VAREŠ 2004

početkom sedmog 2004


Navigation:

Home

IZVJEŠTAJ

Kad se ide u Vareš, raspoloženje ti zavisi od sasvim običnih stvari: Jel te šta ušćaklo, jel te žena sikira, jel te žulja postola i tome slično. Ali zavisi bogami i od toga koje je doba godine i koje je doba dana. Recimo, kad upadneš usred "Vareškog ljeta", ko da si sjeo na ringišpil, pa i ne vidiš dobro šta se dešava, sve se odvija brzo i vrijeme proleti začas. Ne toliko zbog "vrhunskog" programa i sadržaja, nego zato što se tada u Vareš slegne pola ispodmorske kraljevine, pa dok se sa svima ispozdravljaš i ispitaš, uteče vrijeme. A kad zbog poradi takozvanog "spleta okolnosti" promašiš ciljani termin, odjednom se sve uspori i imaš vremena bacit oko i na onu čemerniju stranu. Još kad prošetaš kasno naveče, pa nema nikog, ili barem nikog poznatog, da te pomete u "bacanju oka", pravo se rastužiš. I samo te slučaj može spasit od padanja u melanholiju.

Šetam se tako jedno veče, puštajući Stavnju da me prestiže, šta ću, brža je, a i ne čudim joj se što joj se tako žuri pobjeć. Gledam fleke na fasadi od "sapuna" i najlone na balkonima. Približavam se onoj sprženoj rugobi, koja u to gluvo doba skoro da izaziva strah, a i kiselu facu, kad se sjetiš da su tu nekad ljudi stanovali, sada razasuti. Nema magle, al opet mi se čini sve uokolo samo magla, ruine i mrak. Odozdo prema meni naiđe neki dječko - visok, naočit, a pored njega dva oka vižljasta, nespretno našminkana, nataknuta na šaku koščica u zgodnom džins pakovanju. Učini mi se ko da se kližu, tako su skladno i brzo koračali. Dok su prolazili pored mene, opazih na nasmijanim licima odsjaj neke svjetlosti u očima. Tamo gdje sam ja vidio samo maglu, ruine i mrak, oni su vidjeli neko svjetlo. I bi mi lakše. Jer znam da stvari zapravo nisu onakve kakve jesu, nego onakve kakvima ih vidimo. Ako oni vide svjetlo, neka bude svjetlo, možda i moj mrak osvijetle.

Ajmo na novosti. Imal šta nova?

Opet zavisi od očiju. Ako vidiš svjetlo, kazaćeš "ima, kako nema", pa ćeš se raspričat o tome kako je Centar opet proradio i kako je bivši memljivi Zdravljak posto prijatno mjesto zvano Jazz in the house. Pa ćeš onda pričat kako se obnavlja Mrestilište, to jest Mrijestilište. Pa ćeš onda s ponosom dodat i to, da je u Vijaci otvorena knjižnica, sa preko 1000 naslova, od kojih je 400 donirao Ivanković s prijateljima. Nećeš zaboravit ni to, da se gradi ganc nova pučka kuhinja, prijeko potrebna Varešu.

Ako vidiš mrak, kazaćeš "ništa nova". Još uvijek su najbolje razvijene industrijske grane lokanje i milostinja, garnirano sa pokojim manje ili više kulturnim događajem. Ako se šta otvori bez kalauza, otvori se kafana. Ako se šta ima, popije se. Osim toga, dobro prolazi i milosrđe. Ko god može, razguli se od milosrđa. Umjesto da se pohvališ, da se gradi nova pučka kuhinja, kazaćeš da je nažalost Varešu ta "ustanova" još uvijek prijeko potrebna. Pozdravićeš otvaranje knjižnice uz mrvu sumnje, jer knjige se ne jedu, za njih treba imati i vremena i volje, a toga nema ako je dan posvećen preživljavanju. Kazaćeš još, da se šuma i dalje siječe (planski - "odavde do ovde reži"), a pilana i dalje ne radi. Kamen se i dalje vadi, a da se ni ne istuca. Da su ovi poduzetnici u ono doba bili, Vareš ne bi imo ni visoke peći, nego bi samo rudu izvozio, lakše je.

Oćevci su imali referendum, kako će im se selo zvat. Jel Oćevja il Oćevlja il ... ne znam koje su sve varijante bile ponuđene.

