Iako je rat u Europi zavrsio 8.5.1945. hrvatska vojska je vodila borbu jos tjedan dana u juznoj Austriji, a tada se predala Englezima koji su je, protivno ratnom pravu, izrucili Titovoj armiji. Vecina je uskoro bez sudjenja pobijena kod Bleiburga, a ostali su u marsevima smrti vodjeni po Jugoslaviji i uglavnom likvidirani. U tom "kriznom putu" najvise su stradali Hrvati, kao sto su u ustaskim logorima pretezno pogibali Srbi. Srpska je propaganda tada i kasnije visestruko povecala broj svojih zrtava, a o onima partizanskim je bilo zabranjeno govoriti, pa se tako stvorila netocna slika o toboznjoj genocidnosti hrvatskog naroda.

 

SLOM KOMUNIZMA, RASPAD DRUGE JUGOSLAVIJE, NASTANAK SLOBODNE HRVATSKE I SRPSKA AGRESIJA (1990.-1995.)
Kad se 1990. raspala jedinstvena Komunisticka partija Jugoslavije, omoguceni su demokratski izbori u kojima je u Sloveniji i Hrvatskoj odbacen komunisticki sustav. U Hrvatskoj je pobijedila na izborima Hrvatska demokratska zajednica s dr. Franjom Tudjmanom na celu i odmah proglasila nezavisnu Hrvatsku. Tome su se protivili Srbi s Milosevicem na celu, a prije toga su odbacili hrvatsko-slovensku ponudu za konfederaciju Jugoslavije. Jugoslavenska, zapravo srpska armija napala je u ljeto 1991. Sloveniju, a odmah zatim i Hrvatsku protiv koje su pobunili i naoruzali hrvatske Srbe. Hrvatski narod, iako nenaoruzan, pruzio je zestok otpor, mjesecima branio Vukovar, Dubrovnik,Gospic i druge gradove koji su bili zestoko bombardirani, sela spaljivana, ljudi protjerivani i ubijani. lako su zauzeli cetvrtinu Hrvatske, Srbi su vidjeli da nece lako svladati Hrvatsku, pa su potkraj 1991 . pristali na posredovanje Ujedinjenih naroda. Uz potporu Njemacke i nekih srednjoeuropskih drzava priznata je 15.1.1992. Hrvatska kao samostalna drzava, ali je morala primiti 15 tisuca vojnika UN koji su trebali cuvati mir i razoruzati Srbe u Hrvatskoj koji su uz pomoc Srbije i Jugoslavenske armije izvrsili velike pokolje po Hrvatskoj, unistili na tisuce sela, srusili sve katolicke crkve u krajevima koje su okupirali, etnicki ocistili sva hrvatska podrucja, proglasili tzv. Republiku Srpsku krajinu i na stotine tisuca Hrvata protjerali. U travnju 1992. je Jugoslavenska armija koja je protjerana iz Slovenije i Hrvatske otisla u Bosnu i Hercegovinu gdje su se pobunili domaci Srbi-cetnici i zajedno s njom poceli opce napade na Hrvate i Muslimane izvrsivsi iste zlocine kao i u Hrvatskoj. Prvi su otpor pruzili tamosnji Hrvati koji su se organizirali u svoju drzavu nazvanu Herceg-Bosna i zastitili velik dio hrvatskog ali i muslimanskog naroda i teritorija, osobito Mostar, Hercegovinu, Bihac i Sarajevo gdje su borbe trajale sve do sporazuma u Daytonu u studenom 1995. godine. Hrvatska je 22. svibnja 1992. postala 176. clanicom UN, a potkraj svibnja iste godine je Hrvatska vojska oslobodila od cetnika Dubrovnik i okolicu koji su takodjer tesko stradali od srpskih nasilja i razaranja teskim oruzjem. Jugoslavenska armija se 30.9. povukla s najjuznije tocke Hrvatske, s rta Ostro i Prevlake. U pocetku 1993. hrvatska je vojska u brzoj akciji oslobodila Maslinicko zdrilo nedaleko Zadra i opet povezala kopnenim putem sjevernu i juznu Hrvatsku.
Buduci da su i Hrvati i Bosnjaci u Bosni i Hercegovini ugrozeni od Srba-cetnika, prekinuli su medjusobne sukobe i uz pomoc SAD potpisali 17.3.1994. u Washingtonu nacelni sporazum o federaciji Hrvata i Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i konfederaciji te federacije s Republikom Hrvatskom. U zajednickim akcijama oslobodili su Hrvati i Bosnjaci dio zapadne Bosne tijekom 1994. i 1995. godine i stvorili uvjete za velike operacije hrvatske vojske zvane "Bljesak" koja je pocetkom svibnja 1995. oslobodila veliko podrucje Zapadne Slavonije, a zatim u kolovozu iste godine u samo nekoliko dana je nova, dobro obucena i naoruzana , Hrvatska vojska oslobodila u akciji "Oluja" ostali dio tzv. Srpske krajine s Kninom, Petrinjom, Glinom i drugim hrvatskim gradovima. Poslije "Oluje" i pobjedonosnih akcija hrvatske vojske u zapadnoj Bosni (Drvar, Jajce) ucvrscena je hrvatska drzava i priznat joj je polozaj regijske sile. To je omogucilo uspjesne pregovore u Erdutu gdje je 12. studenog 1995. potpisan Temeljni sporazum o mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja (oko 4,6 posto hrvatskog teritorija) kao i medjunarodne pregovore u Daytonu u SAD koji su zavrsili potpisivanjem u Parizu 14. prosinca iste godine. Oba ta sporazuma najavili su mirno rjesavanje sukoba u Hrvatskoj, te u Bosni i Hercegovini. Tijekom 1 996. nastavljeno je smirivanje, osobito u Podunavlju kamo su dosle medjunarodne snage s americkim generalom J. P. Kleinom (UNTAES) koje imaju zadatak da do sredine 1997. provedu izbore i sjedine te od Srba okupirane krajeve (Baranja, istocna Slavonija i zapadni Srijem s Vukovarom) matici-zemlji Republici Hrvatskoj. Ona je mirnom rjesenju tog balkanskog sukoba dala veliki doprinos i zato je 25. travnja primljena u Vijece Europe, ali je taj cin potvrdjen tek 8. studenoga 1 996. godine. Prije toga je Republika Hrvatska ucinila jos jedan korak kad je 23. Kolovoza 1996. potpisao Predsjednik Republike dr. Franjo Tudjman, sporazum o medjusobnom priznanju sa S.R. Jugoslavijom. Tim cinom je Srbija sa S. Milosevicem na celu zapravo priznala vojnicki poraz, morala se odreci svojih velikosrpskih planova, ali i stvaranja neke nove, trece Jugoslavije. U sklopu toga Republika Hrvatska vodi i dalje diplomatsku i politicku akciju kako bi joj priznali polozaj zapadnoeuropske, a ne istocnoeuropske, balkanske drzave. Takav joj status potvrdjuje njena cjelokupna povijest sve do 1918. godine, do neprirodnih i nehistorijskih integracija kakve su bile one u obje Jugoslavije.