Vareš nije baš obilovao suncem u osmom mjesecu.



Nema ni sunca, ako ga sam ne napraviš, moj Perune.

Svekolike obaveze pripriječiše me da ranije dostavim ovogodišnji izvještaj. Nije baš da sam bio povazdan okupiran spomenutim obavezama, ali men treba malo više vremena, da se opustim i raspilavim, pa da mogu rahat slova i slike slagat, bez srkleta. Ne umijem drukčije.
Zapravo, šta se ja tu pravdam? Ko da  me ti plaćaš, a ja ćavkun, pa odugovlačim. Ćeif mi bio okasnit i eto!

Daklem vako:

Ponavljanje iz godine u godinu (nakon nekolikogodišnje pauze) i po više puta, učinila su da putovanje u Vareš postane rutina. Malo šta je novoga. Ali ipak, nađe se ponešto. Evo, recimo, onaj dio autoputa od Visokog do Podlugova, konačno je završen, pa se tu uštedi koji minut ili dva. Na izlazu za Vareš, saznajemo da skrećemo na R444. Tako se zove put Podlugovi - Vareš. To je onaj naš krivudavi sa rupicama. Rupe su uglavnom sanirane, tj. nekako su zakrpljene. Ostale su svega još jedno tri-četiri. Te preostale tri-četiri su takvog kalibra, da se za njih već interesuju speleolozi u nadi da će pronaći nešto za konkurenciju visočkoj dolini kraljeva.

Vareš je isto osto tamo gdje sam ga zadnji put ostavio, naki ko što je i tada bio, samo mi se čini da svaki put još za koji metar potone. Ne znam dokle će. U prosjeku, na jednu svijetlu tačku koju pročačkam, nađem tri mračne fleke. Pokušaću one svijetle tačke glancat, da one fleke ne preuzmu inicijativu, a vidićemo hoćul uspjet. Bezbeli će to zavisit i od čitača, to jest tebe i od toga šta će njemu, to jest tebi, za oko zapet. Probaj i ti zatomit mrak, kolko se god da, biće ti lakše.

Mračnih fleka da se odma latim, da ih ne moram poslije spominjat. Da ih se što prije kutarišem, u nadi da ćeš ih zaboravit dok dođeš do kraja šetnje.
Poslijeratne konstante još uvijek nisu varijable. Poso - šuma - kamen ...
Posla se nema. Nezaposlenih množina. Među zaposlenim opet množina onih koji ne primaju platu. A idu na poso i rade. A plate nema. Ako se pobuniš, imaš izgleda da izvučeš koju paru od onih zarađenih, ali gubiš poso. Šta ćeš od posla od kojeg para nema i ne znaš do kad će tako? A šta ćeš opet bez ikakvog posla? Paklena dilema mnogih.
Od onih nekolicine koji rade i dobivaju platu (kakvu takvu) tek manji dio može biti barem približno zadovoljan, zbog kamare anomalija. Evo, recimo javne službe. Imaju plate (doduše neredovne), ali je zbog apsurdne rascjepkanosti vlasti, njihova plata višestruko manja od one koju za isti poso dobivaju  njihovi kolege u nekom drugom kantonu, recimo Sarajevskom.
Sječa šume, koju ne znam da li da nazovem košnjom ili krađom, nastavlja se, a Vareš se mora cjenkat da iskamči onih cijelih 2% vrijednosti ukradenog. Ne kontam! Ne kontam ni to, da izvlačenje šume šleperima niko ne registruje, a ako pođeš pokupit granje koje šleperi za sobom ostave, možeš računat da ćeš bit uredno kažnjen zbog krađe. Ovoga dedu nije kaznilo. Sakrio je drva u vreću i polahko slaže za zimu. Boli duša kad vidiš kako se moraju snalazit ovakve starine.

 Vjeruj mi da je teško skontat i to kako su vareška drva u Varešu skuplja nego bilo gdje u krugu 100 kilometara, pa i više.

Kamen se tuca, ali je i tamo zapelo. Ne ide, pa prvi nagrabuse oni koji rade. I oni ostali bez plata.
Kome je sve to jasno, svaka mu čast. Men nije. I nije mi jasno zašto kapital, fabrike i radna mjesta sa zapada bježe na daleki istok. Zašto preskaču Vareš, kad je tamo radna snaga džabe. I još mi nije jasno kako uz džabnu radnu snagu neke firme uspiju propast.
Jedino što mi je jasno je to, da nekolicina iz tog kaosa vuče profit. I još mi je jasno, da je ta nekolicina tako kratkovidna i pohlepna, da ne vidi kako će na račun kratkotrajnog ćara izgubiti vlastito dugoročno bogatstvo. Iz pobjede u pobjedu, do konačnog poraza.
Optimisti po zadatku ipak vide nekakva rješenja, jer eto se nakakav kapital već neko vrijeme smuca oko Zraka, pa bi ga mogo kupit i pokrenut, neki drugi kapital šnjufa oko rudnika, da ga ponovo aktivira, neki treći mjerka pilanu, od koje ništa ostalo nije, Redžepagić iz Švedske pokušava zainteresovati Ikeu za Ponikvu, ...
Mic po mic, trebalo bi se skupit cca 1500 radnih mjesta, što bi bilo dovoljna osnova za malo drugačije razmišljanje o budućnosti.
Ne znam, lijepo je to slušat, al "dabogda kćeri da te paša uzme".

Kako ta dugogodišnja besperspektivnost utiče na omladinu? Stravično! Jako, jako rijetki su oni koji imaju volje i koji znaju i hoće da skuckaju koju marku, da se bave omladinom. Uglavnom su prepušteni sami sebi. Bez prava na grešku. Ko posrne, ima sve šanse da krene nizbrdicom bez povratka. Dočekuje ih ponuda bijega u drogu, lake zarade kriminalnim akcijama, alkoholizam, ... Za djevojke, pa čak i djevojčice, spremna su rješenja problema uz prodaju duše đavolu. Uz malo prinude, prijetnji i pokoji pištoljčić, postaju bijelo roblje zadovoljavajući bestijalne prohtjeve matorih kenjaca.
Nemam nikakvih dokaza, da je sve to tako kao ti rekoh, ali dovoljno sam čuo da povjerujem da je baš tako. I to mi se čini najcrnja fleka. Omladina mora imati i priliku i pravo na grešku, a nema ni jedno ni drugo! Nit se ima u kog ugledat.

Toliko o flekama.  
 

E pa sad započmimo šetnju malo vedrijim temama. Lijevo su ti naslovi, pa kreni redom, ili na preskok, kako ti volja. Nadam se kojem tvojem smiješku na kraju balade.

Brojalica :