Kako rekoh, promašio sam "središnji kulturni zdogađaj", pa tako i navalu žutih tablica. Možda i nisam promašio, barem sam imo lijepo vrijeme, toplo i sunčano. Vele da je poslije povazdan kiša padala. A društvo se uvijek nađe. Jedno prijatno veče sam proveo i sa Rafačom. Taman sletio iz gorespomenute kraljevine, gdje je obnašao funkciju kuma jednom holandezu. Naletio je i Karadža, s kojim nikad nije teško zapodjenut prepirku sumnjive kakvoće. Posjetio sam i Radio Bobovac, gdje sam čuo i jednu zanimljivu anegdotu o našem vrijednom dopisniku Spreči. Popismo kavu i lijepo se ispričasmo. Tomica me opskrbio friškim tračevima i najavio da će se možda uskoro ušaltat na internet, pa da i on koju prozbori za šankom. Ne bi bilo loše, s njim ne može bit dosadno. Rus je, kao i obično, bio na više mjesta odjednom, što zbog posla, što zbog svirke, ali eto ipak sam uspio i s njim neko vrijeme provest i pokupit nekoliko njegovih dosjetki, kojih mu nikad ne usfali. Šmitan i dalje muku muči s okupljanjem i opremanjem ekipe za "mali" hokej :)))) i skupljanjem prijavaka za ubiranje turističke takse. Đuka i Atom planiraju obnavljanje ski-lifta i razvoj zimskog turizma :)))) Cilj bi (naravno) bio u neposrednoj blizini Jazz-šanka. Nino se jadan "razguli" od posla, al ga ne uspjedoh ufatit na radnom mjestu. Našo sam ga kod Falcona, gdje smo razmijenili mišljenja o zanimljivim projektima, gdje bi strani ulagači, koji nemaju pojma o trošenju, davali pare, a vareški majstori trošenja bi to onda uspješno i u roku sve spiskali :)))) Da se razumijemo - Ninu sam sreo (onaj Nino, sa dugouzlaznim akcentom na "i"), ali Ninu nisam sreo (ona Nina, sa kratkouzlaznim akcentom na ono isto "i"), pa ovu prigodu koristim, da je lijepo pozdravim. Tobara se zaposlio, mašala. Odma bolje izgleda i lakše čoek s njim priča bez one kugle u želucu. Našao se i poneki obitavalac Holandije što je ranije naletio. Mica promijenila friz, pa je ne prepoznah. Jesam antitalenat za face :( Osim nje i Gorana, vidio sam i Branu. Sreo sam i Nulu, ali samo nakratko. Dogovorismo se trefit još, al ne utanačismo gdje i kad, pa ostade na tom. Očekivao sam se sresti još s nekim raseljenim licima, ali nešto ih pomete, pa ne dođoše. Drugi put.

Dok sam bio u Varešu, Evropsko fudbalsko prvenstvo je bilo u završnoj fazi. To jest EUropsko nogometno prvenstvo je bilo u konačnici. Ko nije imo kabelsku TV, bio je osuđen na provjeru elastičnosti živaca sa federalnim komentatorima. Nekadašnji sarajevski komentatori, ako i nisu imali ne znam kakvo znanje, nadoknadili su to srcem, pa ih se dalo slušat. Ovi sadašnji me podsjećaju na sitnu djecu koja na silu hoće da zabave goste, pa se počnu okretat uz neartikulisanu glasovnu pratnju, pa na kraju padnu na ono malo stražnjice i smiju se vlastitoj šali. Tako isto namješteno i nevješto zveče ovi sadašnji komentatori, a nisu maksumi, pa im nemaš na šta odbit. Potrudio sam se da zaboravim njihove bisere. Jedva mi je uspjelo, zato ih sad ne mogu ispričat. I bolje. Opet bi se živciro. Elem, bolja solucija je bila otić do Džeza, tamo je bio HRT na velikom ekranu.

Još je veći ekran bio nešto poslije instaliran u "bašti" iza kina, kad se pripremao teren za Vareško ljeto. Samo tu nije bilo fudbala nego reklame. I Severina. Šta ćeš, trebalo je nekako isprobat, dal sve funkcionira, a Severina je za to dušu dala. I još ponešto. Svi nazočni su pomno pripazili i ustanovili da tkzv. "videozid" dobro fercera. Čak je i prisutni organ bio zadovoljan, jer su mu dodijale reklame. Nešto se mislim, a što i ne bi bio zadovoljan.

Jedna od stvari koja čak i u Varešu može blagotvorno djelovat na dušu, je odlazak u prirodu. Dobro, nađe se i tu poneki detalj da te sreže u korijenu, ali generalno uzeto, priroda razgaljuje. Na žalost opet nije bilo gljiva (falilo kiše), osim poneka, ali bilo je jagoda. Bilo je, prije svega ljepote i mira, mirisa i zvukova šume. Ponegdje pogled kvare nekakve crne kutije, postavljene da namame drvne štetočine. Sve u brizi za zdravu šumu - jer samo zdrava šuma se može dobro prodat, kad se posiječe. Na slikama je ovaj put malo tih spomenutih pogleda, više je detalja i detaljčića. Volim detalje. Volim i cvijeće, vidi me jesam sladunjav. Samo mi je cvijeće najljepše tamo gdje raste. Kad ga uzbereš i staviš u vazu, postane nešto drugo. Prestane bit priroda i postane komad namještaja, ko ormar. Ali opet nisam odolio, a da ne uzberem buket potočnica. Nešto sam slab prema njima, kad ih vidim na okupu. Znam da im je mjesto tamo gdje jesu. Da im je mjesto u kući, zvale bi se begonije i rasle bi u saksiji. Tako sam ja isto ko što Buš Varešanima priča kako je lijepo u Americi, potočnicama pričo kako će im bit lijepo u vazi. I kako će tamo lijepo u miru svenut, a da ih krava ne popase.

Jesam li vam se napričo? Jelde, dosta eglene, daj malo slika. E pa eto, ko i obično, gore lijevo odaberi, klikni pa vidi. Nema ih baš preko nekolko, ima samo nekolko. Al od koga je - dosta je. Pa dogodine opet. Uzdravlje.

 

A ja! Reklamacije šalji na adresu: arsuz@hotmail.com



BROJALICA :   



sva prava uščuvana


Create a Free Website